MIZAR

Zagreb, Aquarius, 30.6.2003.

Zbogom, Mizar...

Oproštaj od velikog Mizara na sinoćnjem koncertu u Aquariusu

Zaista se jedva mogu sjetiti kad sam se posljednji put susreo s Mizarom. Bilo je to otprilike u doba kad sam, ne svojom voljom, prestao biti ovisnik o igli. Da ne okolišam, bilo je to početkom devedesetih kad je i posljednja igla mog gramofona otišla u povijest, a u kući se našao i prvi CD player. Mizar je tako, sasvim nezasluženo i prvenstveno zbog svoje vinilne forme, krenuo stopama gramofona. Je li to dobro ili loše ne znam, ali možda nisam bio dovoljno ovisan niti o jednom niti o drugom.
I upravo zato, zbog tog vremena, krećući se prema Aquariusu pribojavao sam se one iste trendovske lignje koja je u drugoj polovici osamdesetih svoje crnilo ispljunula na moj svjetonazor, a još i više na moju kompletnu garderobu. Olakšanje je nastupilo po ulasku u Aquarius kad me je više nego šarolika publika uvjerila da nije baš sve tako crno.

Nastup zagrebačkog Fictiona, koji je trebao poslužiti kao topla juha prije željno očekivanog oproštajnog koncerta Mizara, pretvorio se u hladno predjelo, ne baš sasvim svježeg okusa. Već prvi taktovi i prvi glas Fictiona previše su i nepotrebno podsjećali na The Cure, a sve zajedno nije zvučalo dovoljno uvjerljivo kako bi zadržalo našu pažnju, pa smo The Cure a la Fiction ostavili u borbi s prošlošću i pošli potražiti cure iz sadašnjosti.

Uvjerljiv i mračan, bio je zato ulazak Mizara na pozornicu, gotovo kao predskazanje dobrog koncerta. Zanimljivo je da, koliko se sjećam, u doba svoje najveće slave upravo Mizar bježao od epiteta "darkerski", barem u tolikoj mjeri koliko smo mi, tadašnji darkeri, bježali od danjeg svjetla i uporno se utrpavali na koncerte Mizara.

U prvih se petnaestak minuta koncerta činilo da će se predskazanje pretvoriti u razočaranje. Mizar je zvučao upravo onako kako i priliči dobu kojem je ponosno pripadao (čak se za vrijeme izvođenja pjesme "Doždot" učinilo kao da je bend u jednom trenutku "preskočio", baš poput izlizane gramofonske ploče), no za kriterije ovog doba - prestaromodno.

Stanje se polako popravljalo pa su tako pjesme čvrsto zatvorene u tamnu komoru Mizarove glazbene radionice zvučale vanvremenski ("Magla", pjesme žešćih gitarskih dionica i naravno, uzvišene i mistične preinake tradicionalnih makedonskih pjesama koje su uspješno orale polja prisutnih, srodnih slavenskih duša), dok se još uvijek pokoja (npr. već pomenuta "Doždot") doimala i dalje poput osvijetljena filma - blijedo. Na kraju, stvari su gotovo u potpunosti došle na svoje mjesto, osobito u brojnim bisovima koji su vremenski ispunili bar četvrtinu koncerta, kad je napokon i odsvirana posljednja i zaista više nego dobra Mizarova pjesma "Počesna strelba".

Želeći se dostojno oprostiti od zaista jednog od najznačajnijih bendova ONOG vremena s OVIH prostora, jednostavno nismo u stanju proturječiti prisutnoj publici i samo nam preostaje ustvrditi kako je koncert bio mrak. Samo nam se nekako čini da je malčice više bio mrak u onom smislu od kojeg su Mizar, bar onomad, bezuspješno pokušavali pobjeći.

Denis G.

(foto: Darko Ciglenečki)


Budući da mi sken nikako ne uspijeva, posudih s Terapija sajta (tamo je i odlična recenzija!) sliku popisa pjesama kojeg dobih od redara s lijeve strane stagea! (foto: Predrag Brlek, a (dugi, sticky) prsti su moji!)