Fejkeri odvratni!

Da se odmah na početku razumijemo - ja volim Mercury Rev. 'Deserter's Songs' mi je super, 'All Is Dream' naprosto sjajan, a i ovaj 'recentni', 'Secret Migration', mi je svakim slušanjem sve manje loš. 'See You On The Other Side' nisam slušao, a 'Boces' i 'Yerself Is Steam' (dva najranija albuma) su smeće. Meni su Mercury Rev draži i od Flaming Lipsa, što je samo još jedan u nizu razloga zbog kojih me jedan prosječan indie-pop-rock konzument može gledati s prijezirom. No, nakon koncerta mojih donedavnih glazbenih heroja u Aquariusu, u više ništa siguran nisam, jebo me pas.

Okej, nastavimo s činjenicama. Koncert je svima (da sad ne nabrajam frendove, nekadašnje-drage-frendove-a-danas-nažalost-samo-poznanike, poznate face i anonimne obožavatelje) bio sjajan. Bend je sjajno usviran, neke pjesme su prearanžirane, uopće se ne osjeti da na stejdžu nema orkestra, Jonathan Donahue ne falša i sve to. Ali jebiga, meni je to bilo najveće koncertno razočaranje ikad.

Zašto? Zato jer su Mercury Rev jedan veliki indie-rokenroul cirkus, nešto poput Rolling Stonesa za ljude koji slušaju nešto bolju muziku. Nikakve spontanosti niti iskrenosti ja tu nisam našao, a siguran sam da se ne radi samo o tome da su me razmazili koncerti Nepretencioznih Muzičara u Kej-Setu.

Hoćete činjenice? Tek nakon koncerta sam na stranicama prijateljskog web-zina Terapija pronašao izvještaj s njihovog ovogodišnjeg koncerta u Skopju. Ovi fejkeri su odsvirali identičan koncert i kladim se da im je plejlista ista već mjesecima. Jebo to.

Pokušat ću s rekonstrukcijom. Dakle, Mercury Rev dolaze na stejdž, Sandra i ja se probijamo u prve redove, počinje patetična 'Secret For A Song' sa zadnjeg albuma, Donahue počinje pjevati i... Gle, pa on je teatralni frontman! On dirigira bendom! On se svako malo zagledava u oči nekog od obožavatelja i kao fol proživljava svaki otpjevani stih! On skuplja ruke, zatvara oči i boli ga duša, a tijekom ljigavog stiha 'I'll give you my soooul' bend se stišava i prepušta svom patetičnom frontmanu da okupljenoj gomilici prenese svu bol i iskrenost ovog i onog svijeta. Fejkeri odvratni.

Druga stvar je, čini mi se, 'Lorelei', još jedna dosadna stvar s ovogodišnjeg albuma. Meni više ništa nije jasno, ali kužim da je svaka sekunda njihovog nastupa proračunata i da gledam u najljigavijeg frontmana jednog dobrog benda. Takav patetičan nastup bih očekivao od jednog Billyja Corgana (ako se tog lika još netko uopće sjeća), ali nipošto i od ljudi koji su napisali takve 'bezvremene' pjesme (kako ih sami vole nazivati). Ma može svaka sekunda njihovog nastupa i biti proračunata (jebiga, sviraju puno koncerata, nema druge, okej), ali ne možeš mi tako čvrsto stajati na zemlji dok sviraš ove sanjarske pjesme, čovječe!

Znate na što mislim? Ne? Nema veze. Nije stvar niti u prevelikim očekivanjima (a, by the way, očekivao sam pomalo samozatajan, sanjarski, 'bezvremeni' koncert). Nije stvar niti u tome da im nisam dao šansu. Pa, ostao sam u prvim redovima dobrih dvadesetak minuta, pobogu. Istina i bog, nakon deset ih više nisam mogao gledati, pa sam zagrlio Sandru i zaplesao sentiš. No, onda je sentiš završio, a ja sam pogledao prema stejdžu i vidio ovog fejkera kako glumi da svira pilu i baletanskim pokretima prstiju kao fol baca čini na publiku. Nakon toga sam otišao na šank i podijelio svoje razočarenje s još nekolicinom asocijalnih manijaka.

I dok su spomenuti asocijalni manijaci do kraja koncerta ostali za šankom, ja sam bendu dao još tri šanse. Na 'Spiders And Flies' sam se vratio u prve redove, ali čim sam stigao do Sandre, ovi pretenciozni gadovi su pjesmu koju toliko volim pretvorili u stadionski power-rock hit tipa 'Sve Je Okej'. Vratio sam se za šank prije nego što je stvar završila. Na 'Opus 40' sam namjerno stao iza nekog visokog lika i čak pomalo uživao. Onda su počeli još neku dosadnu stvar (ne znam sad više koju, ja vam njihove pjesme dijelim na sjajne i bezvezne, s tim da su mi bezvezne 'Funny Bird' s 'Deserter's Songs', druga, treća i četvrta s 'All Is Dream' (toliko su mi nebitne da ne znam ni kako se zovu, a toliki sam lijeni gad da mi se ne da sad pogledati) i većina pjesama s novog albuma), pa sam se opet vratio za šank.

Na 'The Dark Is Rising' sam se još jednom vratio u prve redove. Najobičniji sempl one orkestralne dionice iz pjesme natjerao je sve prisutne da otpuste čeljust i zauvijek se prepuste. Ili tako nešto. Nije ni meni to toliko loše zvučalo, ali vrhunac je bio zadnji stih. Onaj lijepi stih 'In my dreams I'm always strong', ma znate. E, taj patetični, pretenciozni fejker je malo prije tog stiha skinuo sako kako bi ostao samo u košulji. A znate li zašto je morao ostati samo u košulji? E pa zato da bi na tom stihu mogao zavrnuti rukave i kao fol duhovito napeti mišiće (strong, mišići, kužite?) dok bubnjar i ostatak benda reproduciraju svoj u stotinku naučeni krešendo i završavaju koncert. Baš kao u Skopju. Baš kao na svakom koncertu, vjerojatno.

Da rezimiramo - zgadili su mi neke od najdražih pjesama ikad i ispali proračunati, pretenciozni, patetični, neduhoviti, pretjerano teatralni fejkeri. 'Bezvremeni'? My ass. Upravo im to najviše zamjeram. Stajali su sa svim nogama na stejdžu Aquariusa - velike, profesionalne indie-rock zvijezde. Ponašali su se, zvučali i izgledali kao da su U2, a ne jedan meni donedavno jaaako drag bend koji je napisao neke od najljepših pjesama ovog vremena.

A pošto je valjda svaka recenzija ovog koncerta koju sam pročitao (ne baš u nadi da ću naći istomišljenika, jer već je na koncertu bilo jasno da su svi oduševljeni ili barem zadovoljni) završila nekim njihovim citatom, a kud svi tud i vaš omraženi gonzo-novinar, evo. Malo ću parafrazirati, doduše. Two legs to stand on and no wings to fly.

mhabijanec@hotmail.com