|
MARC RIBOT's SPIRITUAL UNITY QUARTET Zagreb, KSET, 13.4.2005. 1964. godine legendarni free jazz saksofonist Albert Ayler sa svojim triom, koji su činili Gary Peacock na kontrabasu i Sunny Murray na bubnjevima, izdaje kolosalan album Spiritual Unity, kao prvo izdanje novoosnovane ESP etikete, pokrenute od strane njujorškog odvjetnika i ljubitelja jazza Bernarda Stollmana. Legenda kaze da je Bernard, nakon štoj je čuo uzivo Alberta Aylera, zamolio majku da mu prepiše naslijeđe, kako bi dobivenim novcem osnovao kompaniju za publiciranje ploča, ESP Records, na kojoj su umjetnici imali potpunu slobodu u kreiranju glazbe, produkcije i omota za svoj LP . Nakon nekoliko godina provedenih u misiji "oslobađanja", svirajući energičnu improviziranu glazbu, koja neće biti mainstream i u stoljećima koje dolaze, Albert Ayler umire godine 1970. pod nerazjašnjenim okolnostima. Marc Ribotov quartet posveta je Ayleru, te svojim konceptom energične kolektivne glazbe priziva duh vremena i glazbe legendarnog saksofonista. Uz Marca Ribota na električnoj gitari quartet čine Roy Campell na trubi, Chad Taylor na bubnjevima i Henry Grimes na kontrabasu, koji je svojedobno i svirao s Aylerom, sve odreda virtuozi na svojim instrumentima, otvorenih pogleda na interpretaciju glazbe i sjajnih intuitivnih reakcija. Glazba sastava ne nastaje na temelju unaprijed zadanih obrazaca, već tijekom kolektivnog procesa kreacije i eksperimentiranja, kao summarum sonične komunikacije između članova sastava i demostracije intuitivnih glazbenih nadopunjavanja, pri čemu im kao osnova za improvizacije služe songovi Alberta Aylera, roots & blues, kubanska glazba, neworleanski marševi, tradicija jazza i orginalne skladbe samih članova sastava. Spiritual Unity predstavlja ritualan proces izražavanja same esencije glazbe kroz improvizaciju. Sastav krasi sjajna uigranost, brze promjene tempa, izvođenje iste skladbe na više različitih ritmičkih podloga koje se međusobno pretapaju, sa dinamičkim varijacijama od atmosferičnosti do totalnog kaosa i zida buke. Na temelju viđenog i odslušanog te večeri u KSETu, mogu slobodno reći da sam prisustvovao koncertu sastava iz premijer lige suvremenog jazz-a, koncerta od kojeg sam očekivao puno Glazbe, i te večeri bi puno Glazbe. Svjetska klasa. Teško će ih skoro netko nadsvirati. KSET je bio prepun. Mnogo fanova Toma Waitsa, sudeći po usputnim razgovorima i reakciji na glazbu, koji su bili izneandjeni onim kaj je dolazilo sa pozornice. Vjerojuatno su očekivali da čovjek svaki nastup svira Jockey Full Of Burbon i druge bisere iz Waitsove pjesmarice. Kako nisu dobili ono kaj su očekivali ostatak nastupa su pričali kvareći drugima guštanje u glazbi. Pozivam organizatore da pokušaju riješiti navedeni problem buke tijekom koncerta. Da se ljudi unaprijed upozore o čemu se tu u stvari radi i na taj način djeluje pozitivno i sugestivno na njih. ili se koncerti jazz-a se mogu preseliti na neku drugu lokaciju (kino SC-a, recimo) i radi akustike i radi ambijenta. Ili unajmiti snajperistu, kaj je rekel jedan frend, prvo crvena točkica na glavi kao upozorenje, onda crveni karton. Nažalost, kod nas još uvijek u praksi uvijek najbolje funkcionira ona stara iz naroda: prvo zemeš bič, a onda daš zobi. Dan kasnije ista postava je svirala u Cankarjevom domu u Ljubljani, e, Ribota i ekipu je vrijedilo pogledati i čuti tamo. Gledao nedavno sa Rogom na navedenom mjestu Marilyn Crispell Trio i to je uistinu bio doživljaj za uši, ne moram ni napominjati da tijekom koncerta nema priče, pa recimo možete čuti kako se Paul Lovens igra sa u snop povezanim školjkama i bubnjevima, kao neko dijete, ili kako Barry Guy stavi gudalo unutar žica kontrabasa, gudalo se njiše i svojim zvukom daje tempo njegovoj solo dionici, ili čuti kako Marilyn udiše zrak između dva odsvirana tona i slične finese koje čine magiju improvizirane glazbe. Ears always! |
