MOMCI IZ GRADA, 25.4.2006.,
Zagreb, Močvara Ahaha! Mislili ste da sam se oženio, odselio na Hvar, prestao pušiti, bacio kompjuter kroz prozor, postao uspješni mladi menadžer? Naprotiv! U tjedan dana sam pogledao tri zabavna koncerta i sad ću vam ispričati kako mi je bilo, a vi ako nemate pametnijeg posla, lijepo sjednite oko vatrice i naćulite uši. Momci Iz Grada su Prijatelji. I više od toga, dovraga. S Lazićem (vokal) sam još početkom milenija bauljao pijanim Dubrovnikom, iz čega je između ostalog nastala i nikad objavljena pjesma 'Throwing Up In Public On The Beach'. Da nije bilo Lazića, ne bih se na vrijeme zaljubio u Gorky's Zygotic Mynci i nikad ne bih pokušao napraviti soundtrack za zbirku priča. S Oliverom (bas) sam živio i svirao u bendu. Oliver je car. Bojan (gitara) i ja smo radili u istoj news-agenciji, a vjerojatno mi ništa nije toliko godilo egu kao kada mi je Bojan na svoj prepoznatljiv, elokventan i lepršav način pričao što misli o mom zadnjem albumu. Gišu (bubnjevi) ne poznajem, ali ako je jedan od Momaka Iz Grada, mora da je dobar dečko. Okej. Čuli ste Rokere S Moravu, Nervozni Poštar, Brkove, Živo Blato. Ali niste (ili jeste, ako ste 25.4. bili u Močvari ili eventualno početkom godine u Booksi ili Puli, kada su Momci još uvijek nastupali u postavi Lazić Pjevač + Bojan Gitarist) čuli Momke Iz Grada. Da ne bi bilo zabune, Momci ne sliče niti jednom od nabrojanih bendova. Oni, naime, žednom pop-uhu zvuče kao bizarna ali vrlo uvjerljiva kombinacija narodnjaka, šlagera i power-popa tipa Oružjem Protivu Otmičara. Da, dobro ste pročitali. Momcima je ovo bio prvi nastup u novoj, proširenoj postavi. Pošto sam većinu njihovih pjesama čuo u tulum varijanti (Bojan svira akustičnu gitaru, Lazić se pijano dere zbog čega susjedi zovu muriju i tulum prerano završava), nisu me toliko zabavili njihovi na prvu loptu duhoviti tekstovi o ljubavi (i životu), koliko činjenica da sad stvarno zvuče kao pravi bend. Bojan sjajno svira električnu gitaru, Oliver je očekivano siguran (i razbijen) na basu, Gišo je čvrst na bubnjevima, a Lazić je zabavan frontman i rijetko falša. Pošto se Goran na skupnom blogu Ruralna Gorila (www.ruralnagorila.com) uspješno i pametno pozabavio problemom odnosa ironije i humora u njihovom nastupu, ja ću biti puno plitkiji i reći da u svakom slučaju (dakle, i ako ne znate za Lazića i za njegovu iskrenu ljubav prema dobrom narodnjaku i šlageru), tijekom cijelog koncerta, možete računati na široki osmijeh i dobre vibracije. Jer, šećer sam ostavio za kraj, pjesme Momaka Iz Grada zovu se 'Moja Draga Sad Se Bavi Sportom', 'Šarl Bodler', 'Ja Nemam Para' i 'Jagodina, Ćuprija, Paračin'. Dođite im na idući koncert ako boga znate. Dan poslije, u Galeriji SC, čekale su me još jedne mlade nade hrvatske estrade, Riječani My Buddy Moose (na koje sam opet zakasnio, ali ovaj put samo desetak minuta), kao i taj 'najveći mali rokenroul bend na svijetu' Marah. Prvo - naše snage. My Buddy Moose su fini americana-rokeri i sasvim su opravdano dobili šansu da nastupe prije omiljenog benda Nicka Hornbyja i Stephena Kinga. Sjećam se da mi je još davno Touni poslao njihov demo, ali smetao me loš engleski (ako se ne varam), pa je taj demo ostao zauvijek zaboravljen na jednom od tisuću mp3 diskova koji sakupljaju prašinu i nadaju se nekim boljim danima. Uglavnom, My Buddy Moose se drže područja koje dobro poznaju i čine to dobro. Ako tražite eklektičnost i nepredvidljivost, neće vas oduševiti. Ako vas pak zanimaju topli američki zvuci, suptilna ali čvrsta ritam-sekcija i pjesme s glavom i repom, My Buddy Moose će vam biti i više nego dragi. Uskoro im izlazi album. A pjevaju na engleskom. I nemaju ženu u bendu. Ajde da i to doživimo. Marah. Što reći? Sjetio sam se Dead Moon koncerta u Pauku otprije dvije godine i najradije bih prepisao svoju recenziju tog koncerta, jedino bih umjesto 'Fred i Toody' napisao 'braća Bielanko', a umjesto 'nedjelja' - 'srijeda'. Evo, da isprobam barem s jednim odjeljkom: '...Što se Marah tiče, nema tu kritika, a pogotovo gonzo-kritika, što reći (premda će vam Aleksandar Dragaš, na primjer, zasigurno pokušati objasniti mnogo toga). Kod ovakvih bendova, publika je jedino mjerilo, a ljudi koji su te srijede (i nije neki dan za rokenroul, ali s druge strane, hej!!!, svaki dan je dan za rokenrooooul!) došli u Galeriju SC pokazali su što misle o Marah...' Eto, eksperiment uspio. Sve stoji. Marah me definitivno nisu oduševili, a ja sam opet bio glup što sam očekivao malo manje šablonskih rock n' roll riffova i nešto manje pozerskije ljude na stejdžu. Okej, možda je poza, reći ćete, ali to je to, esencija rokenroula, jebemu mater. A dobro, odgovorit ću ja, neka je, drugi put neću doći na koncert i svi zadovoljni. Ostaju mi 'City Of Dreams' i 'So What If We're Outta Tune', dvije meni najdraže pjesme s njihovog prošlogodišnjeg albuma 'If You Didn't Laugh You'd Cry'. Upravo je 'City Of Dreams' iz moje perspektive predstavljala špicu koncerta. Bio je to prvi trenutak u kojem su ovi bedasti, ali ajde, nek vam bude, simpatični Ameri malo spustili loptu i posvetili se Melodiji. I 'Sooner Or Later', koja je na koncertu bila puno brža nego na albumu, mi je bila okej. 'The Hustle', nažalost, i uživo zvuči kao Lenny Kravitz. O isforsiranom Mick-Jones-lookalikeu te ispadicama & pozi Davea Bielanka (netko je negdje lijepo napisao - najnepotrebnija kapa na svijetu ikad) ovaj put neću. Sandra i ja smo se te večeri puno smijali, ali premalo uživali u glazbi. No, eto, pozitivne energije nije nedostajalo i to je najveći kompliment koji Marah od mene mogu dobiti. Premda ne traže ništa, a dali bi i dali su sve. Tijekom jedne pjesme se nikako nisam mogao sjetiti na koju me šabloniziranu, izlizanu rokenroul stvar, kvragu, ona podsjeća. U trenutku kad sam najozbiljnije počeo potiho nabrajati pjesme Prljavog Kazališta iz, štajaznam, srednje faze, upalila mi se lampica. David Brent! 'Freelove Freeway'! 'Love is free and the freeway's long'! Valjda će neki od vas znati o čemu pričam. Eto, tako zvuči dobar dio Marah pjesama. Zadnji bis Sandra i ja nismo dočekali. Došetali smo se doma, a ja sam pronašao DVD s Brentovim double-A-side singlom i još jednom preslušao 'Freelove Freeway'. Eto, nisu Marah nikakvi negativci, puno sam se smijao te večeri, no jednostavno - not my cup of tea. Rock n' roll will never die and I don't care anyway. Bio je ovo prvi 'prvi maj' koji nisam proveo na legendarnom krapinskom brdu Strahinjščica. Nisam ni planirao, Sandra i ja smo htjeli otići na more na nekoliko dana, da udahnemo malo slanog zraka i napunimo baterije. A onda smo, negdje u četvrtak, možda nakon Marah koncerta, po prvi put čuli prognozu za vikend. Sandra se iskreno rastužila, a ja, tipični stanovnik ovog ciničnog, ciničnog svijeta, samo sam frknuo nosom i promrmljao 'tipično'. Jebiga, šit hepns. Ako ništa drugo, barem nam je koncert Sporog Lorisa, nove zagrebačke supergrupe, uljepšao taj produženi vikend. Krivi Put je stara Močvara. Za detaljniji opis tog, među mladima iznimno popularnog birca (kluba, koncertnog prostora, kako hoćete), obratite se mom prijatelju Lutajućem Reporteru (obirtijomojamila.blog.hr). Meni je to bilo (sjećam se da sam kao brucoš znao čak i sam samcat navratiti u staru Močvaru, sjesti, zapaliti, naručiti pivo i pogledati neki jazz ili rokenroul koncert) i ostalo drago mjesto, ako ništa drugo onda barem draže od ostalih birtija. I članovi Sporog Lorisa vole Krivi Put, pa su zato odlučili da će prvi koncert odsvirati upravo tamo. Spori Loris su također Prijatelji - vrlo dragi, štoviše. Previše ih je da vam idem opisivati veze između mene i svakoga od njih (pisanje ove recenzije se, btw, proteglo na dva dana) kao što sam to učinio s Momcima Iz Grada, a i koga to uopće zanima, imate pravo. Članovi Sporog Lorisa mogu biti itekako ponosni na svoj prvi koncert, ali i na publiku koja ih je te večeri bodrila. Vaš omraženi gonzo-novinar stao je zajedno sa svojom dragom u prvi red i pravo je uživao čitavih '55 minuta', koliko su mu Lorisi šapnuli da imaju materijala. Neda je definitivno najsimpatičnija i najpozitivnija hrvatska frontwoman, a Davor, glavni autor u bendu, piše sve bolje i ljepše pjesme. Možda ga se sjećate iz Batkovih Banalnih Banana, no ne berite brigu. Samo stvar ili možda dvije stvari Sporog Lorisa pomalo podsjećaju na BBB i dobro da je tako. Omaž se cijeni, no lijepe pjesme su prioritet. Osim Nede i (puno rjeđe) Davora, glas ponekad pusti i Lana, fagotistica i povremeni hjuman bitboks (jel se to tak kaže?). Kada sam preslušavao prvi pravi demo Sporog Lorisa, bez ikakog dvoumljenja sam izvalio kako je Lana najznačajniji član benda, ali sad, nakon što su konačno odsvirali taj prvi koncert, ne bih više nikog izdvajao. Osim Nede, Davora i Lane, u bendu su još solo-gitarist Veki čije solaže na prekrasan, energičan i razigran način slave Melodiju te ritam-sekcija Jole+Rakan, ubojiti, a na ovom koncertu sasvim čvrst i bezgrešan napadački dvojac Sporog Lorisa. Zvuk Sporog Lorisa vam sigurno neću uspjeti dočarati, pa se neću previše ni truditi (a i šef mi se vjerojatno već počeo ispitivati koji kurac je zaposlio gonzo-novinara umjesto nekog normalnog montažera). U najboljim trenucima, Lorisi sviraju najljepše pop-hitove, predivne refrene koji će se zavući u mnoga topla srca, a u onim stvarno rijetkim osrednjim trenucima, malo su previše cabaret, a premalo pop-bend. No, nekima će upravo to biti super. I još samo ovo, pa idem - Spori Loris je izrazito zagrebački bend. Čuje se to u tekstovima, ponekad čak i u melodijama, a ako bismo 'zagrebačkim' nazvali samo one bendove kojima Zagreb nije samo mjesto stanovanja ili rodni grad, nego i stanovnik pjesama, onda ću ovu čudovišnu trostruku recku završiti bombastičnom izjavom da je Spori Loris uvjerljivo najdirljiviji, a možda i najbolji zagrebački bend ikad! |
