MACY GRAY

22.5.2002. Milano

Šta ti je Internet. I šta ti je sretan sticaj okolnosti. Uglavnom, jedva sam našao Alcatraz, odličan klub, u koji stane oko 2.000 ljudi i koji je prepun r'n'r hall of fame potpisa i fotografija. I bio je pun, mahom su to Talijanke Za Strpljive, punašnije studentice koje bi voljele plesati kao Shakira a milina ih je promatrati u tom naporu.

Točno u 22.00, kako je to već red i običaj, dolazi Macy, izvrsno raspoložena i show počinje. Uz nju je izvrstan prateći bend, sa saksofonistom, perkusionisticom Marinom Bambino, izvrsnim gitaristom Gabrielom Mosesom i čovjekom koji je možda najzaslužniji za onakav zvuk zahvaljujući majstorskom prebiranju po dirkama Hammonda, imenom Tim Carmon. A dvije prateće&pripadajuće jailbait pjevačice neću previše spominjati, ono što one rade je Zlo, bolje ne gledati previše. Macy je obučena u krasan tamniji kompletić, koji vješto sakriva nepravedno potcijenjeni višak kilograma, ali ona ne miruje, cijelo vrijeme nešto namiguje i šeta, dijeleći osmijehe i magično privlači ne samo moju pažnju.

Prvi dio koncerta je bio popunjen hitovima, i "Why Didn't You Call Me", i "Boo", i programatska "Give Me All Your Lovin' Or I Will Kill You", uz gotovo horsko pjevanje refrena. Bend svira kao Prince u najboljim danima (a to je teško objasniti, mene to sve fura na Princea), a Macy potvrđuje odlično zapažanje da je ona zapravo Marge Simpson, ali fino napušena. Zapravo je meni cijelo vrijeme bila pred očima slika one mlade Arethe Franklin, u doba kada je Jerry Wexler bio njen Ike, a ona mlada&lijepa, prava Lady Soul. I, baš mi je prijalo slušati neku curu kako pjeva o vrlo jasnim problemima koji ju muče, a koji se rješavaju druženjem sa osobama suprotnog spola, nije bitno gdje&koliko. Nije to na agresivan način jedne PJ, niti je malo intelektualno suptilnije kao Liz Phair, meni je to bilo vrlo uzbudljivo i zanimljivo, zapravo lijepo. I onda, u drugom dijelu koncerta oblači karirani sako, stavlja šeširić na glavu i počinje dio u kojem prikazuje svoju cool stranu. Da, a dok se ona presvlačila, Gabriel Moses je predstavio bend, na foru ajde-sad-vi-malo-vrištite-a-on/ona-će-vam-pokazat-zašto-je-tu, što je bilo čak i dobro, jer nisu previše izdrkavali. I, počinje drugi dio sa "Freak Like Me", pa "Seks-o-matic", pa "Sweet Baby" i ne znam više koje sve (sorry Anđelo), a nakon sat i deset minuta čarolija prestaje.

Jedan od najbrže i najbolje izvedenih poziva na bis u mojoj koncertnoj povijesti rezultira onim uvodom u "Sexual Revolution", koja traje desetak minuta, dovoljno da uvjeri one koji nisu još shvatili o čemu ona pjeva cijelo vrijeme, i zašto ju volim(o). A njen novi album najavljen je za par mjeseci. S njega je otpjevala a capella jednu stvar, ništa bitno drukčiju od ostalih. Dotle mogu samo zavidjeti Spidermanu, Fatboy Slimu i Rick Rubinu. A Anđelo meni…

touni