| LOGH, TEXACO MOTOR OILS,
21.4.2005., Zagreb, Kset Moje žedne uši su zahvaljujući Kej-Setu prošli mjesec stvarno utažile žeđ. I još ostale tužne što nisu čule Cerberus Shoal, Tigrovu Mast, Xiu Xiu i Karate. No, poznavajući agilnost vašeg omiljenog organizatora, da ga ne spominjemo baš svaki put imenom, bit će još prilika. Uključujući Notwist i Tarwater koje sam već 'recenzirao', fina brojka od pet odgledanih i odslušanih 'Žedno Uho' koncerata je sasvim zadovoljavajuća, pošto se vaš omiljeni gonzo-novinar još uvijek navikava na svijet stalnih radnih odnosa, tekućih računa i plaća koje misteriozno nestanu već u roku od desetak dana. No, no, slobodno me prekinite, opsujte mi mater, pa niste ovdje valjda da bih vam pričao o dosadnim poslovima, nesposobnim djelatnicama banaka i rođendanima prijatelja. Nego o muzici. Pa ajmo. Logh je stvarno loš bend (kužite? Logh - loš?). Premda najavljivani kao inovativan post-rock bend, ovi Šveđani nisu bili niti inovativni, a niti post-rock. Imali su na stravično prerijetke mahove neke okej dionice, ali sve u svemu - najgori koncert u Ksetu ikad. (pardon, sad sam se sjetio onih njemačkih reggae mladića i njihovog slogana 'we always like to have a good time with cool people who want to have fun'. E to je bio najgori koncert ikad). I najmanje ljudi na kraju koncerta i najslabija komunikacija s publikom i sve u tom stilu. Patetičan vokal antipatičnog pjevača koji je nakon svake jebene pjesme mijenjao gitaru također nije pomogao. Baš dosadna muzika. Doduše, nakon koncerta smo se zapili s njima u Limbu, gdje su nam ispričali kako im ovo uopće nije bio toliko loš koncert, pošto su dan prije bili u Bugarskoj gdje je delikventna klinčadija očekivala nekakav hard core skejt đir muzike. Simpatični momci. Pjevača nismo zvali za stol, bubnjaru smo se smijali jer se zove Peder, a nismo ih zaboravili niti podsjetiti na kvalifikacije za nogometno prvenstvo. Ah, luzeri Šveđani. Vlado, bubnjar Marshmallowsa i gitarist&pjevač Texaco Motor Oilsa koji su te večeri svirali kao predgrupa (i pokazali zaprepaštenom puku što je to 'prava muška muzika'. Odlična zabava, vidljiv gušt, zabavni tekstovi poput 'Mouthful of pussy and a handful of ass' ili možda obrnuto, a i intelektualci mogu uživati u njihovom garažnom rok izričaju - naravno, uz nabrzinu osmišljen manifest o post-modernističkom katendpejst brikolaž meta-ironičnom rokenroulu) mi je otkrio da su se Logh na tonskoj pojavili s 14 (brojkom: 14) različitih gitara. Jebeš to. Ali velim, simpa ljudi, Holza i curke su ih kasnije odveli još i u Papillon ili Brazil ili ne znam više kamo, davno je to bilo. Liarsi su nakon prvog albuma kao trebali postati zvijezde, ali onda su odlučili zajebat industriju i zasvirati eksperimentalnu muziku. To, legende! Meni se ta eksperimentalna muzika baš i nije svidjela (pogotovo u trenucima kad je pjevač ispuštao samoglasnike nekim rendomom ili nekim drugim, meni pop-pičkici nedokučivim principom), ali dečki su mi bili baš simpatični i baš se vidjelo da im nije dosadno. Kada si na turneji i sviraš svaki dan u nekoj drugoj vukojebini daleko od neonskih svjetala New Yorka, bitno je da guštaš dok si na stejdžu. Ili možeš bit Rolling Stones, pa ti se živo jebe i za muziku i za tekstove i za sve. I wandered off a bit, didnt I? Pred kraj koncerta Liarsi su odsvirali par stvari i s prvog albuma koji je nešto slušljiviji, ali to nije dugo trajalo jer im je valjda postalo dosadno. Meni, promatraču sa strane, to su bili najbolji trenuci koncerta. I jedini u kojima su zazvučali malo kao Rapture i ta mafija. Ovo ostalo je bilo znatno i osjetno avangardnije. A u tom svijetu se ja baš i ne snalazim, osim ako se ne radi o psihodeličnim svinjarijama tipa Damo Suzuki ili Ludi Japanci. Death Disco i Lost Sounds svirali su na rođendan onog organizatora koncerata s početka teksta kojeg ovaj put nećemo spominjati. I, jebomepas, niti ja ne bih imao ništa protiv takvog rođendana. Death Disco su bili nešto manje sjajni nego u Močvari (čini mi se da je i bubnjar imao problema s tempom), ali i dalje su najuzbudljiviji novi bend (da, nikako da pogledam Tigrovu Mast). Retro, moćno, čvrsto, pjevno, plesno, melodično, brzo, a na trenutke i psihodelično. E baš ću ići na sve njihove koncerte. Ovdje je predgrupa bila finije usklađena sa zvijezdama večeri (za razliku od Texaco / Logh meta-koncepta, haha). Lost Sounds nisu nikakav punk-dance šminka-retro bend, što je prosječni slušatelj (pa i vaš omiljeni gonzo-novinar) mogao pretpostaviti čitajući program festivala. Još bolje! Lost Sounds su odličan punk-rock bend - iskren, mlad, energičan i, da, priznajem, plesan za popizdit. Ali ne na nekakav šminkerski način. Pravo osvježenje - zadnji put sam punk bend u Ksetu gledao nikad, ne da mi se sad brisati pola rečenice. Odlično su zvučali i kad je prvu fazu koncerta otpjevao tip, a tek kad je za mikrofon došla cura - ma, divota! Odličan koncert. Bojane, daj albume! Pogledao sam neki dan i Lollobrigidu, ali pošto će vam o tom koncertu pisati uvaženi kolega Harlović, ne bi se štel mešat. Marin i ja smo ionako imali svoju mušku večer, a ja sam kupio kartu i u skladu s tim ponašao se kao običan gost, a ne kao ozbiljan novinar koji stoji u zadnjem redu i zapisuje impresije. Haha. Uglavnom, vratio sam se doma u pola sedam ujutro, a sjećam se slike Marina i mene kako u pola šest plešemo na tehno u praznom Papillonu. Kako smo došli do tamo, nemam pojma. Lollobrigide i Bitcharke Na Travi su bile super. Ozren će vam objasniti zašto. M Ward! Uskoro! Kej-Set! |
