LAMBCHOP, 1.12.2006, Beograd, Dom Omladine Prvi pravi hladni dan ove traljavo nadolazeće zime pravo je vrijeme za toplu južnjačku muziku kakvu sviraju Lambchop. Moram priznati da sam do danas poslije podne, pod snažnim utiskom koncerta, Lambchop slušao kao da sviraju lounge ili ambijentalnu muziku. Znao sam da je Kurt Wagner cijenjeni tekstopisac i da u USA publika, između ostalog, zato veoma cijeni ovaj sjajni band, ali ja sam ih slušao u trenucima odmora i relaksacije. Bili su idealni za takve periode. Opuštali su me a nisu dali zaspati. Tako sam polako u zadnjih nekoliko godina pasivno preslušavao njihove albume. Na koncert sam otišao iz čiste radoznalosti, a ne kao fan. Očekivanja nisam imao. Beogradski koncert održan je u derutnoj bioskopskoj sali Doma omladine. Na istom sam mjestu prije nekoliko mjeseci slušao Alexa Chiltona. Za potrebe ovog koncerta, organizator je uklonio stolice, tako da je sala izgledala kao omanji amfiteatar. Malena bina bila je nakrcana instrumentima dok su sa stropa visila četiri bijela balona razlčite veličine. Koncert počinje sa uobičajenim kašnjenjem a otvaraju ga Hands Off Cuba, tj. Ryan Norris, Scott Martin i William Tyler. Hands Off Cuba su ono što se u slangu zove off project Lambchop-a, jer to što oni sviraju u stvari su elektroničke ili post rock razrade dijelova ili tema Lambchop pjesama (Prepared sa Damaged albuma). Norris svira klavijature i ostale elektro smicalice u Lambchopu, Tyler je genijalni Lambchop gitarista a Scott Martin je prijatelj banda, tako ga je Wagner predstavio a i proveo je cijeli koncert svirajući neke udaraljke. Na koncertu se moglo kupiti njihovo za sada jedino izdanje, EP CoLab. Hands Off Cuba nisu oduševili publiku i jasno je da je to zapravo studijski eksperiment u kome sudjeluje i sam Kurt Wagner koga u poslijednje vrijeme veoma zanima elektronska muzika. Hands Off Cuba su još uvijek svirali kada su na scenu izašli Kurt Wagner, drugi gitarista Alex McManus, Tony Crow za klavirom, bubnjar Sam Baker i basista Matt Swanson. Ukupno osam ljudi na sceni iako ni sam Wagner ne može da odgonetne brojno stanje svog banda. Koncert su otvorili sa Paperback Bible. Ambijent je bio sjajan u svoj onoj bijedi i derutnosti Doma omladine. U pauzama izmeđi pjesma, osim kada je Tony Crow pričao viceve, čulo se sudaranje bilijarskih kugli iz susjedne sale. Ljudi su ulazili i izlazili, pretpostavljam, nezadovoljni onim što su čuli. Većina je ipak uživala u magičnoj i lepršavoj muzici osmorice talentiranih muzičara. Koncert je najkraće rečeno bio sjajan, jedinstven, zahtjevan i specifičan ali takva je i muzika koju svira Lambchop. Na bijelim balonima izmjenjivali su se tromi svjetlosni efekti i video zapisi iz nama Evropljanima stranog USA života - rodeo, trke čudnih automobila, baseball. Djevojka zadužena za video i rasvjetu, naoružana sa dva lap top kompjutera, ležerno je pijuckala pivo i radila svoj posao. Sala je ubrzo bila ispunjena dimom. Oči su me pekle od istoga jer ventilacije naprosto nije bilo, osim par prokišnjavanjem napravljenih otvora na stropu. Američka sirotinja iz sirotinjskih gradova američkog juga kao što su New Orleans (gdje sada živi Alex Chilton) ili Nashville (odakle su Lambchop), zaista sjajno funkcionira u ovako opuštenom ambijentu. Ispred ulaza moglu su se kupiti Lambchop majice te live album snimljen na nedavno održanom koncertu u Beču. Radi se o nastupu odsviranom na razglasu iz četrdesetih godina prošlog vijeka. Snimak i zvuk sa tog koncerta oduševio je Wagnera pa je sve to upakovano u specijalno izdanje koje se prodaje samo na koncertima. Cijena 1000 dinara, što je oko 100 kuna, otprilike. Za dva sata svirke, Lambchop su predstavili dobar dio pjesama sa Damaged, svirali su We Never Argue sa How I Quit Smoking albuma, što je bila i jedina pjesma sa najavom. Ostale su se redale u savršenom skladu. Energična izvedba pjesme Caterpillar podsjetila je da Wagner ima plastične umetke u čeljusti te probleme u pjevanju visokih tonova. Duhan ga je skoro ubio, jedva je preživio tešku operaciju a negdje sam pročitao da je čudo što uopće može da pjeva. Lambchop na bini izgledaju kao grupa zanesenjaka. Kurt se jedva vidi iza debelih naočala i oboda tipične američke šilterice. Swanson i McManus stoje negdje iza, jedva da se vide. Iz mraka se naziru samo vratovi njihovih gitara. Napred stoje Ryan Norris za klavijaturom i fantastični gitarista William Tyler, okružen pedalama. Sa lijeve Wagnerove strane je Tony Crow za klavirom, nasmijan i veseo u pauzama kada priča viceve, energičan i nadahnut kada svira. Bubnjara samo čujete, toliko je diskretan u svom sviranju da nemate potrebu da gledate gdje se nalazi. Za bis su ostavili obradu This Corossion od Sistersa i Give It, novu stvar koju su zajedno uradili X Press 2 i Wagner uz pomoć nekog gospel zbora iz Nashville-a. Bis je zaista bio sjajan, prava kulminacija koncerta, ne zato što su te dvije stvari dinamičnije od cjelokupnog Lambchop repertoara, već zato jer prearanžirana This Corossion odsvirana na pravom klaviru umjesto sintisajzeru zvuči bolje a elektronička Give It u rock and roll verziji ubjedljivije nego njihove izvorne verzije. Give It još nije ni završila a Kurt je sišao sa bine među publiku, pozdravljao se sa ljudima i otišao na prodajni štand gdje je potpisivao diskove i majice. Tamo sam mu prišao i pružio ruku. Čovjek je bio presretan, ne zato što sa rukovao sa mnom, već zato što je koncert bio sjajan, za pamćenje. U Rolling Stone Encyclopedia Of Rock And Roll (revised edition for 21st century) nema Lambchop-a. Kakva greška!
|
