JAYHAWKS10.11. 2001. Valencija, Roxy club
Sa smiješkom na usnama
Kad sam davne '89. pročitao članak o Cowboy Junkies u kojem su nazvani "kraljevima postmodernističke melankolije" i gdje piše da je njihovu verziju "Sweet Jane" Lou Reed ocijenio najboljom, nikako nisam mogao zamisliti koliko će se meni ta krasna američka muzika svidjeti. Ubrzo sam nabavio album, čuo i albume Grama Parsonsa (ne, ne može se pisati o ovoj muzici a da se ne napiše njegovo ime, previše je tu njegovog), otkrio prekrasan svijet Neil Younga i pomalo nesvjesno počeo obraćati pažnju na sve što je strpano u ladicu Cosmic American Music. I još uvijek ne mogu jednostavno objasniti zaluđenost stanovnika ovih krajeva tom vrstom glazbe. Od ekipe u fanzinu Hombre, preko x kafića u kojima se sluša country pa do Saletovih i Valentićevih hvalospjeva u čast modernim kaubojima i njihovoj melankoličnoj verziji r'n'r-a, bilo je (i bit će) zaljubljenika u Novi Američki Rock ili kakogod ga nazvali. A i ja ću biti jedan od njih dok je bendova kao što su Jayhawks.
Nisu oni ništa posebno izmislili niti isfurali, jednostavno znaju napraviti dobre pjesme i uvući ih pod kožu. Da, oni jesu tradicionalisti, može se tu prepoznati kojekakvih utjecaja, ali to je odlično. Svemu ovome napisanom je vrlo čvrst dokaz njihov album "Tomorrow the green grass", jedan od meni najdražih albuma ikad snimljenih u povijesti američkog rocka i koji znam "kao svoj džep". A i oni imaju zanimljivu Priču.
Te 1985. Marc Olson je svirao bas i pokušavao sa Marc Perlmanom svirati ali su trebali stalnog gitaristu. Slučajno ih je gledao Gary Louris i vrlo brzo su našli zajednički jezik, skupili nešto para i snimili prvi demo album, nazvan jednostavno "Jayhawks". Danas je relativno teško nabavljiv, a neke od tih pjesama su snimljene poslije ponovo. Olson je preuzeo ulogu lidera, on je bio onaj-koji-ima-najjači-autorski-rukopis i upravo su najzanimljivije pjesme koje je on napisao. Louris mu je kvalitetno pomagao i vrlo brzo su postali poznat&cijenjen tandem na sceni ("la nueva americana", "alternative country", "no depression", huh, kad ce smislit neki dobar naziv za bilo koji stil) koja se tek počela formirati.Te 1989. izdaju prvi "praavi" album, "Blue Earth" i stvari postaju jasne: još jedan odličan bend je pred nama. Željni uspjeha i većeg broja publike na koncertima prelaze na Def American, dobivaju pravog producenta i rezultat rada u 1992. je prekrasan album "Hollywood Town Hall", na kojem su i "Waiting for the sun" i "Sister cry" i "Settled down like rain", pravi biseri američkog country-rocka, a zavoljeli su ih jednako kritičari i depresivni melankolici diljem svijeta pa i didžeji na radiju. Priključuje im se klavijaturistica Karen Gotberg na turneji i ubrzo postaje bitan dio njihovog zvuka ali i imidža. Nakon uspješnih koncerata, prepuni energije i ideja ulaze u studio i pod producentskim nadzorom George Drakouliasa 1995. objavljuju "Tomorrow the green grass", prekrasan album, malo više rock, a manje country ali prepun hitova, ljepljivih melodija koje su kao stvorene za Uspjeh. I dandanas su "Blue", "I'd run away" i "Two hearts" neke od najljepših pjesama koje sam ikad čuo. A Olson i Louris su stvarno talentiran tandem, šteta što nisu još duže izdržali zajedno. Način na koji su se nadopunjavali, kako je Olsonov glas pripadao melodijama i kako su Lourisova sola tvorila skladnu cjelinu i popunjavala Zvuk, danas nedostaju Jayhawksima. Ali Olson je nastavio stvarati svoju magiju negdje u tišini legendarne pustinje Joshua Tree u Californiji. U vezi je sa Victorijom Williams, izvrsnom singer/songwritericom i danas su u braku, iz kojeg nam podastiru akustične bisere prepune Ljubavi&Tuge već par godina, a Olson ima svoju samostalnu karijeru i trasira ju mirnijim, country-folk stazama.
Naša preporuka ide i za bilo koji njegov samostalni album sa Original Harmony Ridge Creek Dippersima koji vam se pruži prilika nabaviti (znam da "My own Jo Ellen" sigurno ima u lošije opskrbljenim prodavaonicama nosača zvukova), vidjećete, vrlo brzo se shvati tko je u tandemu Olson/Louris bio zadužen za melodije. Ostali su u dobrim odnosima, pomažu jedni drugima i možemo samo žaliti što nisu mogli više zajedno.
A Louris preuzima stvar u svoje ruke i prima novog gitaristu, Kraig Johnsona, i novi Jayhawks objavljuju 1997. "Sound of lies". Odlučivši se riješiti etikete "country-rock atrakcije" malo više improviziraju i daju oduška svojim afinitetima: pozvali su impresivnu skupinu gostujućih glazbenika i snimili solidan album koji je imao nesreću da nas mora priviknuti na nešto drukčiji (hm, nije to baš toliko drukčije, ali se osjeti) pristup, a pjesme "Big star", "Trouble" ili "Think about it" su odlične, da ne bude zabune. Uskoro ih napušta Karen i dolazi prekrasna Jen Gunderman, na mjesto klavijaturistice rezervirano za simpatične i uvijek nasmijane cure. Louris i ekipa se skitaju i snimaju sa drugima, od Golden Smog do Ian Huntera, Kraig Johnson ima svoj solo projekat "Iffi" i, pomalo vježbajući u svom studiju, prošle godine objavljuju album "Smile". Vedar i simpatičan uradak kako mu to i ime kaže, a kao producent je iskusni Bob Ezrin, čovjek koji je nadgledao i Lou Reeda i Pink Floyde i čije ima jamči kvalitet.Uglavnom, Jayhawks su definitivno postali Veliki, njihove turneje su odlično organizirane i popraćene, a singl "I'm gonna make you love me" je dospio čak i do nas, a oni nastavljaju odašiljati pozitivne vibracije i pričati nam zanimljivosti iz svojih života, na prekrasan Jayhawks način.
Sticajem sretnih okolnosti imao sam se priliku uvjeriti u to, 10.11. 2001. u Roxy clubu u Valenciji.
Nekih 500-ak ljudi u publici, od kojih su jedno pola praaavi fanovi, koje je Louris pozdravljao poimence nakon pjesama, pjevali su s njima i uživali u prekrasnim melodijama koje su postale zaštitni znak Lourisa&Co. Na drugoj gitari je bio Stephen McCarthy, multiinstrumentalista, član nekadašnjih Long Rydersa i vjerujem da bi najprikladnija riječ za opis tog koncerta bila: impresivno. Kako njihova uvježbanost i zvuk, pa odabir stvari, tj. dinamika koncerta, njihovo ponašanje na stageu, publika koja je STVARNO uživala u svemu, tako i ambijent, odnosno sve ono što ide uz koncert. Sve meni najdraže pjesme su odsvirali i ne sjećam se da sam zažalio što neku nisu odsvirali. Posebna su zanimljivost obrade koje sviraju: od Neil Younga i Bob Dylana, preko neizbježnih Gene Clarka i Grama Parsonsa pa do malo opskurnijih country izvođača, obrade su postale mjesto koje s nestrpljenjem iščekuju posjetitelji njihovih koncerata. Ovaj put je to bila (jedna meni nepoznata) pjesma od Meat Puppetsa i žao mi je samo što nije bio Steve Wynn u blizini pa da zasviraju kao koju noć prije "Reason to believe".
Huh, možda pretjerujem, ali ja stvarno volim ovu grupu i uvjerio sam se u sve ono o čemu sam čitao i maštao sve ove godine. Još samo da je Danijela bila u blizini
Toni
