| EXPLOSIONS IN
THE SKY, 2.3.2004., Zagreb, Kset
No, onda se sve bez puno pompe vratilo u normalu i pogledajte što nam Kset nudi ovih mjeseci: Mono, Willard Grant Conspiracy (ožujak), Trans Am, Friends Of Dean Martinez, Mouse On Mars, Chris Cacavas, Lambchop, faust, Chicago Underground Trio (bizarno dobar travanj, ne zaboravite ni na Violent Femmese u Tvornici, a u organizaciji Močvare), Lali Puna, Mark Olson (svibanj). Ne znaš što imaš sve dok opet ne dobiješ to bez čega si ostao (hahahaha, danas sam urnebesan). Mislim da je riječ koju tražim hvala. U prvoj tekmi nastavka sezone nakon zimske pauze, Kset je dočekao teksašane EXPLOSIONS IN THE SKY. U svijetu hvaljena post-rock četvorka nije razočarala, ali niti pretjerano uzbudila još malo pospanu Ksetovsku publiku, kojoj će ovomjesečni koncerti dobro poslužiti za trening pljeskanja, skandiranja i raznog drugog afirmativnog urlikanja. Malo smo zahrđali, a Explosionsi su trenutno preveliki bend da bi se sami pozivali na bis. Slažem se s autorom najave koncerta (dakle s Matom, pretpostavljam) da su Explosions In The Sky trenutno uzbudljiviji i od GY!BE i od Mogwai (koji su meni ionako oduvijek dosadnjikavi i nekako pretrijezni), no mislim da bi, ako žele na vrh post-rock tablice, još trebali poraditi na nepredvidljivosti. Holiga je dobro rekao, Ťuvijek znaš di to ideť. Red melankoličnog pimplanja, red repetitivnosti, red plemenite buke. Daleko od toga da ove Eksplozije nemaju lijepih i moćnih stvari (spomenut ću samo sjajnu Memorial s njihovog zadnjeg albuma, The Earth Is Not a Cold Dead Place) ili da im fali strasti pa vidjeli ste gitaristu u sredini vezne linije. Ako on svaki ton ne proživljava duboko emotivno, onda ne znam tko to radi. Radi se o nečem drugom post-rock je zadnjih godina izrodio tisuće i tisuće minuta svega i svačega. Treba ga se puno slušati da bi čovjek iz cijele te hrpe izvukao svoje, iskrene i ničim uvjetovane favorite. Explosions In The Sky me više motiviraju, nego što me demotiviraju da krenem u jedno ozbiljnije proučavanje današnje post-rock scene. I tu bih se zaustavio. Kao što postoji post-rock i post-rock, postoji atmosfera i atmosfera. JAH FREE-ov sound system slušao sam prije par mjeseci u Attacku, i to mi je uz Asher Selector-ov nastup u Močvari pretprošle godine najdraži sound-system doživljaj ikad. Najbolji dub, najbolji roots i mistika i ples - najviša pozitiva. Bio sam oduševljen i tad, a i kad mi je Ilko poslao najavu za novi Jah Free-ov nastup u Zagrebu. Pošto Attack trenutno nema prostora (još jedno normalno mjesto manje za izaći, bravo gradski dužnosnici!), Pauk je skoro pa jedini zagrebački prostor u kojem se može organizirati reggae-hepening - s obzirom na Ilkov povremeni Bass Culture program u istom prostoru (premda bih ja uvijek nagovarao na što manji i intimniji prostor. Močvara? Bolje nego Pauk u svakom slučaju, no da li bi se organizatori uspjeli pokriti? Možda i ne, ali kako se onda pokrio Jah Free-ov nastup u Attacku? I kako je zastava mogla vijoriti na mjesecu kad na mjesecu nema atmosfere, ha?). No, kad se nakon uvodnog Jah Free-ovog solo seta na stejdž popeo Gary James, čovjek koji je na novom Free-ovom albumu otpjevao par stvari, nisam više bio toliko oduševljen. Poprilično mlaka izvedba često isto toliko mlakih stvari + za Pauk standardna mješavina pravih zaljubljenika u dub-roots, iritantnih redara, pijanih Zagoraca i ispod ko-fol plesne maske poprilično indiferentnih djevojaka i mladića = neusporedivo lošija atmosfera od one u mračnom podrumu Attacka. Atmosfera je bog. College Radio piči i dalje svakog četvrtka od 9 navečer pa skoro do ponoći (plaćena reklama), a organizatori pokušavaju obuhvatiti što više glazbenih stilova (uskoro slijedi i večer posvećena... Metalu!!! Jeah! To, majstori! Nije dovoljno što Močvara svaki drugi vikend radi festivale black-metala, doom-metala, pa onda death-metala, jebem-pa-jedem-abortiranu-djecu-za-marendu metala... Ne, ne! Metal scena se širi, pučanstvo svršava u ekstazi), pa sam tako prije dvadesetak dana odslušao jednu i pol stvar nekih mladih pankera (ne znam kako se zovu, ali bez brige, punk je ostao isti), prije dva i pol tjedna odgledao sam cijele nastupe (!) BUZZERSA (pedesete, lijepe košulje, gelaste frizure, zabavna svirka, a vidio sam i onog tipa iz Direkta posvećenog modi) i EROTIC BILJANA I NJEGOVIH HERETIKA (niste mi odsvirali Remember, a Tomičina gitara je bila grozno mutna... Da vidim kako ćete se sad izvući!), a prošli tjedan sam zakasnio na jedan bend i barem par puta izgubio vjeru u ljudski rod za vrijeme drugog. Okej, nisam potpuno zakasnio na prvi bend čuo sam pola zadnje stvari i umro od smijeha kad sam skužio otkud znam gitaristu i basistu. Neću o tome ovdje, da dečki ne bi imali problema, hehe. Ali dobro bi mi došli ovih dana, hehe. Hehe. Tih par minuta je zvučalo zanimljivo, na neki pretenciozan, tehnički način. Onako, jazzy session, odsvirano savršeno, emotivno sasvim prazno. E, a drugi bend je bio još jedan najgori bend na svijetu (da, i unatoč činjenici da slijepi basist ima apsolutni sluh i super svira; šta bi sad ja trebao, snižavati kriterije? Mislite da bi spomenuti basist želio da snižavam kriterije samo zato jer je slijep? Pa to bi bilo podcjenjivanje!) prva stvar im je išla ovako: ŤKrug, krug, pravac, muško, žensko, krug, žena je krug, crno, bijelo, sivo, krug, krugť (osiguran im je Porin za najbolji originalni tekst koji te tjera da nešto razbiješ), a odsvirali su i originalnu, full-length, sa svim prenemaganjima i vriskovima verziju ŤChild In Timeť. E, sad, ja ne znam koji su koji, a kad sam se htio poslužiti internetom da bi ih razlikovao, sve što sam našao bilo je: ťU četvrtak 4. ožujka klupski program College Radio na pozornici Kluba SC predstavlja dva nova benda: BETWEEN, bend s izraženim autorskim pristupom pop-glazbi, i MINIMUM SYSTEM REQUIREMENTS koji će mnoge razgaliti svojom plesnom glazbomť. Ako bilo koji od ovih bendova ima Ťizraženi autorski pristup pop-glazbiť (!!!), odnosno ako bilo koji od ovih bendova Ťrazgaljuje svojom plesnom glazbomť (!!!), onda sam ja Ljubo Ćesić Rojs!
|
