IRON MAIDEN, Beograd, 14.03.2007, Sajam Sjećam se jednog tipa, dobar dečko. Davno je to bilo, koju godinu prije rata. Pričamo mi i ja ga pitam šta sluša od muzike. Tada je to bilo bitno pitnje. Kaže on da sluša Iron Maiden. Dobro, rekoh, a šta još. Pa ništa više, zapanjeno je odgovorio. Nije mi bilo ništa jasno. U srednjoj školi zapadne me da sjedim sa pravi metalcem, tako da sam za tri godine koliko smo išli zajedno u školu, apsolvirao pristojnu količinu informacija o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti heavy metal muzike. Takvu muziku nikada nisam slušao, ali nije mi smetalo čuti je negdje na tulumu, radiju, televiziji, a moram priznati da Metal Manie nisam propuštao, osim kad nije bilo struje. Kao pasivni promatrač heavy metal scene, oduševljen sam predanošću i posvećenošću fanova kompletnoj sceni. Sjajni su to ljudi. Dugo najavljivani koncert Irona Maidena u Beogradu bilo je nešto što nisam mogao propustiti. Kao i 99% ostali koncerta u Beogradu, i ovaj je bio zakazan za srijedu što je veoma nepovoljno za nas radne ljude, ali onda sam jedno jutro ugledao plakat turističke agencije iz Bijeljine koja za manje od 50 eura nudi prevoz i ulaznicu za koncert. Nas pet iz Brčkog, jedan iz Gunje ali i još tridesetak ljudi iz Bijeljine, krenuli smo pristojnim busom i još pristojnijim pedesetgodišnjim vozačem put Beograda. Lijep dan, lijepo vrijeme i faca vozača koji trpi zadnji album Iron Maidena u svom autobusu. Poslije tri sata cool vožnje, stižemo na beogradsko sajmište, pod opsadom dugokosih ljudi od 7 do 57 godina, ako mi vjerujete. Policije više nego kada je Sloba pao ( jake snage MUP-a ), velika gužva na ulasku, ali ni najmanjeg incidenta. Bilo je ljudi iz Bugarske, Mađarske, Rumunije, Hrvatske, BIH a sam Bruce Dickinson doletio je sa britanskim fanovima. Unatoč traljavoj organizaciji i gužvi na JEDNOM JEDINOM ULAZU u halu, atmosfera je bila sjajna. Toliko sretnih i nasmijanih odavno nisam vidio. Redari na ulazu držali su se uputa Evropske komisije o bezbjednosti na aerodromima pa smo gazili preko širokog asortimana kozmetičkih preparata za dame. Bilo je dolje i skupih maskara, prvo oduzetih a onda izgaženih. Unutra je već bila ludnica. Ljudi su se pokušavali izboriti za dobro mjesto da vide prenisko postavljenu binu, a domišljati su se ispentrali na prenosne wc kabine i uživali u pogledu. Organizator je omanuo u procjeni mogućeg broja posjetitelja, u halu je ušlo 20000 ljudi (moglo je da stane još 16 ili 17 ljudi, možda 20 ali da su mršaviji i jakog srca) što je previše da bi svi mogli da normalno uživaju u koncertu. Na kraju krajeva, to nikome nije smetalo, važno je bilo da se koncert održava. Jedno vrijeme stajao sam kraj mladog simpatičnog bračnog para i njihovih dvoje klinaca. U kraćem razgovoru pohvalili su mi se kako su već par puta gledali Maidene ali da im je ovaj koncert ''bitan zbog dece jer oni to treba da vide'' . Klinci su bili super, Iron Maiden majice bile su im do koljena. Koncert otvara Lauren Harris (kćerka basiste Steva) sa svojim bandom, dobro primljena od publike iako svira neku kreštavu muziku, ništa posebno. Poslije male pauze na scenu izlaze IRON MAIDEN. Kakva histerija, kakva galama, kakva buka, bio sam na gomili koncerata ali ovakvu odanost i oduševljenje nisam doživio. Mislim da je Bruce Dickinson samo izašao i poslao publiku u p.m. da bi i to izazvalo oduševljenje. Počeli su sa nekoliko pjesama sa novog albuma, Matter Of Life And Death, opasno i žestoko, ali publika je ipak čekala da počnu da sviraju svoje klasike. Uslijedili su potom Wratchild prije koje je Bruce ispričao anegdotu sa aerodroma. Naime, pred sletanje svojim avionom, kontrolor leta sa beogradskog aerodroma mu je poručio da neće dobiti dozvolu za sletanje ako ne odsvira Wratchild. Dobra fora! Od starih stvari atmosfera je kulminirala na The Number of The Beast, Fear of The Dark i Run To The Hills, mada su i sve ostale primljene sa oduševljenjem. Naravno, pojavio se i Eddie. Prvo je na binu izašao ogroman tenk a iz njegove kupole Eddie sa dalekozorom iz čijih su okulara njegove crvene oči oštro i opasno promatrale publiku. Buka je bila zaglušujuća. Bruce se verao po bini, skako kao Nenad Stekić, pošteno radio svoj posao, nije se izvlačio kao naši estradnjaci koji prepuste publici da umjesto njih pjevaju. Čovjek je izgorio pa treba oprostiti što je koncert kratko trajao, ne duže od 90 minuta, sa bisom i kraćim pozdravnim govorom. Parter je bio prepun, mislim da je kasnije neko morao doći da pokupi mrtve, jer mrdanja nije bilo. Na prvoj galeriji, oko ograde, bilo je bedem od tri metra znojnih ljudskih tijela, i nije bilo šanse da se neko probije i da bolje vidi. Gornja galerija, predviđena za VIP posjetioce bila je također prepuna, ali i ljudi sa običnim kartama nekako su se gore uspentrali. Sve u svemu, pretrpano. Gužva na šanku, ludnica. Ali, sve u svemu, odličan koncert, bilo bi šteta da se propustilo. Uz pomoć internet foruma i vlastitog sjećanja, mislim da je ovo setlista: 1. Different World 2. These Colours Don't Run 3. Brighter Than A Thousand Suns 4. Wrathchild 5. The Trooper 6. The Reincarnation of Benjamin Breeg 7. For The Greater Good of God 8. The Number of The Beast 9. Fear of The Dark 10. Run To The Hills 11. Iron Maiden 12. 2 Minutes To Midnight 13. The Evil That Men Do 14. Hallowed Be Thy Name |
