EXIT 03

3-6.7.2003. Novi Sad

Evo, dragi čitaoče, počela je ljetna sezona. Barem što se mene tiče. I to u "susjednoj i još uvijek pomalo neprijateljskoj" Srbiji. Ma, ne mogu a ne početi jadikovkom o tome kako je sve ONO trebalo biti kod nas, negdje na moru. Iako su si i naši susjedi ove godine napravili glup problem otvaranjem beogradske ECHO fronte i tako podijelili solidan line-up na dva manje solidna. Neću sad pričati priču koju sam čuo o cijeni nastupa Sonic Youth i motivima koji su vodili aktere te priče, to ću vam ispričati po povratku iz BG.
Dakle, počinjemo, po danima...

Dan Prvi, 03.07.
U Novom Sadu se osjećam kao kod kuće, odlično sam upoznao ključna underground mjesta, imam tamo jako drage znance kojima se javim po dolasku i jedva čekam ta druženja. Plus što znam nekoliko tajnih lokacija gdje se jedu najbolje pljeeeske (pozdrav&hvala na odavanju tajne Milošu, jebiga, ženske su krive za one škembiće, nadoknadićemo već), sluša odlična muzika i gdje se putnik namjernik osjeća ugodno. Ovogodišnji EXIT je treći po redu (ako ne računamo nulti) i kao takav ima već sve one negativnosti i prednosti. Pa da, loše je što se izgubio osjećaj spontanosti, što je sve poprimilo prilično fancy karakteristike i, najgore, što su se beogradski promoteri osjetili ugroženo/uvrijeđeno i napravili svoju malu osvetu te tako odvukli dio publike i pažnje, a što je možda najbolje prokomentirati sa "srpska posla" i vratiti se priči. Ovaj puta je bilo 9 pozornica, barem 3 previše i barem 2 na jako lošim mjestima. Ne znam kako su sastavljali program i satnicu, ali su nas, recimo, zajebali zbog Ramboa. Počeo je oko pola 7 i ne znam NIKOGA da je uspio ući i pogledati, tako da sa žaljenjem konstatiram da je Rambo nastupio kao prvi...i to je to. Propustili smo i Van Gogh zbog neizbježnih i dragih susreta s prijateljima iz Beograda, te se pojavili na Prong. Izbjegavam priču o tome šta je bilo na drugim stejdžovima, znate kako to bude prvi dan. Ali, da li biste baš htjeli pogledati kako zvuči Adi Lukovac i Ornamenti? Prong su mi bili malo dosadni, vjerujem da izgube i dio energije na otvorenom, ali oni bi na radnom mjestu trebali biti ljuti, moćni i opasni, a te večeri to nisu bili. Iako su legende, iako ih je i Kornel požurio pogledati, iako je dosta ljudi palo na tu nostalgičnu HC-spiku.

Festival je otvorio nepristojni vaterpolista Šapić, koji je s rukama u džepovima, kao, i ja sam mlad pa znam koliko vam sve ovo znači proglasio EXIT 03 odbrtvljenim, a dodali su svemu i odličan vatromet. I onda Tricky. Tricky Kid ima novi album, novu pjevačicu, iste probleme u životu kao i prije i točno smo znali šta nas čeka. A to smo i dobili. Jedini prigovor ide na koncepciju nastupa, zericu opadne intenzitet pred kraj, ali od tako nadrkanog mladića drugo nismo ni očekivali. Iako smo se sutradan naslušali priča o "udavi nas bre" Trickyju, ne bi potpisali tu tvrdnju. Od komentara izdvajam i komentar kolege iz modernih hrvatskih novina koji je na pitanje kako mu je bilo rekao da je gledao iz backstagea, što valjda znači da mu je bilo dobro...Čuli smo početak seta DJ Markyja i otišli kući, umorni ali zadovoljni. Zato što znamo za onu sjajnu pekaru u blizini i sve one sjajne gurmanske proizvode, a i zato što smo baš umorni.

Dan Drugi, 04.07.
Ručak na pijaci i kafa-s-mlekom odlično razbude, a preslušavanje komentara i prepričavanja ko je gdje bio i ko je šta vidio i utrpao u sebe spada u rituale koje ne propuštate na festivalima, pogotovo kad slušate duhovite ljude inspirirane ljetom i suncem. E, a posebno kad naletite na Miloša i Cecu koji uživaju u ulozi domaćina, sretni što je puno ljudi u njihovom gradu i što to znači dobru zabavu, daju najbolje od sebe, a to znači smijeh, smijeh, pivo, smijeh, pljeskavica, pivo, smijeh. A naveče su nas čekali Stereo MC's i Misty in roots, i ako ulovimo nešto na onom demo stageu. Misty in roots su za moj ukus previše ispolirani i prehedonistički nastrojen roots reggae bend, ali to je moj problem. Uživo oni zvuče više nego solidno, slušati ih s pivom u ruci i pažnjom usmjerenom na odličnog basistu predstavlja dobru zabavu. Čak ne pričaju one glupe let-mi-hir-ju-sej-jeeeo priče između pjesama, ali zato ne zaostaju u veličanju moćnog Jah i zadovoljstvo je bilo slušati napušena dobacivanja onih kojima je to išlo na živce. Meni je bilo okej. Propuštamo Soul II Soul i odlazimo kod Igora i Saleta, dvojca odgovornog za sjajan www.ispodzemlje.com te pratimo krajičkom Red Union, solidne punkere. Na reggae stageu je...znate već kako...a futurističke elektro zvukove čujemo samo u prolazu. Znam da ću za tim žaliti kroz par godina, al jednostavno - ne ide uz pivo. Stereo MC's sam kroz sve ove godine slušao kao i svaki prosječan konzument, bez nekih predrasuda, ali i bez preseravanja - meni su to vrlo solidne pjesme. Uživo to gospodin Rob radi uz pomoć jednog DJa, bubnjara i 2 prekrasna (bio sam sa curom, blaago onima koji su ih gledali bez bojazni da će ti se oteti uzdah previše-djevojke su prekrasne) prateća vokala i - udara u glavu. Cijelo vrijeme sam mislio da zašto tako ziheraški sastavljen repertoar, pa sam nadošao da oni imaju malo materijala i da su SVE te pjesme zapravo hitovi i - odlične plesne pjesme. Rasplesano, nabrijano i jako dobro ozvučeno, eto tako sam ja doživio njihov nastup. Plus što sam se zatekao da se vraćam u situacije u kojima su me za sve te godine njihove pjesme zaticale. Matija, ipak vjerujem da bi ti se svidjelo. U pravu si, ovaj neće još dugo, ali uživo je to više nego okej... Propustili smo Darren Emersona, zato što nisu bili uvjeti kao prošle godine, a i da ne kvarimo sjećanje.

Dan Treći, 05.07.
Subota, dan od kojega organizatori puno očekuju i u koji su stavili glavne adute. A mi smo dan proveli u više nego ugodnom čavrljanju, napokon nabavili DVD Balkanski špijun i CD Roberta Mitchuma u kojem on fakin napušeno pokazuje talent i za pjevanje na uvrnutim rumba/mambo/marimba/chacha podlogama i čvrsto odlučili što prije otići u Mostar, pošto otamo znamo nekoliko ljudi i svi su odreda sjajni. Uglavnom, preskočili smo Ritam Nereda, čija su zadnja dva albuma najobičnije smeće i približili se Henry Rollinsu što smo bliže mogli. A to je nekih 30-ak metara i Danijela se mogla uvjeriti da je smiješan. Stvarno tip izgleda smiješno, ponaša se smiješno i sve bi bilo čak simpatično da se ne voza u Porscheu. Pa iako je sastavio repertoar od Black Flag uspješnica, bio je blizu prolaznoj ocjeni pogotovo kad se pojavio drugi gitarista, e a onda je usro stvar sa dvije obrade Ramonesa. Mrzim kad tipovi koji voze Porsche sviraju pjesme Ramonesa, zapravo mrzim kad tipovi što voze Porsche uopće sviraju. Zbog njega smo zakasnili na Lajka Felixa koji je inače zakon, a zbog Dirty Vegas smo propustili Superhikse koje su valjda svi koje znamo išli vidjeti. I zeznuli smo se. Dirty Vegas sviraju kao Manicsi sa ritam mašinom, uspoređuju ih i s Kosheen, a ako se mene pita to bi mogao/će biti još jedan od bendova sa Otoka koje ćemo vrlo brzo zaboraviti. Zanimljivost: veeeliki broj bljedunjavih i bezbojnih ozbiljnih parova u publici koji izgledaju otprilike kao Ripper i Yaya i značajno klimaju glavama u znak odobravanja. A svi ti ozbiljni bljedoliki su valjda došli i zbog Moloko. Mislim, jasno mi je da su ovi MTVpoznati, da je subota i sve ali toliko ljudi (sigurno 60.000) da su skupili zbog one inače dobre pjesme...eh. Neviđena gužva, kašnjenje od pola sata i napokon počinju, u slavljeničko rođendanskom raspoloženju (pjevačica, eto, baš slavi 30.rođendan pa će biti još luđe). I - paf. Iznenađujuće loš razglas, njihov repertoar sastavljen od solidnih (ali ne TOLIKO dobrih) pjesama odvlači nas nakon pola sata na pivo, gdje nas čekaju Igor i Sale koji prepričavaju oduševljeno koncert The Peal i odlazimo na miru nastaviti druženje. A tamo srećemo Peru Janjatovića, legendarnog naravno, autora odlične YU-Rock Enciklopedije, u prilično opuštenom izdanju. Moje poznanstvo s njim datira od zadnjeg ZGAGA festivala gdje smo slučajno počeli piti makedonsku raštiku i do danas smo se redovno sretali svako toliko i jako mi je žao što nisam prisustvovao razgovoru koji je Igor obavio s njim, ulovivši ga s diktafonom u trenutku iskrenosti. Jedva čekam da dobijem taj razgovor, Pera je rijetko drag i duhovit čovjek, iz garde onih "starih" novinara (vidi: Petar Luković, Dražen Vrdoljak), koji danas, na moju žalost, zauzimaju sve manje prostora. Da vam je samo bilo čuti kako je on prepričao sinoćnju pijanku na privatnoj zabavi u jednom salašu uz bend Darka Rundeka, mi smo suze brisali od smijeha. Pivodva s njim i gledamo Obojeni Program. Previše sam vas već davio s time koliko ih volim i zato samo neke informacije. Kebra ima novu knjigu pjesama, u bendu je novi basista, sada uživo rade čudne medleye i, čini mi se nekako, još uvijek bojažljivo uvode elektroniku u svoje sjajne melodije i aranžmane. Gitara zvuči moćno, novosadskoj publici se negdje&nekad izgleda zamjerio i ne pružaju mu podršku u tim nastojanjima da osvježi svoj repertoar. Meni bilo okej, iako mi je sad sve skupa bilo hermetičnije i hladnije (u odnosu na prijašnje koncerte), a možda sam se i ja malo promijenio... Zahlađenje i želja da vidimo Pete Tonga vraćaju nas na Main Stage koji napuštamo nakon pola sata uz nabrijane ritmove koji dopiru iz zvučnika i prate nas sve do one naše pekare.

Nažalost, time i završava ovogodišnji EXIT, barem što se nas tiče, propuštamo oproštajni Mizar, reaktiviranu Chumbawambu i čovjeka s dvije jetre, Shane MacGowana. Ali, o tome čitajte negdje drugdje, a mi se vraćamo u slijedećem ljetnom izdanju s pričom iz Beograda, da vidimo kako je bilo na premijeri Metropola Uzvraća Udarac 2.

Šteta što nismo na televiziji: tonisaric@inet.hr

EXIT 02