|
EXIT 04, 1-4.7.2004. Novi Sad
Prvi dan na Voda Main Stageu (*VMS u nastavku teksta) propuštamo Darkwood Dub, na izvrsnom razglasu, nimalo namjerno, i stižemo na Obojeni Program, koji su mi nekada bili uvjerljivo najdraži band sa ovih prostora i onda, vrlo prirodno, prepustili to mjesto nekim drugim ljudima. Danas ih gledam i slušam objektivno&zadovoljno, prisjećajući se tih vinilnih dana i klimajući glavom u prearanžiranim ritmovima nekad najuzbudljivijih pjesama na svijetu. Baš mi je drago da Kebra prati i osluškuje što se događa oko njega, neke od tih ideja su izvrsne. I kao i uvijek čekam novi album, za koji kažu da je povratak gitarskom početku, snimljen u Nizozemskoj. Pa onda slijedi otvorenje uz zvuke udaraljki Dragoljuba Đuričića i - Goldfrapp. Nisam neki ljubitelj, ali njihovo elektro-pop suzvučje i duhovito komentiranje s Ljiljom i Želimirom prekratilo nam je vrijeme do Massive Attack. A koji su mi bili zanimljivi prvih 20-ak minuta. Jebiga, kad dolaze 10 godina prekasno, pa sam se naslušao toga i nisu me zaintrigirali kako bi vrlo vjerojatno da sam ih čuo na vrijeme. Da su profesionalno odradili i osmislili cijeli nastup, to znate. Propustili smo Zvonka Bogdana, lukavo&točno pretpostavljajući da će biti državnih i kojekakvih wannabe posjetitelja i da će to usrat i zagužvat stvar, a kasniji posjet savršenoj DJ Areni poslužio je vrlo turistički, što će nam vjerojatno biti žao za par godina... Odlazak kući uz posjet omiljenoj petrovaradinskoj pekari je bio sjajan izbor. Drugi dan počinjemo prelistavanjem svih dnevnih listova, uz kavu, što je bila zabava ravna Matakovićevim stripovima. Samo što je, nažalost, sve ono istina. Odlazak na Exit u subotu, kada je objektivno najmanje zanimljivih izvođača, opravdavamo druženjem. A to se ne prepričava, pa samo kao informacija, Soulfly su bili predvidljivi ali to je moj problem, Neneh Cherry je navodno masturbatorskim kretnjama palila prisutne, a mi smo se skrasili na nespretno nazvanom Future Shock Stageu, gdje je drndao dragi prijatelj Ilija, sa jednim od svoja 4 banda - Hitmen. Solidan HC-punk ili kako već hoćete, čvrsto i nabrijano, ako vas zanima - bilo mi je baš okej. Odlazak na Rootsnešto stage, sa afro ritmovima i najugodnijim intimističkim ambijentom od svih ponuđenih, bio je pun pogodak. Treći dan smo se već udomaćili u restoranu Šaran, čija me kuhinja podsjetila na bakinu, a znate da se takav kompliment ne daje olako. Čvrsto odlučujemo da ćemo biti isključivo na VMS jer su baš dobro složili program, a video beamovi su od pomoći, naročito ako je blizu šank i oko vas super društvo. Prvo - Luna. Svi su pričali o tom povratničkom koncertu, pošto ih nisu puno odsvirali ni za regularne karijere. Utjecajni za popizdit, ponovo okupljeni, teški&kvalitetom ispred vremena. Meni bi bilo i okej, ali me zasmetao taj Tišma, čovjek je u godinama i zbog toga,hm, malo neuvjerljiv pa unatoč svemu što su i kako su odsvirali i te lude melodije i sve to, mene nisu dojmili. Danijeli i Saletu je bilo baš okej, dirnulo je njihove crno obojane završetke živaca. Okupilo se podosta njihovih vršnjaka&suboraca što je svemu dalo posebnu draž. Nakon Lune je Rambo, premješten na VMS zbog zahtjeva obožavatelja. Jedan od onih njegovih nastupa kad podigne raspoloženje i ode, sjećam se samo da mi je bilo zabavno i da nije ni jednu pjesmu odsvirao cijelu. To da se i on tradicionalno odlično zabavi na Exitu, to se zna. Slijede ga Wailersi, s loše odsviranim Marleyevim hitovima, loš pjevač, nikakva horn-sekcija, meni je bilo prilično loše. Tezga. I onda Cypress Hill, koji su napravili sve što se očekivalo, odsvirali sve hitove, rasplesali 30-ak tisuća ljudi i meni je samo bilo žao što Pero nije bio tu - on bi uživao. Cypress Hill su mi dragi zbog tog vokala, uživo to zvuči super, ovo je bio koncert za koji bi svaki pravi sajpres-fan rekao da je bilo izvrsno. Dirty Old Igor kaže da je zvuk bio loš, ali on stalno nešto prigovara... I onda taj dugoočekivani četvrti, rokenrol dan. Ja moram malo o Stoogesima. Prvo, mrzim reunion koncerte. I zato sam propustio jako puno inače dragih bandova. Ali njih sam baš morao vidjeti. Pogotovo kad sam vidio onaj DVD sa snimkom iz Detroita. Mike Watt se odlično uklopio, tip je zakon i ako bi se nekako okupili Minutemen i to bi rado otišao pogledati. A braća Asheton su ostarjeli, pogotovo Ron - udebljao se i stoji dok svira, ali on je patentirao taj zvuk, smislio te lude riffove i nervoznim solažama okretao vinkovačke sobe godinama naopačke. Scott je sirov i jak, bez ijednog bubnjarskog znaka maštovitosti, čak manje od Ramonesa. Ali mu je nadimak Rock Action potpuno primjeren i zaslužen - Scott udara: ne popušta ni milisekunde i to je sve što pravi rokenrol bend treba. Pogotovo ako je naprijed Iggy. Prije njih taj dan su nastupili Partibrejkersi, pa Peaches čiji me smiješni sex odlično zabavio. Elektropunk jednih Suicide vreba iza ćoška, a mala Peaches vješto osmišljenim show nastupom nabrijava atmosferu. Ništa posebno, ali bolje nego da su Kings Of Leon davili svojim southern-rock revisited aranžmanima. Iggy&Stooges na ovoj turneji sviraju samo stvari sa prva dva albuma plus pokoja sa Skull Ring. Šteta, ali gitarski ego Ron Ashetona ne dozvoljava da zatresu sa Search and destroy ili I got right. Priča da je umjesto Mike Watta trebao svirati Jack White pa su ga ova trojica odjebali i inzistirali na Mikeu, ako i nije točna, samo - veseli. Skupilo se nekoliko desetaka najiskrenijih štovatelja Stooges pristupa sa ovih prostora i uz klince koji su čekali Iggyjeve hitove, nakupilo se fascinantnih 40-ak tisuća ljudi. I onda - vješto odmjerenim udarcem u predjelu potiljka počinju: paramparamparamparam parmbaram!tutam!! - Loose. Pa Down On The Street. Raspored pjesama kao na onom DVD-u. Najave i priče oko pjesama nevjerojatno slične. Iggy na istom mjestu skače na zvučnik. Na istom mjestu zovu publiku na stage. Nino uspijeva, kaže da gore grmi, pod se trese. Kažu da je Iggyju poslije koncerta bilo zlo, da se potrošio. Super, ali mene je samo to malo zasmetalo: da su došli, odsvirali tih 5-6 koncerata po Evropi, svirali kako im koja padne na pamet, zajebavali se i otprašili - bio bi to NAJBOLJI r'n'r koncert koji se može dogoditi na ovoj planeti. Oni to tako čvrsto i pakleno rade, pjesme su mali monstrumi i danas zvuče svježe da je to grozno. Mi smo svi poslije koncerta zanijemili, prazno gledali ispred sebe, svjesni da smo upravo doživjeli najbolji Metallic Knockout koji možete zamisliti. Ali, sa svim tim detaljima, barem meni, ostaće jedna mala sjenka na ovom fascinantnom događaju, koji ćemo svi još dugo dugo pamtiti. Naravno da smo poslije otišli kući i naravno da je time Exit 04 bio zabrtvljen. O tehničko-organizacijskim detaljima oko svega ste vjerojatno podosta čuli, meni je d dej after drago da je festival uspio, da su prodali 80-ak tisuća ulaznica, da su se vrlo vjerojatno pokrili, da je MTV pomogao oko neizbježnih statusnih referenci, da će glede&unatoč slijedeći festival biti sigurno još bolji, da je u subotu propao BG-koncert Riblje čorbe i nesretni Kusturica napravio još jednu glupost, da smo mi proveli zabavna 4 dana u Novom Sadu i da još malo pa idemo na Mljet.
najeo se kajsija i bresaka: tonisaric@inet.hr fotografija: sa www.exitfest.org
|
