|
EARWING NU JAZZ FEST Metropolom je prostrujao 5. (?) po redu EARWING NU JAZZ FEST. Idemo kronološki. Rogo and I smo kupovinom festivalske karte napravili posao godine, iako je bilo nećkanja radi problema čestog drajvanja iz Krapine prema ZG i natrag. A posel trpi. Triage sam preskčio. Loša konstelacija zvijezda, valjda. Po onome kaj se može čuti sa promo diska band njeguje izričaj influentiran zlatnim kvartetom Ornetta Colemana. Free sa swinging ritmikom. NO. 1.: ARTo. Ja ne volem ritam mashine. Osim ako se ista ne zove Elvin Jones. Arto Lindsay je svojedobno sviral u Lounge Lizardsima, sa onijem Marcom Riboom i braćom Lurie, pa otuda su ostala avangardna strujanja u njegovoj glavi, a izgleda da se je i sunčao na Copacabani. Više puta. Elem, spoj ljepuškastih bossaništanova melodija i pasaža buke & kakofonije. Kao da vas netko uslijed izležavanja na nekom brazilskom pješčanom raju u djeliću sekunde prebaci kaos New Yorka. Koncept je patentirao Eno. Dosta davno. To je sve ok, ali stvarno, stvarno fali čovjek od krvi i mesa za setom bubnjeva. Stvar još drži vodu kod melodijskih djelova, no kad zazuje gitare i sax, otkriva se bijeda mašine. Nakon par songova otišli smo van zapaliti. Izašao tako i D.H., bard hrvatske jazz kritike, neki poznanik ga pital za mišljenje o svirci, D.H. samo slegne ramenima i ode kući. U BP. A mi za šank. NO.2.: Tamara Obrovac i KSET se vole. Tamara je stvorila autohton glazbeni svijet ispreplićući etniku Istre sa jazzom i kantautorskim pristupom. Spontana i opuštena svirka, sjajan Transhistria bend (Žiga Golob-bass, dr. Levačić-drums, Uroš Rakovec-žice razne & fenomenalni Simone Zanchini na harmonici). Lijepo i krasno. U jednom trenutku koncerta primjetio sam kako nikako ne skidam osmjeh sa lica. Joy. Borghes je jedno rekao kako je svrha svih stvari da pružaju radost, ako ne pružaju radost suvišne su i moguće štetne. E, da stari Jorge može čuti koncert Tamare i njenog ansambla. Sljedeća destinacija: Limb. Piva nikako nije falilo, nestalo je samo cigara, i da se Ana, oko 4 ujutro, nije sjetila da ide doma vjerojatno bi ostali tam do nedjelje. NO.3.: Pantelija The Great. To veče u KSETu nije bilo gužve. Aquarius je, izgleda, subotom IN. Bogu hvala na tome. Dražna Franolića nismo čuli. Stigli smo right on time. Dame i gospodo, Pandelis Karayorgis Trio je jednom rječju sjajan. Maestralan hipersenzibilan bubnjar Randy Peterson, efektan Nate McBride na kotrabasu, Pandelis Karayorgis na klaviru kao živuća inkarnacija legendarnog Theloniusa Monka, sinergija glazbenika, njihova komunikacija, uigranost, međusobno nadopunjavanje i poticanje učinili su ovaj koncert jednim od najboljih (uz Die Like A Dog Trio i Acid Mother Temple koje nikako ne propustite 17.11.) koje su moje uši čule u ovom legendarnom klubu. Svjetska klasa. Samo za opisivanje sviranja bubnjara Petersona trebalo bi krenuti u potragu za izgubljenim vremenom. Me mrzi da to radim. Trebali ste biti tu. Volapuk & Neptune sam propustio. NO.4.:The Necks. Niste slušali The Necks? Možda ste bili preblizu šanku. Ili pričali previše, jako nepristojno od vas. Vjerujem da je većina ljudi došla na koncert radi glazbe. No, kako je Zagreb pomodan grad, a ERWING FEST i KSET izgleda postaju hype, došli su neke individue koje su me jako iritirale pričajući tijekom cijelog koncerta, o rezancima u menzi SCa, predivnim Alu felgama, sniženju artikala u Benetton dućanima, ili nečem trećem. Elementarna nepristojnost. Ovog ljeta na jazz festu u Saalfeldenu, u šatoru sa cca 2000 duša, nije se mogao čuti glas. Samo glazba. Kultura slušanja. I uvažavnja drugih. Arto Lindsay nije bio my pair of boots. Guštao sam pivo za šankom u foajeu. Nekome drugome se je Artov koncert svidio. Zašto ljudima kvariti doživljaj? Komunikacijske vještine, molim, vježbajte upisom na neki tečaj. Ili govorništvom u garaži. Svejedno mi je gdje. Ako vam se glazba ne svidja ulice su široke. Zagreb je dovoljno velik. Mogućnost izbora postoji. Kaj je najbolje, likovi pričaju cijeli koncert i na kraju poentiraju kako je odsvirana glazba bila, citiram, "dosta plitka"! Svašta. U svemu navedenom pozitivno je kaj se ljudi počinju zanimati za jazz i improviziranu glazbu, neki će sigurno s vremenom pronaći užitak koji jazz može pružiti. Recenziju koncerta meni tako dragog benda počeo sam sa lošim stranama. A sad sport i glazba. The Necks su jedan od onih bendova koji svira svoju muziku. Chris Abrahams (klavir), Lloyd Swanton (kontrabas) i Tony Buck (bubnjevi) koriste relativno jednostavne melodijske obrasce koje ritmički graduiraju, vrte u krug, te improvizirajući preko njih stvaraju neponovljivo glazbeno djelo. Navodno uopće nemaju probe. Popnu se na binu i sviraju. Svaki koncert je unikatan. Ovaj put su svirali dva seta, dvije stvari, svaka trajanja nekih 50 min. Početak koncerta je bio usporen, ambijentalan i ispresjecan žamorom pubike, kako je svirka odmicala, tenzije su se dizale i The Necks su nas sve više uvlačili u svoj sonični vrtlog jazza, duba, improvizacije i psihodelije. Čini se da bi tako mogli svirati do zore. The Scientists i Available Jelly nisam vidio. Žao mi i jednih i drugih. NO. 5. The Clogs su američko-australska kombinacija koja svira u postavi violina, gitara, fagot (?) i bubnjevi, naslanja na zvuk Rachel's, dakle spaja komornu glazbu i rock. Prevladava uglavnom sjetna atmosfera, bend svira opušteno, pomalo improvizira, možda bi im stvari trebale biti nešto duže (stvar ukusa), to se posebno odnosi na pjesme čvršče strukture gdje znaju podsjetiti na Dirty Three (hoće li oni konačno svirati u KSETu?), gdje bi se i gitarista mogao odvažiti te odvrnuti potenciometre i priključiti violini. Friško i fino. Kammerflimmer Kollektief dolaze iz Karlsruhea i u najavi su predstavljeni kao post rock bend (pojam koji u meni budi sumnju, pogotovo nakon koncerta Tortoise u Močvari, koji su me ostavili potpuno ravnodušnim). Kroz glave kolektiva je prošlo najmanje 50-tak metara ploča, ako je suditi po glazbenom konglomeratu kojeg sviraju. Na momente djeluju kompaktno, na momente dosadno, odsviraju free jazz minijaturu, pa odšeću do Blixe i njegove bande, zatim im se rastuži pa plaču i plaču, pa počnu skakati od veselja, bubnjar je cijelo vrijeme nešto napet, prekrut, a sve skupa je zazvučalo bolje kad je alt zamijenjen sa baritonom, što je omogućilo saxofonisti uspješno probijanje kroz zvučni zid. Neujednačen koncert na koji bi zaboravio nakon dva piva da zadnje dvije stvari koje su odsvirali nisu bile fantastične. Izgleda da su se cijelo vrijeme prije samo zajebavali.
No. 6. Samo superlativima se može opisati koncert na kraju kojeg se Cooper-Moore, deda od 60-tak let, ustane sa stolice uz pomoć štapa, udara njime ritam o pod, te zajedno sa svojim pajdašem Assifom Tsaharom pjeva "I'm so happy, happy to be alive...", a da je prethodno iz njega vrištala sva bol svijeta. Ne preostaje vam ništa drugo, nego da im se pridružite, pa im se tako pridružio i dobar dio KSETa. Assif svira bass klarinet i tenor sax, Cooper-Moore sviraju perkusije i instrumente razne nastale u kućnoj radinosti zanimljivih naziva i još zanimljivije konstrukcije i načina sviranja na njima, pazi sad: deedly-bo, mouth-bow, shofar. Energičan nastup koji kombinira mladost i iskustvo dvojce muzičara, free jazz sa blues i gospel korjenima, eksplicitno je angažiran protiv američkog imperijalizma, kao u songu naslovljenom "America", gdje na urnebesni ritam Cooper-Moore u hipgospelhop zanosu pjeva o grijesima SAD, prisjećajući se pritom suvremenih desničarskih "zvijezda" američke političke scene (onih krajnje opasnih ljudi za sigurnost planete i kozmosa), dok u isto vrijeme Assif duva u sax ko da mu je smrtna ura. Na songovima baladnog ugođaja Tsahar je malo podsjetio na najvećeg, Johna Coltranea, mislim da nema većeg komplimenta. Majstori. Nakon ovog urnebesa svirale su simpatične britanke pod imenom Mush. Lijepe pop melodije i pivo dobro idu zajedno.
|
