DIRTY THREE, 30.05.2006., Zagreb, Tvornica

U samo 2 tjedna razmaka počastila nas je polovica članova Bad Seedsa, izuzev Thomasa Wydlera, svi ostali članovi su podrijetlom australci, pa je Tvornica ta događanja komotno mogla nazvati "Ciklus australskih Bad Seedsa". Nakon odličnog koncerta Micka Harveya, ništa se manje nije moglo očekivati niti od Dirty Three, osim većeg broja posjetitelja. Što se na kraju i ostvarilo. Iako je koncert trebao početi u 21.45, ipak se čekalo da svi posjetitelji dogmižu iz lokalnih birceva, što je ionako tradicionalno obilježje naše publike da koncert treba početi tek kad je grlo podmazano, a ne kako je to određeno satnicom. Svoje grlo sam ionako sam podmazao u tradicionalno dobrom društvu Pedje i Fiche s www.terapija.net , a onda među nekih 500-tinjak ljudi čekali da se gospoda Warren Ellis, Mick Turner i Jim White pojave na pozornici. Jim Whitea smo zapravo još prije koncerta vidjeli kako tumara Tvornicom u nekoj svjetlosmeđoj vesti kojoj ni klošari ne bi pozavidjeli, ali kako nisam fashion guru, može biti da je i neka dizajnerska. Ali nebitno. Svjetla se ugasila i na scenu je stupila očekivani australski trio. Prije samog početka koncerta, Warrenov pozdravni govor publici, izgovoren na nekom enigmatskom jeziku (valjda je trebao biti hrvatski) koji bi bio prava poslastica za pasionirane lingviste, stvorila se odmah komunikacija između publike i banda, pa tako i Warren zaboravio "prištekati" violinu na pojačalo. A i sama njegova pojava u bijeloj košulji i obrasle brade, podsjećala je na Rasputina na UN dijeti ili anoreksičniju reinkarnaciju Franka Zappe. Takve stvari zapravo odmah zaboravite kad krenu prvi taktovi uvodne Indian Love Song i prepustite se instrumentalnoj fantazmagoriji. Pjesme im se grade od laganog tempa prema često suludom završnom dinamičkom vrtlogu, a čvrsta repetativna struktura bubnjeva, Elissovo mahnitanje violinom i poigravanje efektima te gitaristički kolaži koji nadopunjuju tu melodioznu buku, malo koga ostavljaju ravnodušnim. Iako violina dominira kao glavni instrument, energija nastupa i glazbena izvedba samog banda čistokrvni je r'n'r doživljaj. Osim kad vam ga pokvari "tonac" kojem valjda taj dan nisu dali besplatne pive ili mu se sva ušna mast slila u bubnjiće, jer uredno pokušavao iz tog melodioznog ugođaja stvoriti nepodnošljivu kakofoniju. A navodno ta ista osoba bila za tonskim pultom prilikom nastupa Micka Harveya kad zvuk bio i više nego predobar za Tvornicu. Ni to nije omelo da publika i dalje uživa u stvarima poput Authentic Celestial Music ili Sea Above, Sky Below. Na trenutak sam se bio i prisjetio njihovog koncerta u Ljubljani od prije par godina, kad je Warren doslovce raskrvario prste stapajući se s violinom. A kako i na pozornici mahnit poput derviša, Warren tako i pjesme najavljuje nekim samo njemu nepovezanim tokom svijesti ili pak zajebantski odgovarajući na dobacivanja iz publike, što je pak dodatno uveseljavalo oduševljenu publiku. Za sam kraj ostavili su prekrasnu Some Summers They Drop Like Flys s albuma Whatever You Love, You Are, kao savršen završetak ovog hodočašća australskih instrumentalnih propovjednika.

U kasnijem druženju s Warrenom razgovaralo se o violinama koje sam modelira, njegovoj predanosti glazbi i transcedentnom osjećaju kojeg doživljava kad se nalazi na pozornici, te o mogućnosti nastupa Grindermana u Zagrebu, kako bi se ciklus ovih nastupa mogao zaokružiti sa svim Bad Seedsima, uključujući i samog Cave-a. Kako su zauzeti snimanjem novog albuma, raznim projektima, a i Dirty Three jako zaposleni na novom DVD-u, ta vjerovatnost je vrlo mala, no kako već u jednoj prijašnjoj recenziji spomenuto, postoji velika vjerojatnost da te iznimne glazbenike vidimo na promociji novoga albuma Nick Cave & The Bad Seedsa koji bi trebao biti objavljen početkom iduće godine.

Tekst: Miroslav Sušnik

Foto: Predrag Brlek ( www.terapija.net )