CUL DE SAC, 18.5.2007., Zagreb, Polukružna dvorana Teatra &TD (Žedno Uho Festival) Kako na kraju u ponedjeljak zbog, hm, lošeg raspoloženja i umora nisam otišao na energične i, kako čujem, ponekad degutantne Black Lipse (i odličnu domaću predgrupu Welcomin' Committe In Flames koju sam gledao već par puta, između ostalog i onda kad su nakon koncerta My Buddy Moose u KSETu spontano odlučili odsvirati kasni koncert u Spunku, ako se dobro sjećam, a s obzirom na moj lijeni mozak, ne bih se baš kladio), koncert 'bostonskih eksperimentalista' Cul De Sac bio mi je zadnji ovogodišnji Žedno Uho koncert. Nadam se da će ekipa iz SC-a iduće godine dovesti još više odličnih bendova i još manje post-rock bendova. Nisam se niti ove godine pojavio na apsolutno svim koncertima, ali pogledao sam nekoliko i baš se fino zabavio. Kao što možete i očekivati od jednog blesavog gonzo-novinara, često mi je atmosfera (i svi ti dragi ljudi koji su kupili festivalsku, pojedinačne ulaznice ili bili akreditirani) bila jednako bitna kao i glazba koja je dopirala sa stejdža, ponekad čak i bitnija, no zamjerki nemam, jer je atmosfera konstantno bila krasna. Prvo sam petka 11. pogledao domaće intrumentalne post-rockere Man Zero (u biti, za vrijeme njihovog nastupa sam uglavnom brbljao ispred Galerije jer mi je instrumentalni post-rock lišen komunikacije s kozmičkim silama, koliko god bio dobar, uglavnom dosadan za popizdit. Neću ni pokušavati pisati o tome kako Man Zero zvuči, bilo bi to kao da Ljubo Ćesić Rojs piše o twee-popu, ali ljudima koji inače vole post-rock su se svidjeli. Nemojte sad misliti da sam neki gad koji žica akreditaciju, a onda pije i smeta onima koji su došli uživati u milim zvucima sporih, repetitivnih gitara. Em sam brbljao ispred Galerije, em za taj koncert nisam žicao akreditaciju) i lijepi, ali zbog monotonije koja je neizbježna u takvoj vrsti glazbe ne i sjajni srpski ambijetalno-melodični-post-pop-rock bend Virvel. Aleluja, uspio sam privesti ovu monstruoznu rečenicu kraju. Nakon toga smo svi skakali i pjevali ko da smo na maturskoj večeri na Of Montreal u ponedjeljak 21., a onda smo u srijedu 23. ne baš svi, ali mnogi, uživali uz sjajnu napadačku ritam-sekciju Hamid Drake - William Parker. O oba koncerta sam već pisao i oba će definitivno biti pri vrhu ili na samom vrhu ljestvice meni najdražih koncerata 2007. Na Cul De Sac se ponovo pojavilo puno više ljudi nego na Drakeu & Parkeru, vjerojatno zbog činjenice da je bio petak, ali i zbog toga što su svi bili oduševljeni nastupom Cul De Saca uz projekciju filma 'Faust' dan prije. Njihov 'regularni' koncert bio je smješten u malu, polukružnu dvoranu Teatra &TD u koju se na kraju koncerta jedva ulazilo, no na početku je atmosfera bila toliko intimna da mi je sve bilo neugodno zapaliti cigaretu (jedna cura se, kad sam konačno zapalio cigaretu, okrenula prema meni, ljutito me pogledala i nakašljala se, majke mi. Žao mi je, ljudi, volio bih da ne pušim, ali pušim. Ne pretjerujem, u Teatru &TD ne bih zapalio ni za okladu, ali u prostorijama u kojima je pušenje dozvoljeno namjeravam pušiti, a ako vama te cigarete smrde, nemojte svoju ljutnju iskazivati na nama pušačima, mi smo samo pijuni u igri velikih korporacija i ministarstava financija, pitajte Naomi Klein i, kajaznam, Michaela Moorea). Cul De Sac na pozornici izgledaju poprilično duhovito, ako ne kao štreberi, onda barem kao profesori. Vrlo strejt. Kako su izgledali, tako su mi u početku i zvučali (te dobrice su čak i posvećivale pjesme svojim prijateljima), a onda je nakon talijanske serenade (s violionom, naravno, sve po peesu) uslijedila i jedna brža rokenroul stvar (pitao nas je jedan od ovih strejt profesora da li se sjećamo rock n' rolla, a onda posvetio tu pjesmu SC-ovom Mati Škugoru. Rispekt) koju su jedno vrijeme svirali na dva seta bubnjeva. Smireniji, melankoličniji, sporiji dijelovi koncerta, pa i njihove diskografije općenito, nisu mi se pretjerano svidjeli, ali to je taj moj stari problem s instrumentalnim post-rockom lišenim komunikacije s kozmičkim silama. Fanovi su ponovo uživali, a i meni je na trenutke bilo baš dobro. Nakon toga smo u velikoj dvorani pogledali i Luftwaffe - Improvisation Electronique, novi projekt Nikše iz Tene Novak i ex-Kukuriku Streeta, Tomislava Babića i Tea Martinovića. Uvodni dio njihove svirke, kada je glavnu ulogu imao klavir Tea Martinovića, bio mi je dobar, ali onda su Nikša i Tomislav počeli stvarno uživati u prčkanju po modular synthovima, sequencerima i analogue noisemakerima, a pridružio im se i 'gospar Robin', jedan od profesora iz škole Cul De Sac. To mi je već bilo naporno, ipak je moje uho žedno na jedan tradicionalniji pop način, no fanovi takvog zvuka (kakogod to netko nazvao, ja naravno neću ni pokušavati) bili su ijopet zadovoljni. Valjda. Pred kraj koncerta otišao sam do šanka gdje je iz zvučnika dopirao zadnji album Of Montreal. Eto, nadam se da ste vidjeli barem Of Montreal i Drakea & Parkera, premda su i mnogi drugi koncerti ovogodišnjeg Žedno Uho Festivala (Red Sparrowes, The Books, Black Lips, možda su nekog oduševili i Ghost ili možda Brewed By Noon) izazvali erupciju oduševljenja među vjernim gostima ovog za naše prilike izuzetno značajnog festivala. No, 'kultura promjene' SC-a ide dalje, pa nas tako u bližoj budućnosti očekuju koncerti Jayja Reatarda (27.5.), Woven Hand (5.6.), Peter Brotzmann Chicago Tenteta (6.6.) te oproštajni koncert domaćih Babiesa (8.6.). A valjda će se uskoro dogoditi i neki dobar mali koncert izvan SC-a...
|
