COLOSSEUM

19.9.2000. Budimpešta, Petofi Carnokagreb

Alesis Conner Band, Don Rendell Quintet , George Fame And New Jazz Orchestra, Graham Bond Organization, John Mayall Bluesbakers, Tempest, Humble Pie, Atomic Rooster, The Cream, Jimy Page Band, Skid Row, Thin Lizzy, Gary Moore Band...

Svaki, od gore navedenih sastava, je barem djelomično "Colosseum"
Godina je 1968., na poticaj Jon Hisemana (bubnjevi) - Dick Heckstall-Smith(saksofoni) i Dave Greenslade (klavijature) osnivaju legendarnu jazz-rock-rhythm and blues grupu "Colosseum". Kasnije im se priključuju i Mark Clarke (bas), Dave Clempson (gitara) i Chris Farlow (vokal)...

Zanimljivo je, da je navedenih šest glazbenika direktno ili indirektno povezano sa svakim od gore navedenih sastava...Štoviše, malo se glazbenika može pohvaliti činjenicom da su direktno ili indirektno sudjelovali i/ili utjecali na osnutak/opstanak/raspad ili rad toliko, povijesno značajnih sastava ! ...Premalo je mjesta i vremena da se opiše njihov utjecaj na sve navedene sastave i/ili pojedince... "Colosseum" je u navedenoj postavi snimio 4 studijska albuma od kojih svakako treba izdvojiti drugi po redu (izdanje 1969.g) "Valentyne Suite" te jedan od najboljih jazz-rock-blues live albuma (izdanje 1971.g) nazvan jednostavno - "Colosseum Live"...

I sve to u kratkom razdoblju od 1968.g do 1971.g kada se razilaze, priznati kao jedna od najboljih britanskih koncertnih rock atrakcija!? Godine 1975.g Jon Hiseman sa drugim glazbenicima pokušava obnoviti grupu te pod imenom "Colosseum II " izdaje tri odlična, ali nedovoljno zapažena, studijska albuma od kojih svakako mogu preporučiti zadnji po redu - "War Dances" snimljen sa perspektivnim, tada mladim, gitarističkim virtuozom Gary Moore-om...

Krajem sedamdesetih raspada se i " Colosseum II ", a svaki član se bavi studijskim i/ili session projektima...I kad su se izmjenile generacije glazbenika i slušatelja te kad se moglo pomisliti da će ex"Colosseum" članovi pasti u zaborav - sredinom devedesetih Jon, Dick, Dave G., Mark, Dave C. i Chris ponovo se pojavljuju na sceni i dokazuju da kvaliteta ne nestaje s godinama... Naprotiv, ovi glazbeni dinosauri svakim svojim nastupom dokazuju da jazz-rock-blues kakav sviraju " Colosseum" - postaje nezaboravna opće prihvaćena i cijenjena klasika !!! Nakon njihovog ponovog okupljanja u originalnoj postavi sredinom devedesetih i prve europske turneje imao sam tu sreću da ih gledam, kao zvijezde večeri, u Budimpešti na jednom jazz-rock-blues festivalu uz Ronnie Earl Band (USA), Jackie Orszacky Band (Australia), Airto Moreira Band And Flora Parim (USA)...

Ono što me je najviše iznenadilo je bilo izuzetno dobra i opuštena atmosfera i odlično session inprovizacijsko muziciranje svakog pojedinca i sastava općenito i to za vrlo mali ograničen broj posjetitelja (Budavari Palota atrij prima samo oko 500 ljudi!? o.p. autora). Kasnije sam, razgovarajući sa glazbenom legendom Dick Heckstall-Smith-om (kojega Jon Hiseman na nastupima predstavlja kao čovjeka koji ima oko 400 godina...) saznao da oni najviše uživaju svirajući na malim prostorima "...jer su tako navikli i jer tako imaju najbolji felling...", a uostalom, sam Dick mi priznaje da nikada u životu nije svirao pred više od 5000 ljudi...

I eto, ponovo nakon nekoliko godina 19.9.2000.g i ponovo na njihovoj europskoj turneji u Budimpešti, ali ovoga puta u prepunoj Petofi Carnok (Mala dvorana kapaciteta cca 1500 ljudi.) - ponovo "Colosseum" u originalnoj postavi i izuzetno dobar Jackie Orszaczky Band sa gostom Tatrai Tiborom na gitari... Vjerujte mi, to je bio pravi doživljaj i izuzetno ponovljeno iskustvo!!! Jackie Orszaczky Band je napravio odličan uvod i atmosferu sa alternativnim jazz-rock-funk stilom i specifičnim režećim "Jackie stil" vokalom i bas solo dionicama... Svakako treba spomenuti fantastičnu izvedbu Have I ever love a woman (poznata blues pjesma P.Green-a u jazz-rock-funk maniri).

Ukratko, mislim da nije bilo posjetitelja koji se nije zanjihao u ritmu glazbe... "Colosseum" su izveli svoje očekivane standarde; Bolero, Walking In The Park, Los Angeles, i dr. nažalost, ovoga puta bez odličnih pjesama The Kettle i The Februarys Valentyne, ali su na "bis" spontano odsvirali, meni najdraži blues klasik T-Boone Walker-a - The Stormy Monday Blues... Publika ih jednostavno nije puštala sa bine! Iako neopisiva gužva uz nasrtljive mađarske obožavatelje - "Colosseum" su imali vremena za autograme, razgovor i slikanje...

Bilo je divno ponovo pružiti ruku Mark-u, Dave C-u, Dick-u i ostalima... "Colosseum" je - i jučer, i danas, i sutra ! "Colosseum" nema rok trajanja ! A usporedba sa bilo čime bila bi - banalna!

Darko Budna