BUZZCOCKS, 2.6.2006., Zagreb, Močvara Sve je počelo kad me Žaba jednom odveo na pankerski tulum. Čim sam čuo muziku i osjetio atmosferu, sve mi je bilo jasno. U svakom od tih ljudi tada je bilo više života nego u cijelom mom srednjoškolskom razredu zajedno. Muzika mi baš i nije pasala, nisam se htio odreći melodija i emocija, no s vremenom smo se ti pank bendovi i ja nekako počeli poštivati. Skoro pa jedini bendovi oko kojih smo se moji pankerski prijatelji
i ja mogli složiti bili su Buzzcocksi (premda nitko nije imao ništa
protiv Marleyja, a niti protiv starog Zabranjenog Pušenja). Nakon
što sam na bezbroj tuluma pokušavao ignorirati Sex Pistolse i Exploited,
čuo sam nešto što je zvučalo kao punk, a opet bilo vrlo melodično
i emotivno. Nije tad bilo p2p programa i ne sjećam se od koga sam
na kraju uspio posuditi krckavu Kasnije je Franc počeo slušati dosta bendova koje sam i ja jako volio (Jawbreaker, Carter USM, Oružjem Protivu Otmičara, Pixies, rani Weezer), Mako se zaljubio u Obojeni Program, Rogo i ja smo počeli glumiti cinične starce iz Muppet Showa na svakom rokenroul koncertu u Zagorju i sanjati o koncertu Sonic Youth (koje smo na kraju i pogledali u Beogradu), ali Buzzcocksi svoje mjesto u mom srcu više nisu mogli izgubiti - bili su prvi bend koji smo zajedno voljeli moji pankeri i ja. Zato sam popizdio kad je Franc (čiju glavu danas već krasi nekoliko sijedih vlasi) skoro odustao od koncerta Buzzcocksa zato jer mu se Mako (kod kojeg je trebao prespavati) cijelo popodne nije javljao. Jebiga, Mako je radio noćnu i ujutro je još malo zaružio, a da ga Mile i ja nismo nagovorili da sjedne na zadnji vlak i prespava kod Sandre i mene, čovjek bi stvarno ostao u Pivnici. Na kraju se Mako uspio probuditi, doći na drugu polovicu koncerta i pokupiti Franca. Starimo, znam, ali jebemu mater, pa nismo još mrtvi. Već sam u devet bio pripit, a do pola dvanaest (kad je koncert trebao početi) u najmanju ruku poprilično pripit. Znam, ne priliči to jednom Novinaru (pozdrav Srđanu Sacheru koji je popizdio kad je shvatio da je jedan od organizatora koncerta Vještica dao njegovu e-mail adresu jednom Novinaru. Kakvom vražjem Novinaru, pitate se? I ja se pitam), odvratan sam, znam, ali na koncertu Buzzcocksa ću se uvijek napiti, kao što ću na koncertu Burning Špire (dajbože da ih bude još u mom životu) uvijek zapaliti. Buzzcocksi su počeli nešto iza pola dvanaest i svirali manje od sat vremena. Prošlo je tako brzo da mi se učinilo da je trajalo duplo kraće. Jedan od razloga je i činjenica da su Buzzcocksi koncert započeli sa 5, 6 ili 7 pjesama s novog albuma 'Flat-Pack Philosophy' koji nije loš, ali nije ni dobar. Iskreno, bliži je ovom prvom pridjevu. Od tih stvari s novog albuma s kojima su Buzzcocksi započeli svoj mini-nastup u Močvari (koja, btw, zahvaljujući upornoj kiši ipak nije bila premala za ovaj koncert), najbolje su 'Reconciliation' i prvi singl 'Wish I Never Loved You', a najgora nadolazeći singl 'Sell You Everything'. A onda su krenuli hitovi sa 'Singles Going Steady' i ljudi oko mene su konačno počeli pjevati, plesati i zalijevati me pivom. Ne znam više koje stvari su odsvirali, a koje ne, jer sam tog popodneva dvaput zaredom preslušao 'Singles Going Steady' (zahvaljujući divnom prometu i kvaru tramvaja sam od Kvatrića do Remize putovao sat i pol), ali znam da su svi vrlo očekivano najviše popizdili na 'Ever Fallen In Love' i da su Buzzcocksi pomalo neočekivano odsvirali 'Why Can't I Touch It?', kultnu eksperimentalnu pop stvarčicu nastalu pod utjecajem Cana (ili Kama, kako je pisalo u prvobitnoj verziji intervjua sa Steveom Diggleom na muzika.hr). No, nakon toliko dvominutnih pop-punk hitova, teško je ući u nekakav ad-hoc eksperimentalni session, tako da je 'Why Can't I Touch It?', u skladu s trajanjem cijelog koncerta, trajala duplo kraće nego originalna studijska verzija. I tako - najednom je sve završilo, svi oko mene su bili pijani i zbunjeni, mamurluk je, djeco, sve teži što ste stariji, a ovo vam pišem u ponedjeljak ujutro, na poslu. Sell you everything? To je neka autoironija? Nešto kao 'Copy/Paste' kultnih Ramirez? Ljudi, slušajte 'Singles Going Steady', volite i postojite, a drugi put slobodno ostanite u Pivnici. Odjebite Stonese, Pixiese i Buzzcockse, sve te stare prdonje koji su bili najbolji na svijetu prije dvadeset, trideset ili četrdeset godina i radije čuvajte lovu za, primjerice, Art Brut u Wiesenu. I da, napravite bend. |
