B. R. STYLERS
16.10.2003. Zagreb, Močvara
SKATANICO SOUNDSYSTEM
24.10. 2003. Zagreb, MočvaraZa početak, isprika dobrim ljudima iz Močvare, vrijednom uredniku Darku i štovanim čitateljima što riportić s B.R. Stylers koncerta čitate tek sad, no na par dana me za krevet prikovala moja tipična jesenska opaka boleština. Temperatura, upala grla i sveopća slabost. Tijelo na svoj način pokazuje prosvjed protiv zime. Ne date mi sunca? E, pa onda idem u štrajk. No, sad je sve to prošlo, opet govorim, ne boli me grlo pri svakom gutanju bilo čega, a temperatura mi se spustila ispod tridesetsedam. Ma već sam ja to i proslavio na Skatanico fešti ovaj petak, ali reda mora biti. Dosta uvoda, idemo na Talijane.
B.R. Stylers dolaze iz Pordenonea, neke vukojebine sa sjevera Italije iz koje su se 2000. godine konačno poželjeli malo maknuti, pa su napravili dub-reggae bend. I eto, od onda konstantno sviraju po cijeloj Italiji, Sloveniji, a bogami i Hrvatskoj. Ovo je bio njihov četvrti koncert u državi koja je u svijetu ovih dana poznata po najvećem doručku, najvećoj kravati i Anti Gotovini, pa je pravo čudo što sam ih gledao po prvi put. Čudo da, no šteta baš i ne. Nekako sam dobio dojam da im ambicije i ne sežu dalje od ovakvih polu-feštica u Močvarama diljem Italije, Slovenije i Hrvatske. Čuje se i da su oni jedan štobisereklo usviran zanatski bend koji je naučio sve dub fore i glavne poetične pojmove reggaea općenito, ali im, isto tako vrlo očito, fali ideja i originalnosti. Čovjeku kojemu su svi reggae bendovi isti je ionako svejedno, ali meni nije. Odličan reggae koncert je nešto najbolje što se zaljubljeniku u glazbu može desiti. Ovakav zanatski koncert se zaboravlja brzo i bezbolno. Čudo da mi je i ovoliko dugo ostao u memoriji.
U bendu su simpatična crnka na vokalu, tip sa visokim, smiješnim pokrivalom za glavu na basu, bubnjar i tip na klavijaturama koje u ovako osrednjem bendu jasno demonstriraju svu bijedu naštrebanih, pretipičnih klavirskih dub dionica. B.R. Stylers bi htjeli biti i mračni i melodični, i masni i plesni, a sve to bez previše ideja. Uvijek će oni dobro fukcionirati na večerima četvrtkom u Močvari pred sto ljudi kojima kronično nedostaje dobrih koncerata, pa i na reggae festivalima, no ljudi će na te festivale doći zbog boljih, većih, ambicioznijih i originalnijih bendova. Ili, kako bi rekao Igor Čoko, bilo mi 'naaako.
Na Skatanico sam htio ići prvenstveno zbog dokumentarca "Roots Rock Reggae" Jeremya Marrea, ali nisam bio stoposto siguran da ću doći, pošto sam još pio antibiotike, a nakon filma je slijedila ska reggae fiesta Skatanico Soundsystema. Nisam si baš mogao zamisliti sebe kako između znojnih pijanih mladih tijela gledam na sat jer u ponoć moram popiti Klavocin. Na kraju sam zaključio kako je dosta s antibioticima, jer ne treba valjda popiti sve tablete u kutiji, i napravio fini kompromis. Došao sam na film, popio dvije-tri lagane bevandice, plesao samo na trenutke i konačno jednom otišao doma poprilično prije zore. No, popio bih ja vjerojatno više, a plesao definitivno puno, puno više da su "tri vruća ska dj mladića" puštala ono što je najavljeno u programu, dakle ska, reggae i rocksteady. A ne samo ska. Mogao sam pretpostaviti, naravno, ipak je ska najpopularnija i najplesnija od nabrojanih vrsta/podvrsta. I jesam pretpostavio. Ali, deep down inside, ipak sam se nadao barem dvadesetminutnim blokićima dobrog rootsa ili vrckastog rocksteadya. Dobio sam par roots stvari odmah nakon filma, dok se ljudi još nisu ni priviknuli na novonastalu situaciju, par rocksteady pjesmica one curke koja pjeva "Lollypop" i jednog Marleya iz, aj barem to, najboljeg razdoblja. "My Cup" nije moja omiljena Marleyeva stvar i čudan izbor jednog od "vrućih mladića". No, ipak je to Lee Perry prodakšn, a s tim tipom nema greške.
Marleya je u dokumentarcu neočekivano malo, s obzirom da je snimljen 1977., kad je dotični bio na vrhuncu svoje svjetske slave. No, vjerujem da je bilo problema i s Island Records, koji je redatelju jedva ustupio tih par kadrova i taktova svog u to doba zasigurno najvećeg pulena. Koliko god dobrog je Marleyev potpis za Island Records 1973. donio njegovom novčaniku, siromasima diljem Jamajke i revolucionarnom proboju reggaea u svjetskim razmjerima, toliko je lošeg napravio njegovoj glazbi. Ubrzo su iz benda otišli Peter Tosh i Bunny Wailer, članovi originalne postave Wailersa (Tosh je svirao gitaru - čujte najbolju solažu ikad na "Stir It Up", melodiku - čujte najbolju dionicu na melodiki ikad na originalnoj verziji "Sun Is Shining", klavijature i još koješta, Bunny je svirao udaraljke, a obojica su pjevali prateće, a prerijetko glavne vokale. Posebna je šteta što više lead dionica nije imao Bunny Wailer i njegov divni falsetto koji je i kad je bio u pozadini i kad je bio u prvom planu, kao primjerice na "Riding High", davao puno topline i harmonija krasnim Wailers pjesmama s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih, a koje nisu mogle nadomjestiti I-Threes ni da ih je bilo tucet) i mnogi se slažu da je najbolja faza Marleyeve karijere te 1974. završila.
O tome, naravno, u filmu nema ni riječi, ali nisam se mogao suzdržati. U filmu gledamo i slušamo napušene audicije nimalo nalik na Story Supernova Music Talents, studijske sessione kod Lee Scratch Perrya u njegovom čuvenom "Black Ark" studiju koji je bio smješten u njegovoj kući, Gladiatorse, Joe Higgsa i njegovu prekrasnu baladu "There's A Reward", plemenske fešte Abyssiansa, nešto sitno o Marleyu i Ruby's dućanima s pločama, malo o rastafarijanizmu, Marcusu Garveyu i Haile Sellassiu, ali i reportažice o bezveznjikavim Third World, te sasvim bedastim Inner Circle. Svega po malo, pred kraj sve lošije zbog sve lošijih bendova, no sve u svemu fina slika Jamajke = reggaea iz sredine sedamdesetih. Hvala Josipu koji me sam kontaktirao (valjda je čovjek pretpostavio da ću doći), bilježim se sa štovanjem.
Obećajem da do kraja godine neću ići samo na reggae koncerte i sound systeme da vam ne dosadim, no ovaj petak još hoću. U Pauk stiže Overproof Soundsystem, tvorci velikog ovogodišnjeg hita "Watch What You Put Inna Put Inna Put Inna Rizzla", pa dođite ako volite dub-reggae-dancehall. Ja se nadam što manjim količinama dancehalla, no moram priznati da isti zvuči skroz fino u navedenom hitu. Tko zna. Možda na kraju zavolim i Shaggya.