Break21
6. međunarodni festival mladih neafirmiranih umjetnika,

18.6.-7.7. 2002. Ljubljana

Ljubljanski Break21, koji je od 18.lipnja do 7.srpnja 2002. u prostorima kluba K4, Kiberpipe, galerije Kapelica, te različitim eksterijerima okupljao brojne autore, svojim je šestim izdanjem i s novim vodstvom donio neke pomake i novosti u koncepciji. Dok se prva petoljetka festivala u potpunosti temeljila na šarolikom pregledu novih tendencija u umjetnosti mlađeg naraštaja, ovogodišnjim Breakom21 pokušalo se otići stepenicu dalje, prema riječima organizatora, prvenstveno u kvalitativnom smislu. Uz ukidanje dobne granice autora - čime pridjevi "mladi" te "neafirmirani" iz naziva festivala posve gube svoju primjerenost, festival je po prvi put i tematski određen.
Pomalo tradicionalna, jedna od velikih umjetničkih tema - odnos života i smrti, formulirana je uzrečicom Dead or Alive, kojom su se, kao domaćom zadaćom postavljenom umjetnicima, nastojale pobuditi različite asocijacije od razine samog izraza koji implicira težnju za postizanjem nekog cilja i pod cijenu života, ali i šireg spektra različitih pitanja vezanih uz teme života i smrti - poput pokušaja određivanja granice između ta dva stanja, problematike određivanja živog i mrtvog u suvremenom, sve artificijelnijem, svijetu, suprostavljanja sofisticirane tehnologije kao sredstva produljenja ljudskog života i sve većeg nasilja koje potvrđuje krhkost istog, do posve osobnih, intimnih doživljaja i vizija tih stanja.

Brojne ponuđene kategorije, od teorije, arhitekture, sve do kulinarske umjetnosti na kraju su zbog nedovoljne kvalitete ponuđenih radova reducirane i svedene na manji broj, pa se temu Dead or Alive u konačnici propitivalo kroz kategorije likovnosti, performancea, net arta, kratkih i animiranih filmova, mode, stripa i simpozija, a koje su okupile sedamdesetak umjetnika iz različitih zemalja, među kojima i jedanaest hrvatskih predstavnika (Danko Friščić, Boris Šincek, Mario Mišković, I.J.Pino, Mario Horvat, Jasminka Končić, Anita Mudronja, Ivana Žanko, Ivana Armanini, Bruno Razum, Ljubica Anđelković) .
Kao protutežu mlađim umjetnicima, organizatori su pozvali i posebne goste festivala, među kojima su najatraktivniji bili body-art umjetnici koji interveniraju u vlastito tijelo kako bi na najizravniji način problematizirali pitanja njegove izdržljivosti i granica opstojnosti. Tako je publika mogla vidjeti blood-letting performancee britanskih umjetnika Kire O'Reilly i Franka B, austrijski umjetnik Dietmar Bruckmayr na zanimljiv je način svoje tijelo pretvorio u instrument kojim je održao koncert na ulici, Niko Raes (Belgija) izložio je vlastito tijelo obješeno o konopce eksperimentirajući s mogućnostima kontrole i balansiranja u takvim uvjetima, dok Norvežanin Havve Fjell pomoću šivanja kiruškim koncem spaja različite dijelove vlastitog tijela, sve dok se ono ne pretvori u kompaktnu masu ljudskog mesa.

Trajanje festivala zbog tehničkih i financijskih uvjeta produženo je na puna tri tjedna, što je bitno usporilo dinamiku događanja na festivalu, na kojem se u nekim danima nije moglo vidjeti ništa. Prisilno produljenje iskorišteno za je dodatnu unutartematsku podjelu, pa je najtamnija strana, smrt, predstavljena u prvom tjednu festivala, tanka linija između života i smrti, nazvana "ili", u drugom, dok je treći tjedan trebao predstavljati nešto svjetliju stranu ponovnog vraćanja u život. No, bez obzira na podjelu, opća atmosfera ovogodišnjeg Breaka21 izazvana karakterom prikazanih radova, (među kojima je priličan broj zanimljivih i promišljenih, za čije detaljnije opisivanje u ovom prikazu nema prostora) priziva onu mračniju i agresivniju stranu života odnosno smrti, većinom čak i preizravno korespondirajući s temom, dok su radovi nešto suptilnijeg karaktera rjeđi. To je s jedne strane posljedica same selekcije (selektori festivala: Sandra Sajović, Jurij Krpan, Igor Prassel, Grega Fras, Iztok Drabil, Jaka Železnikar, Zoran Garevski, Sabina Đogić, Sunčica Ostoić, Olga Majcen), no s druge strane i u nekim slučajevima neopravdanog interveniranja u već prihvaćene radove - kako bi ih se još više prilagodilo temi, čime se zapravo zadire u autorski koncept i slobodu što je, primjerice, u kategoriji mode rezultiralo modnom revijom u kojoj su međusobno različite autorske kreacije posve uniformirane jednakom morbidnom šminkom i scenografskim zahtjevima koje je odredio organizator sam. Takva, po svemu sudeći nesvjesna i nenamjerna, gesta organizatora, prozašla iz prevelike i (nepotrebne) namjere da se radovi doslovno odrede pitanjem smrti i života, nešto je što pomalo baca sjenu na ovaj festival, o čemu bi do slijedećeg Breaka21 vodstvo festivala svakako trebalo promisliti.

Ljubica Anđelković