AIRY WALL, RADIKAL DUB KOLEKTIV, ANALENA14.2.2003., Zabok, Gjalski
Riječ je, barem vi Zagorci definitivno nenaviknuti na koncerte dobrih domaćih bendova u diskotekama bi to već trebali znati, o završnom nivou Močvarinog projekta "Zvuci močvarnih područja", a u sklopu kojeg je 6 bendova prošle godine već odsviralo koncerte u desetak hrvatskih gradova. Sad je preostalo samo da tih istih 6 bendova u tri večeri odsvira koncerte u Močvari i dan kasnije u Zaboku. Ovo je bio drugi od ta tri koncerta, s tim da nas još čekaju Šumski i Polja Lavande, 27.2. u Močvari, odnosno 28.2. u Gjalskom.
Močvara i Gjalski, naravno, nemaju apsolutno nikakve dodirne točke, no pošto Gokul, koji je nakon Zagoraca U Močvari počeo falabogu gurati prste i u ne-striktno-zagorske hepeninge, ne raspolaže vlastitim koncertnim prostorom, u cijelu priču je uskočio Gjalski.
E, Gjalski. Sredinom devedesetih Gjalski je bio jedino mjestu u Zagorju u kojem su se petkom održavali koncerti velikih hrvatskih rock bendova (Majke, Kojoti i slični). Na većinu sam ih tad išao kao i svaki drugi nadobudni i alternativni osnovno i srednjoškolac, disko je svaki petak bio prepun pijanih i uglavnom veselih (dobro, tu i tamo su se neki klinci morali potući zato jer je jedan iz Zaboka, drugi iz Krapine, a oba pijana ko majke / Majke) tinejdžera, a onda se stari roker Goc (nasljednik cijelog dvorca) sjetio da bi mogao organizirati i festival mladih rock-bendova. Tom čudu su dali ime HGF (skraćeno od, nećete vjerovati, Hrvatski Glazbeni Festival). Prva verzija festivala bila je najbolja, najglamuroznija, vrlo obećavajuća. A onda je svaka slijedeća bila sve lošija, manja, medijski manje pokrivena i nebitnija, da bi danas HGF funkcionirao kao zabava za par Gocovih frendova. Ove godine se tjedan dana prije prve večeri Zagorje-only verzije festivala nije znalo tko će uopće svirati, ali se znalo da u četvrtak organizatori i novinari imaju svoj mali privatni turnir u beli. Da završim s ovim nebitnim bedastoćama i konačno pređem na bendove, Goc bi definitivno trebalo sklopiti neki stalni deal s Gokulom (i upaliti grijanje), a Gokul bi samo trebao ne početi učiti od starijih i sve manje ambicioznih sugrađana.
Airy Wall je krapinski bend koji već jedno pet godina svira svoj dobro uvježban repertoar metal-core pjesama i moji su dobri prijatelji. Ne slušamo istu muziku, doduše - njihova ritam-sekcija voli punk i hard-core, a gitaristi briju na metal-solaže, isto takav vokal i one špičaste gitare. Odite im na sajt (Matija, a da si ubacio i adresu?, op. ur.), pa saznajte sve što vas zanima (sajt je radio Marko, gitarist, pa je podnaslov sajta "pure metal from Krapina").
Radikal Dub Kolektiv mi se ovaj put svidio puno, puno više nego prošli put kad sam ih gledao na Nikad Čuo. Bili su puno opušteniji, dionice na saksofonima su im zakon, na jednoj stvari imaju krasan ženski vokal, a na jednoj sjajnu, lebdeću melodiku. Stvarno mi je krivo što sam ih prošli put tako bezobzirno popljuvao, no jedna stvar oko koje sam izgradio cijelu tu prošlu kritiku i dalje stoji. Bubnjar je prenametljiv, preglasan i radi previše prijelaza, koji su nekad stvarno smiješno pankerski. No, ne znam, možda je on gazda u bendu, pa mu nitko ne smije ništa reći. Ja smijem. Stvarno su me ugodno iznenadili, ali prežestokog bubnjara su mi spomenuli čak i Krapinčani koji su u oblaku dima uživali i plesali na njihov uvijajući dub.
Dečki i Ana iz Analene su ovaj put imali popriličan peh, pošto je gitaristi pukla žica već na prvoj stvari, a onda im je nakon 20ak minuta krepalo i jedno pojačalo. Da su sjajni ljudi, pokazali su ovaj put tako što su i nakon ovog drugog problema odsvirali još jednu stvar. Zvučali su, bez obzira na sve to, moćno, žestoko, usvirano, ali i melodično kao uvijek, a ja sam uživao. Jedan od najboljih i najradišnijih hrvatskih bendova i jedan od najboljih emo-core bendova uopće.Sad bih još za kraj napisao nešto što bi Darko mogao poboldati kao zaključak cijelog teksta, ali mi se ne da.
