M. WARD, 23.5.2005., Zagreb, Kset
ACID MOTHERS TEMPLE & THE COSMIC INFERNO, 20.6.2005., Zagreb, Kset
MAGNOLIA ELECTRIC CO., 21.6.2005., Zagreb, Kset

Hejhejhejhej! Kraj (početak) sezone se bliži, svi jedva čekamo odlazak na more, a dok svi vrijedni studenti uče za ispite, vaš omraženi gonzo-novinar je odlučio ležerno izgubiti razum na plus tridesetpet i konačno napisati tekst za vaš omiljeni web-zin. Moje duboke isprike na dugom izbivanju, blabla, krenimo na posao.

Od koncerta M. Warda prošlo je već više od mjesec dana, ali pošto se konačno radilo o koncertu izvođača koji mi je stvarno jako drag, a ne samo zanimljiv ili simpatičan, možda je bilo čak i pametno ostaviti dojmove da se slegnu (koji jeftin način izvlačenja - op. prevareni čitatelj). Sada su se bogami već slegli i moram vam priznati da je M. Ward odsvirao dobar koncert, ali i da me pomalo razočarao. Ništa strašno - baš kao i Bonnie 'Prince' Billy koji je odsvirao sličan koncert u Ksetu prije nekoliko godina, Matin i moj imenjak Matthew više voli svirati brže stvari kada mu na stejdžu društvo pravi standardna rock postava pratećih muzičara. Ward navodno svira i velik broj solo koncerata i, jebiga, s jedne mi je strane jaaako krivo što se te tople večeri u Kej-Setu nije pojavio sam, s akustičnom gitarom na mudrim plećima.

Bilo je tu raznoraznih problema od samog početka - M. i ekipa nisu mogli preći granicu s instrumentima i opremom, tako da su svirali na posuđenim gitarama i Ksetovim pojačalima. Divna činjenica: bend je zvučao kao da cijelo vrijeme vježba u Ksetu, a M. Ward kao da cijeli život svira gitaru kolege Vatroslava. Sa zvukom, dakle, nije bilo nikakvih problema, no ne znam hoću li Matthewu ikad oprostiti činjenicu da nije odsvirao niti 'Ellu', niti 'O'Briena' (mislim na škripavu akustičnu stvar s albuma 'End Of Amnesia', a ne na kasniji indie hit sličnog naziva), niti 'Paul's Song', a bogami niti predivan hommage Georgeu Harrisonu zvan 'Here Comes The Sun Again' (shvatili biste i sami, znam).

Općenito se playlista bazirala na prethodnom ('Transfiguration Of Vincent'), a ne na friškom ('Transistor Radio') albumu, a to, majke mi stare, stvarno nisam očekivao. Izostale su čak i hitoidne 'Hi-Fi' i 'Radio Campaign', a (očekivano) nisu izostale 'Four Hours In Washington' i 'Big Boat'. Najbolji i najljepši trenuci koncerta također očekivano bili su 'Vincent O'Brien', 'Fuel For Fire' i 'Undertaker' - trebalo ih je biti više i točka.

Dodatak za vas kojima sve ovo pod navodnicima ne znači apsolutno ništa: M. Ward je eklektični folk-rocker i, da nije došao s pratećim bendom, možda bi odsvirao više balada, od kojih je većina vašem omiljenom gonzo-novinaru vrlo draga. Koncert je započeo obradom Bachove 'Well-Tampered Clavier', nakon koncerta je bio toliko umoran da mu se nije dalo niti na pivo, a posljednji mu je album ('Transistor Radio'), uz nove albume Josha Rousea i Stephena Malkmusa (sami kantautori, vidiš, vidiš) trenutno najbolji album godine, što se mene tiče.

Nakon toga sam se odmarao od koncerata dobrih mjesec dana, a onda su u Kej-Set svratili stari gosti iz udaljenih kuteva svemira - Acid Mothers Temple. Pošto se radilo o četvrtom koncertu ovih opaljenih Japanaca u vašem omiljenom klubu (ako tu uključimo i minimalističku, ad-hoc postavu benda na davnom Japanese New Music Festivalu), nije zgorega prisjetiti se što sam u prošlosti već napisao o njihovim 'gažama' (namjerno ću upotrijebiti potpuno neprikladnu riječ, baš sam luckast):

'...najmoćniji koncert koji sam ikad gledao u Ksetu...'
'...jedni od onih velikih glazbenih shizofreničara...'
'...stanje kolektivnog transa...'
'...buke, transa, opijenosti i nadrealnog...' (2002.)
'...sjajni, sasvim interplanetarni, ludo psihodelični i plemenito bučni...'
'...jedan od najboljih i najbolesnijih bendova...'
'...predlažem kombinaciju Acid Mothers Temple + Damo Suzuki...' (2003.)
'...Acid Mothers Temple i dalje pričaju sa silama kozmosa, hvala Bogu...'
'...glazbenu energiju ovih ludih Japanaca...'
'...međuzvjezdani komunikatori...'
'...misli koje su mi anarhično strujale glavom za vrijeme svirke...'
'...ultimativni transcendetni doživljaj...' (2004.)

Ovaj bih put dodao primjerice:

'...nevjerojatna, beskrajna La Novia...'
'...transični trenuci koje sam proveo s divnim ljudima koji žele da ih zovemo Minimum i Etui umjesto pravim kršćanskim imenima, a zatim i s Krapinskom Psihodeličnom Mafijom Ltd...'
'...četvrto po redu proširivanje svijesti uz pomoć supstance zvane AMT...'
'...zašto bi redovita komunikacija s kozmičkim silama trebala izazivati podsmijeh?...' (2005.)

Čekam 2006., premda ne bih imao ništa protiv niti da nas posjete već za par mjeseci. Odsvirali su Acid Mothers Temple i jedan besplatan session u Močvari dva dana kasnije, zajedno s predgrupom iz Kseta, domaćim dečkima Seven That Spells, ali malo zbog toga što se moji AMT drugovi još nisu oporavili pa im se nije dalo ići, malo zbog pomanjkanja love, a malo zbog toga što bi tri koncerta zaredom možda bilo previše za moju krhku psihu nakon mjesec dana pauze, nisam otišao. Navodno bilo dobro. Cuki bi rekao: 'nema greške'. No dobro, što je tu je.

Inače, ovaj sam put stigao na predgrupu, ali baš ih nisam doživio. Ušao sam u Kset baš na neku nojz dionicu koja me se nije previše dojmila. Slijedeći put neće biti predgrupa, pa ću ih pažljivije pogledati. A evo i poluekskluzivne vijesti - Acid Mothers Temple će producirati Seven That Spells album. Ajde, baš lijepo, sigurno komentirate. I meni je drago.

I samo da se potpuno razumijemo - Acid Mothers Temple je najbolji live bend na svijetu i nemojte ih više propuštati, ako boga znate. Pogledajte samo nazive njihovih albuma: 'Magical Power From Mars', 'Does The Cosmic Shepard Dream Of Electric Tapirs', 'Just Another Band From The Cosmic Inferno', 'Univers Zen Ou De Zero A Zero', 'St. Captain Freak Out and the Magic Bamboo Request', 'New Geocentric World of Acid Mothers Temple', 'Troubadours From Another Heavenly World'... Još uvijek mislite kako vam AMT nemaju ništa za ponuditi? Razmislite još jednom.

Dan poslije, u Kset je stigao i tužni Jason Molina, čovjek koji je s bendom Songs: Ohia snimio divan album 'Magnolia Electric Co.', a zatim nazvao svoj novi bend imenom zadnjeg Songs: Ohia albuma. Da, znam da zvuči komplicirano, ali nije - to se ja samo loše izražavam.

Molina je jako drag tip, a prosječni slušatelj (a to sam ja, vaš predsjednik, pravi narodski čovjek, regular guy, backstreet boy...) tek uživo skuži koliko među tim njegovim Neil Young meets Will Oldham pjesmama ima sjajnih stvari. Najsjajnija i najčarobnija od njih definitivno je 'Farewell Transmision' s već spomenutog Songs: Ohia albuma, a da se Jamesu i dečkima da(lo) zaružiti i svirati tu stvar nekih desetak minuta, doživljaj ne bi bio puno drugačiji od onog dana prije. No, Magnolia Electric Co. nije svemirski psihodelični bend, nego odličan alt-country-rock bend s krasnim pjesmama.

Skromni, talentirani vlasnik sjajnog cmizdravog vokala, lejdizendđentlmen, Jason Molina, tako je stavio jednu melankoličnu, ali ponajprije lijepu točku na i ove koncertne sezone, barem što se mene tiče. Mate je za vas ostale pripremio i koncert Nomeansno - dođite, bit će mu drago. Pa onda festivali, ljeto, komadi i sve što ide uz to, ali tu vas već pozdravljam i pijem vino ispod slamnatog šešira jer - hej, ipak ja imam ženu doma, ne volim više gužvu, a i godine su tu. Festivali su bezveze. No, skupite mi na jednom mjestu Burning Speara, Mikea Skinnera, Stephena Malkmusa, Sonic Youth, Yo La Tengo, Belle & Sebastian, Gorky's Zygotic Mynci, Acid Mothers Temple, Arcade Fire, Violent Femmese, Wilco i - dolazim. ?

mhabijanec@hotmail.com