NEKE SE STVARI UOČAVAJU LAKŠE OD DRUGIH

KREŠIMIR PINTARIĆ
(www.kresimirpintaric.com)



1.
Vikend u Osijeku znači izlazak. Nisam više u pubertetu da mislim kako ću se radije ubiti nego provesti večer s roditeljima, ali svejedno nemam namjeru subotom navečer sjediti kod kuće ispred televizora. Osim toga, budući da nisam često u Osijeku, volim izaći i vidjeti prijatelje. Volim vidjeti i ljude za koje sam nekada mislio da su mi prijatelji. Ta adolescenska greška u procjeni ne znači da mi danas više nije drago kada ih vidim. Jednostavno čovjek shvati da je nerealno očekivati da možeš razviti i održati prave prijateljske odnose s više od nekoliko osoba. Nitko nema toliko vremena. To mi ne bi pošlo za rukom vjerojatno čak ni da sam nezaposlen. Svejedno, volim vidjeti sve te ljude s kojima sam proživio manji ili veći dio svog života. Čak i ako se većine tog vremena više i ne sjećam. Mogu se družiti s njima i dobro se zabavljati jer moj život više nema nikakve veze s njihovima i zato sam neopterećen njihovim mišljenjem, stavovima i svjetonazorima. Do određene granice me čak ponekad mogu i gnjaviti. Ali iza te granice mogu samo prijatelji. I to je sasvim u redu. Ipak ovo nije savršen svijet.

2.
Ona je kod svojih. Vrijeme je da je nazovem i čujem kako napreduju pripreme. Koje se uglavnom sastoje od pranja kose koja će ionako nakon večeri provedene u birtiji biti smrdljiva poput pušačkog kupea drugog razreda. Godinama sam joj govorio da je to pranje kose prije izlaska potpuni gubitak vremena. Ona bi mi samo rekla da ne može među ljude neoprane kose. Ja bih demonstrativno počeškao svoju i rekao: "Možeš, možeš. Samo prestani vjerovati da te tipovi gledaju. Kao što ja ne vjerujem." To bi onda obično završilo tako da ona prezrivo otpuhne i kaže nešto kao: "Koji si ti naivac. Nemaš pojma. Ja perem kosu zbog svih onih žena koje gledaju tebe, a onda i mene. Ti to ne možeš shvatiti. Tvom muškom mozgu nedostaju neke funkcije koje svaki ženski ima." Danas se zapravo slažem s njom. Mom mozgu dosta toga nedostaje. Iako nisam siguran da svaki ženski to ima. U svakom slučaju, više ne mislim da je potrebno podržavati razgovore koji se kreću u tom pravcu. Zato sam odustao od svega toga. Dapače, počeo sam je prije izlazaka strogo ispitivati je li sredila kosu, izglačala majicu i očistila cipele, da je nigdje neću voditi ukoliko nije skockana kako treba. Da ne želim da druge cure o meni misle kako bih mogao podnositi nemarnu i nonšalantnu ženu.

3.
Kada podigne slušalicu i kaže "Da?", povičem: "Ser Aleksa? Je li to Ser Aleksa?"
Nedavno smo gledali Manchester protiv nekoga, točnije, ja sam gledao utakmicu, a ona je kunjala pored mene. Onda sam morao ići na WC pa sam je zamolio da malo pazi na događanja na travnjaku kako bi mi ih mogla prepričati kada se vratim. Po povratku zatekao sam je kako i dalje kunja s glavom zabijenom u jastuk. U kutu ekrana je pisao rezultat pa sam odmah vidio da je Manchester popušio gol u međuvremenu. "Što je ovo? Što je s našim dogovorom? Tko će meni sada reći što je bilo?" napao sam je neuvjerljivo. Ona je ne vadeći glavu iz jastuka rekla: "Ser Aleksa je popizdio". To mi je popravilo cijelu utakmicu.
Čujem tiho kikotanje iz slušalice. Onda kaže: "Ne, nije. Ser Aleksa je popizdio i otišao. Rekao je da će te razbiti kada te dohvati." Njene uobičajene prijetnje bez težine. Ali kada prijeti u svoje ime, to obično nije dobro.
"Je li kosa mirišljava?" pitam.
"Aha", kaže. I nastavlja: "A jesi se ti najeo luka?"
"Ljubavi, tvoje insinuacije nisu neukusne, ali su neosnovane", odgovaram joj. Možda sam dva puta u životu jeo luka prije izlaska, ali to je njoj dovoljno da me povremeno zlostavlja ovakvim pitanjima. Znam da to nije bilo u redu. Mislim, kada neke ljude ne vidite po mjesec ili dva, onda je stvarno u redu suzdržati se od prežderavanja lukom. Ako ništa drugo, da im ostanete u podnošljivom sjećanju. Svatko nekada ne odoli iskušenju.
"Dolaziš po mene?" nastavlja ona kao da mene nitko nikada nije vrijeđao.
"Naravno, ljubavi. Ako te ja sa sela ne odvedem u grad, nitko neće", odgovaram.
"Ne budi glup i dođi", kaže i spušta slušalicu.

4.
Čini mi se da smo zajedno otkako pamtim. Znam da nismo, ali mi se čini kao da jesmo. Ne žalim se zbog toga. Stvar je u tome da mi je s njom stvarno dobro. I zato mi se čini da mi je uvijek bilo dobro. A znam da nije. Čovjek mora paziti da ne zaboravi takve stvari, ma koliko bi ih rado zaboravio. Čini se kao mazohizam, ali vas uvjeravam da je bolje biti optužen za mazohizam, nego izgubiti orijentaciju. Ali nisam htio o tome. Ono što me fascinira jest to što u svih ovih 100 godina što smo zajedno nikada nisam skužio kako se napija. Odnosno, uvijek mi promakne onaj trenutak kada napušta trijezno stanje i prelazi u pijano. Nekoliko sam puta bio čvrsto odlučio uočiti taj trenutak. Prvih par puta sam se čekajući ga tako dobro napio da sam propustio valjda sve. Onda sam promijenio taktiku. Dva ili tri puta sam pio nekakve sokove i uništio si želudac, dok se ona dobro zabavljala ispijajući džin-tonike. Odlučujući mi je trenutak svejedno bio promakao. Onda sam digao ruke od toga. Iako me to nikada nije prestalo kopkati. Sada mi to opet pada na pamet. Budući da se ne pojavljuje nitko od onih ljudi koje bih rado vidio, odlučujem, između dva gutljaja piva i obavijen gustim oblakom cigaretnog dima, otvoreno izložiti svoj problem.
"Ljubavi, moramo nešto raščistiti", počinjem pompozno.
"Daaa?" odvraća prilično oprezno.
"Znam da ti vjerojatno misliš da to nije važno, ali mene ipak muči: kako to da ne mogu skužiti kako se napijaš? Mislim, onaj trenutak kada postaješ pijana."
"Ah, to!" kaže kao da joj je pao kamen sa srca. Možda je očekivala kakav ljubomorni ispad ili nešto slično. Pogledom očešem prisutne muškarce. Činilo se da je nitko ne svlači pogledom, niti bilo što. Okrenem se natrag prema njoj. Očekujem nastavak, ali njega nema. Zato kažem: "Da, to".
"Nisi ti kriv, a nisam ni ja", kaže.
"Odlično. Sada mi je lakše. Možemo nastaviti piti. Napokon je zagonetka riješena."
"Što ti je? Reagiraš na mene kao Rade Končar na ustaše!"
"Znaš li uopće tko je Rade Končar?"
"Ne baš."
"Znao sam."
"Naravno. A zašto ne znaš kada postajem pijana?"
"To mi nije sasvim jasno."
"Ljubavi, nedostaju nam riječi."

5.
Ona misli da se može izvući s takvim objašnjenjem. Ona misli da će nakon takve rečenice, ukoliko dovoljno upadljivo otpije gutljaj džin-tonika, sve biti jasno. Njoj možda nedostaju riječi kada meni nešto treba objasniti, ali mislim da joj inače ne nedostaju. Osjećam se pomalo diskriminirano. I zato ne dopuštam da razgovor ostane na tome.
"Kako to misliš?" pitam. Iskreno, ne očekujem prihvatljiv odgovor. Ovo je gesta kojom bih trebao ispasti gentleman i istovremeno njoj omogućiti da se nepovratno upropasti.
"Jednostavno. Nedostaju nam riječi."
"OK. Nastavi."
"Na Islandu postoji preko 20 izraza za pijanstvo. A to je sasvim dovoljno da se primjereno opišu sve faze i svi oblici pijanstva."
"Odakle to tebi?"
Ignorira moje pitanje i nastavlja: "To nije ništa čudno. Poznato je da ljudi na Islandu puno piju. Rekli su mi neku dobru riječ koja točno opisuje razmjere opijanja na Islandu, ali sam je zaboravila. Nešto kao bjesomučno, ali nije bjesomučno."
"Kužim. Ono što je Eskimima snijeg, to je Islanđanima pijanstvo."
"Možeš to i tako reći."
"Odakle ti sve to?"
Sada me više uopće ne sluša. U ruci vrti praznu čašu i vreba konobara. To vikendom nije lak posao u Voodoou. Razumijem da istovremeno ne može voditi razgovor sa mnom i izvoditi tako zahtjevnu i složenu psihomotoričku djelatnost. Ali joj ne mislim dati nikakav popust. Vučem je za rukav. Ona se odsutno okreće prema meni i kaže: "Ha?"
Stvarno nisam u pravom raspoloženju da bih isto pitanje postavio tri puta: "Ti, dakle, želiš reći da se ovdje malo pije?"
Gleda me u oči i šuti. Ako imate ženu, onda znate što mislim. Zatim mi stavlja ruku na potiljak i nježno me privlači k sebi. Kao hipnotiziran sam. Čak i da sam siguran da mi želi odgristi glavu, ne bih bio u stanju išta poduzeti. Usnama mi dodirne ušnu resicu i povjerljivo-zagonetno-maznim glasom mi kaže: "Zamisli koliko se pije na Islandu".

6.
Objektivno gledano, gužva postaje nepodnošljiva. Ali alkohol čini objektivno gledanje sasvim nebitnim. Naš razgovor nije riješio ono što me mučilo, ali nisam se ni nadao da će se to dogoditi. Razgovori rijetko kada riješe ono što ljude muči. Moje iskustvo s razgovorima mi govori da će me, u najboljem slučaju, poslije razgovora uvijek mučiti nešto drugo. Zato nisam iznenađen kada ispred nas ugledam Dinka.
"Uživate?"
"Nikada nemoj sumnjati u to", odgovaram mu i pružam ruku. Ona mu se samo osmjehuje i nastavlja gnječiti limun u svojoj čaši. Dinko nije njen omiljeni izbor za vikend. Meni je OK. Najbolje što se trenutno nudi. Osim ako niste tip koji obožava da ga žena napola ignorira, a napola zajebava.
"Jeste li za malo svježeg zraka?" pita Dinko.
Ona je iznenada zainteresirana za Dinka: "Misliš li svježeg zraka ili svježeg zraka"?
"To misliš kao ginger rail ili ginger ale?" ima Dinko spremno protupitanje.
"Otprilike tako", kaže.
"E pa mislim da je ovo drugo", zaključuje Dinko ovu glupu izmjenu replika. Mrzim kada se razumije s ljudima do kojih joj uopće nije stalo. I njih mrzim, također.
Ona me pogleda svojim što-se-čeka pogledom i krene prema izlazu.
Vani je večer svježa, ali ne toliko da bi se itko od nas žalio na to. Pogotovo ne nakon zadimljenog Voodooa. Dok polako Sunčanom odmičemo u pravcu Zrinjevca, Dinko vadi joint i pripaljuje ga. Hodamo i šutke si dodajemo joint. Već nakon drugog dima počinje me lupati u glavu. Polako se u njoj stvara onaj balon napušenosti. Potpomognut s tri konzumirana piva.
Dinko samo kaže: "Svjež zrak".
Kada stignemo do prve zrinjevačke klupice, Dinko gasi ono što je ostalo od jointa, zastane i pita: "Kako vam se čini?"
"Meni se čini", kažem.
"Aha", potvrđuje ona.
Više nikoga ne mrzim. Skroz mi je OK. Možda osjetim laganu slabost, ali ništa strašno. Onda Dinko izvadi najlonsku vrećicu i pruža mi je: "Pomiriši, molim te, ovu travu".
Malo nesigurno uzimam vrećicu, zabijam nos u nju i njušim je.
"Selo. Čisto selo. Kao kad sam bio mali i na selu", kažem. Dinko samo šutke kima glavom. Barem mi se čini da kima.
"Daj da i ja njušnem", kaže ona. Njuška vrećicu neko vrijeme. Kroz polumrak nazirem da postaje sve zbunjenija. Napokon kaže: "Ali ja nikada nisam bila na selu".
Meni je to sasvim dovoljno da popizdim. Ne mogu tek tako otrpjeti da to kaže netko tko je više od pola života proveo u Retfali: "Ti? Pa ti si skoro cijeli život na selu!"
"Ne budi glup", kaže ona. Dinko se ne miješa. Zna da je tako najbolje.
"Da ne budem glup? Kad sam te upoznao, tebe je svako jutro budio magarac i svinje su smrdjele na sve strane. Nije se moglo ući u tvoju ulicu, a da ti suze ne krenu na oči."
Trudim se zvučati odlučno, ali ne i ljutito. Njoj je to jasno i zato se smije. Dinku nije jasno i zato šuti.
"To je istina", kaže. Trenutak šuti. Onda zamišljeno kaže: "Nikada nisam uspjela saznati tko je imao tog magarca".
"A svinje?" oprezno se u razgovor uključuje i Dinko.
Ona ga pogleda kao nekoga tko je upravo postavio najgluplje pitanje na svijetu: "Svinje su imali svi osim nas."
Tu se svi troje zakikoćemo. Ona mu pruža vrećicu. Dinko je ne vidi. Ona malo zašuška s njom. Dinko uzima vrećicu i sprema je. Čini se nekako odsutnim. Onda kaže: "Čovječe, u Medovdolcu kad jedan magarac zareve, onda svi zarevu. Čisti surround."
"Isto kao i glupi psi", dodajem.
"Ali samo po noći", ograđuje se Dinko.
"A pijetlovi?" pita ona.
Dinko trenutak razmišlja: "Oni samo ujutro".
"Ali toliko ujutro da to uopće nije bitno. Tko je ikada čuo pijetla ujutro?" pitam.
"Nego kada?" zbunjen je Dinko.
"Pa po danu! Čim nešto povale, odmah to svima razglase. Vidio sam to na selu milijun puta", odgovaram.
Ona je potpuno očarana. Vidi se da ju je pogodilo ovo s pijetlovima. To potvrđuje s jednim zaneseno-upitnim: "Da?"
Njena očaranost s pijetlovima djelomično prelazi na mene. U napušenom zanosu odgovaram: "Pa da. Kao svaki pravi muškarac".
Nazirem kako kima glavom.
"Dobro da znam", kaže.
Trenutak prekasno shvaćam da to što je nešto OK za životinje ne znači da je OK za ljude. Dinko šuti. To sam od njega i očekivao. Gdje su ti jebeni prijatelji kada za tebe treba reći neku lijepu riječ? Kada treba spriječiti da ispadneš potpuna seljačina? Poženili su se, eto gdje su. A ja i dalje izlazim da bih vidio ljude koji su se oženili i više ne izlaze.
Ona kuži da sam skužio da sam se sav sjebao. Znam to jer me hvata za ruku i tepavim glasom kaže: "Zašto meni nikada ne promakne kada se iz zabavnog tipa pretvaraš u glupana?"


(ožujak 2002.)