LOVAC U ŽITU

ANTE PANCIROV


Devedesetih je vjerovao da je lovac u žitu. Ušao bi u knjižaru i besciljno lutao pogledom po policama. Nije tražio ništa posebno, nije namjeravao ništa kupiti. Ubijao je vrijeme između dva sastanka, a onda, odjednom, naišao bi je na žućkasti svezak, u vječnom ponavljanju, naletio bi na Lovca u žitu. Uputio se te noći kući, kiša je pljuštala, a on se probijao kroz kapi, tupo gledajući pred sebe, mada nije vidio dalje od nosa, niti je treptao očima. Dok se voda cijedila niz njegov kaput, a stope mokre prljale imitaciju perzijskog tapeta, dovukao se tiho i polagano do radnoga stola, otvorio ladicu i na trenutak zadržao pogled nad blistavom dugom devetkom. Znao je samo da je mora upotrijebiti, znao je da mora ubiti svinju. Autokrat je opet pretjerao, po tko zna koji put povukao okoliš u balkansku provaliju, a nigdje nije bilo filmske grančice da se za nju barem netko uhvati. I uzeo je on dugu devetku, i uputio se opet po kiši, na željeznički kolodvor. Za deset sati biti će bliži nego ikada povijesnom bljesku. Odlučio je čvrsto ući u povijest kao čovjek koji je ubio svinju. Već je čuo u dubini podsvijesti kako hropče, moli za milost, ali on milost nije namjeravao dati. Milost nije ni tražio, zašto bi je dao! Ubiti će svinju, i sve će završiti. Monarhija će pokleknuti pred plimom anarhizma. Monarha će zamijeniti proletarijat, novi režim bit će totalitarniji nego ijedan ranije, ali neka, važno je da svinja nestane, da joj se mozak razleti po kraljevskoj rezidenciji. Važno je ubiti svinju, svi to žele, svi to hoće, kralj je gol, svinja mora umrijeti. Osim toga, nešto u njemu nije mu dalo mira. Kada bi i pokušao skrenuti misao s ubojstva, glava bi mu počela pucati. Morao je misliti samo na dugu devetku, na svinju s prosutim mozgom, u lokvi krvi… Morao je ući u prokletu knjižaru, morao je naći žutu knjižicu, morao je otići po motiv. Znao je da samo zato postoji, da izvrši sudbinski naum, kako bi bol prestala… Znao je da nitko neće povući okidač ako on to ne uradi, znao je da će drugi psovati, hvalisati se, najavljivati, ali nitko neće imati muda da učini pravu stvar. Sve je sad bilo na njemu, povijest, budućnost i sadašnjost, bez obzira na ono što slijedi, bez obzira na bolne i krvave konotacije, on namjerava čvrsto stegnuti šake i upucati kurvinog sina, tu beskrupuloznu svinju, režimsko derle, carskog kvazi demokrata.

Svaki je režim isti, svaki ima svoju svinju. Na ovom geografskom prostoru, svinje se množe nevjerojatnom brzinom, i u pravilu, svakih nekoliko desetljeća, izbijaju u prve fotelje. Svinje se ovdje uzgajaju, i to istočno i zapadno. Svinje ovdje govore, smiju se i jedu sve. Zato se obrazuju naraštaji čitaća, da u povijesnom trenutku povuku okidač. Dovoljno je samo da netko uputi naizgled banalni signal, da u novinama pročita nevini naslov. Tako je malo potrebno da povuče okidač, a svako vrijeme odašilje svoju poruku, tako ubojitu, poruku koja se čeka godinama, poruku koja čeka svog čitaća, poruku što zaziva na ubojstvo. Isprani mozgovi, djeca režima. Brata do brata, samo signal je između Kajina i Abela, a oružje hladno čeka u ladici. Ono je napravljeno da bude upotrijebljeno, a ne da čeka. Svako se oružje hrani žrtvama, što više metaka ispali, pištolj je precizniji, pouzdaniji. Jadno je oružje što leži u ladici i čeka, kao i ubojica koji preduga razmišlja prije nego zapuca, pa mu se ruke počnu tresti u sudbinskom trenutku…

Nekoliko godina je prošlo, a svinja je prestala uživati valjajući se u blatu. Nije sad nimalo bitno što je u konkretnom slučaju presudilo tom ružnome mesu, ali on je svejedno, vođen tajanstvenim signalom nastavio tražiti po knjižarama svog Lovca u žitu. Svinje su i dalje na svim meridijanima sjedile visoko, i na istoku, i na zapadu. U njihovim očima jasno se ocrtavala crta užasa, njihovi pokreti bili su upravo životinjski, a planovi nimalo miroljubivi. Opijene tronom vlasti, te su svinje najblaže rečeno bile divlje, podle, bijesne i bile zle, a nikako ne tek debele domaće životinje, sa sudbinom šunke i pršuta, kako su ih vidjeli zadojeni mršavi muževi i njihove supruge obješenih sisa i dlakavih nogu, taj napaćeni narod. A narod se volio klanjati ružičastim nakazama, makar ih naknadno masovno svrgavali s trona, prije toga desetljećima bi im se klanjali, i svakih nekoliko desetljeća, zadojeni bi iznova stvarali kult ličnosti, zaboravljajući prošlost. Važno je da se imaju kome klanjati. Svinje se mijenjaju, narod ostaje isti, oni slave novog gospodara, zaboravljaju…
I tako, kako mora biti kad je o povijesnom toku svijesti riječ, naš se lovac opet morao pozabaviti veterinarstvom, a duga devetka ovoga puta nije bila dovoljno jako oružje. Svinje su se utaborile, osigurale se odredima poslušnika. Svinje su evoluirale, množile su se sada kao nikada ranije, i imale sve veću moć. U pitanju je bilo cijelo seosko imanje, to globalno stjecište bludnika i jadnika, šljakera i umjetnika, glumaca i naivnih žena. I svi oni, jecali su u blatu. Oni zadojeni, mnogobrojni fanatici, uzdizali su svinje u nebesa, po ustaljenom običaju, drugi su dizali barikade, treći vježbali terorizam, neki tamo deseti podizali transparente u znaku mira, mada su lažni pacifisti, u svom liberalnom snu bili jednako kadri, kao pravi proleteri, u samo jednom trenutku postati vrhunske svinje, monarsi, samo kad bi za to dobili priliku. Pokazalo se toliko puta, da su pacifisti najopasniji. Oni mudro testiraju svinje, manifestiraju svoju moć u čoporu, a u njima plamti neviđena želja za osvetom, u trenutku jaganjci postaju vukovi. A sve se to događa u trenutku dok selo iščekuje požar, udar groma nakon čega više ništa neće biti isto. A on više nije znao kako spasiti stvar. Bez pravog oružja, svakim danom sve više bez pravoga cilja, svjestan besciljnosti i besmislenosti svoje ubilačke ideje. I dani su prolazili, godišnja doba isto. Kraj je bio sve bliži, a Mars je bio jednako daleko. Pitao se često tih dana, zašto se uopće zamara? Svijet se nije mijenjao, a svinje bi se svejedno kotile, koliko god ih ubio, poput virusa, bile bi sve jače i moćnije. Povijest je nezaustavljiva misao!!!! Nema nade, ni snage. Nema ničega, samo požutjela knjiga i popis smrti. Ubijali su krive, ubijali vješto, ubijali moćno, nisu ostavljali dokaze. Ubijali su u korijenu pomisao na svaku revoluciju, likvidirali vođe koji to zapravo nikada nisu ni bili. Od Kennedya do Lenona. Oko Morrisona, Joplinice i Hendrixa, ionako se nisu morali puno truditi. Vrag bi se i sam pobrinuo za njih, možda bi imali tek nešto više vremena. Ali, likvidirali su ih svejedno, za svaki slučaj. Jebiga, nikad ne znaš, revolucija je opasna, posebno ona pacifistička. Zamisli svijet bez rata … Umrli bi brzo od gladi, mi zapadnjaci. Sve bi se sjebalo, progresa bi nestalo, zavladala bi moralna stega, nova moderna inkvizicija. Kada bi religija zamijenila ekonomiju i tržište, najebali bi kao žuti. Brzo bi se vratili u pećine. Zato čujte djeco, vi zadojeni muževi i vaše dlakave supruge: slavimo zagađenje, ozonske rupe i prljava mora i vodu, veselimo se kiselim kišama, sudnjemu danu, užasu, potresima i novome ratu! To je jedini način da odjebemo zemlju i natjeramo mozgove da nas prebace negdje drugdje, daleko od Adama i Eve, daleko, što dalje od ovoga paklenog mjesta. Pobjegnimo nekamo gdje zmije ne žive. Pobjegnimo pobogu nekamo, nekamo daleko gdje nema svinja!

On čeka. Čeka još uvijek. Čeka dane cyber života, da sve mane dvonožni sisavac zamijeni čipom. Siguran je da za sto godina, čovjek neće imati na sebi više od 30 posto urođenih organa i tijela. Danas imamo baterijske uređaje pored srca, sutra će srce biti okruženo elektronskim kompleksom, a ljudi će živjeti u svijetu umrežene istine. I vjerovati će u elektronske Bogove, ta rogata bića savršene rezolucije. Klanjat će se jadnici rogatome, gušiti se u atmosferi sirotinjske zemlje kada bogati nasele Mars i Jupiter.

Zamišljao je naš lovac te noći mrežni kriminal, sve blagodati kršenja zakona zakukuljen u lažnu realnost. Na www.lovacuzitu.com biti će popis svinja, a knjiga će biti sastavni dio lektire svakog pionira. Naciste će ubijati naponom, bez obzira koliko fizički udaljeni bili. O blagodati, zemljo mila zagađena do temelja, kad začahureni u 6 kvadrata budemo tražili imaginarne oaze, lažne realnosti.
Moderni vragovi pripremaju svijet za novo doba, doba užasa i teške nesreće. Ubiti će ekologe i pacifiste, uzburkati Kineze i Arape. Dogodit će se teški sraz, križarski pohod još će jednom stradati u svojoj besciljnosti, a svijet će doživjeti teški potop. Samo, ovoga puta neće biti Noe, ni mudraca, da ispune zemlju optimizmom. Spasitelj na svakom raskršću umire vječno na križu, razapet, okrunjen zarđalom bodljikavom žicom. I slave ga takvoga, gledaju kako pati i na patnji zasnivaju svoju ljubav. Ima li ljubavi u patnji?

Gledao je dugu devetku u svojoj ladici, u stanu od 6 kvadrata. Skinuo se na trenutak s mreže i sa zadnjih 30 posto urođenosti uzeo muzejski primjerak primitivnog oružja i bez razmišljanja prislonio ga uz metalno čelo. Stari metak je sporo klizio niz dolinu budućnosti a lovac je već jahao uz jelene u nizinama siječanja, kraj vodopada čiste i živopisne vode. Susreo je Manitua, a ovaj ga je upitao zašto je došao tako prerano. Lovac reče, puna mi je kapa realnosti, želim se vratiti korijenima, jer odlazak na Mars nije ni blizu. Manitu ciničan kako samo Bogovi cinični mogu biti, u trenutku ga ošine gromom i baci u tamnicu zemaljsku, na sred seoskog trga iznad kojih do nebesa niću neboderi sa stanovima od 6 kvadrata. Bijaše gol i bos, sa sto posto ljudskoga tkiva, a oko njega same svinje, visoke deset metara, zakrvavljenih očiju i sadamskih brkova, jeli su ga vječno, a njegov krik izgubio se negdje na lenti vremena, u povijesti, toj nezaustavljivoj misli.
Upravo je završila pauza za ručak u velikom industrijskom kompleksu kad ga je sirena probudila iz lagana sna. Uzeo je dugu devetku i zaputio se k uredu direktora. Direktorski mozak uskoro je ukrasio cijelu prostoriju žućkasto crvenom tvari a on je zadovoljno sjeo u automobil, uključio Jefferson Airplane i strovalio se u prvu provaliju. Povijest je nastavila teći, u malenom pješčanom satu dok je ona kuhala jaje u tvrdo. Znala je, bila sasvim sigurna, da je jaje sad sigurno već dovoljno tvrdo. Doručak je bio ukusan a vani se događao još jedan divni dan. - Biti će ovo uistinu ugodan dan za shoping - pomislila je i oduševljeno udahnula miris jutra, u sjeni staroga hrasta pred kućom, nad kojim su ptice pjevale jutarnju ariju. U velikom trgovačkom kompleksu naišla je na Lovca u žitu. Tempirana ura, s crvenim digitalnim brojkama započela je otkucavati posljednje trenutke ovoga dana. Svijet je još jednom klizio u katastrofu a George Bush , obukao je kaubojske čizme i usnuo u svom 30 metara pod zemljom, sigurnom skloništu. U ponedjeljak je na Wall streetu bilo gusto, ali posao je obavljen.
U proljeće se više nitko neće sjećati nebodera, ni Afganistana, ni Iraka. Bog nas blagoslovio, i dalje se isticalo na zelenoj novčanici. Lovac u žitu sjedio je na luksuznom pogrebu pred u bijelo obojanom kućom. Zazvonio je telefon…s one strane slušalice netko reče: JOSEPHINE!

 

(ožujak 2003.)