NATKO JURDANA

"Bog čuva pijance i budale"


Probudio se oko 8 sati sa utrnulom desnom rukom koju je vjerojatno zaležao i tzv. jutarnjom ukrudbom. Mada još nije znao ni kako se zove, sjetio se fore sa nekog filma gdje glumac priča o drkanju sa utrnutom rukom. "Feeling je kao da ti netko drugi drka"! To ga je odmah potaklo na ranojutrnju tjelovježbu, ali se brzo razočarao shvativši da jedva može micati ruku a kamoli primit kitu i natezat. No instinktivno snalažljiv, lijevom je šakom primio desnu i uspio proći gore-dolje nekoliko puta. U međuvremenu se osjećaj vratio u ruku i on je shvatio da to što čini više nije imalo smisla, barem što se fore iz filma tiče. Kako on nije bio jedan od onih koji olako odustaju, odlučio je dovršiti započeti posao sa punim osjećajem u kurcu i ruci te na taj način reći Zagrebu, dobro jutro.

Digao se iz postelje i bacivši papirnatu maramicu u koš krenuo prema kupaoni. Pogledao se u ogledalo i uzrujano primjetio sjedu vlas drito iznad čela. Toliko je raširio oči od čuđenja da su mu poispadali krmelji. "Pička mu materina", rekao je s nevjericom, "Pa imam tek 22 godine a već sam počeo sijediti"! Srozanog je samopouzdanja stao pod tuš i sada već potpuno budan počeo pjevati. Znao je da će na taj način zaboraviti svoj novi problem i osjećati se bolje. To "pjevanje" je više bilo parodiranje na uškopljene glasiće boy-bandova. Npr. volio je neku staru Sepulturu otpjevati u Justin Timberlake stilu. Što se domaće scene tiče, tu je stvari pomalo obrnuo. Mekani glasić hrvatske estrade, pretvorio je u death metal vrištanje. Običavao je pjevati staru Mineu, Coloniju, Magazin, a poseban bi mu gušt pružila Štimčeva "Mare i Kate", kojoj je dovitljivo promjenio tekst iz "...di su da se vrate..." u "...di su da povrate...", nakon čega bi i sam hinio riganje. Zbog tankih zidova njegovog novozagrebačkog nebodera znao je svojim jutarnjim "pjevanjem" probuditi okolne stanare, no to je bilo vrlo rijetko i događalo se samo kad bi se jako zanio ili zapjevao starog dobrog Štimca. Sa svojim se susjedima jedva pozdravljao ali je pretpostavljao da ga smatraju čudakom. Srećom, time se nikad nije zamarao zahvaljujući osjećaju anonimnosti koji život u neboderu pruža. Nakon tuširanja, sjetio se da danas ima kolokvij iz mehanike koji ne mora proći, jer je već zadovoljio kvotu za ispit. To ga je silno obradovalo, mogao je ostati kući, napušiti se i igrati kompjuter cijelo jutro. Kakvo ispunjenje! Brzo je skočio do stola u svojoj sobi i otvorio "ladicu užitka", kako je običavao zvati svoje spremište narkotika. Uz psihodelične zvukove Primusa(onih koji su napravili intro za South Park), te sa blagim osmjehom na licu motao je svoj jutarnji joint. Napravit će mrcinu i upušiti se ko' stoka, mislio je. Nakon toga će pokrenuti neku razbijačinu na kompjuteru i prepustiti se virtualnim užicima klanja, mučenja i razbijanja. Pljuca je smotana, treba ju samo zapaliti i početi sa konzumiranjem. Odgrizao je višak rizle sa đokse i krenuo vatrom upaljača prema vrhu. Čulo se pucketanje i miris žiže je počeo puniti sobu. Starci su bili na poslu pa se nije morao zamarati paljenjem cigarete da ih zavara. Što ga je pak podsjetilo da je zadnja pljuga završila u đoksi. To mu je uništilo čitav gušt! Morao je prekinuti sa duvkom i otići do dućana po cigarete. To nije moglo čekati! Napušenom mu se nikad nije dalo micati iz stana. Sa tugom na srcu, ostavio je svoju ljubav u pepeljari i krenuo iz stana. Mrzovoljan i nestrpljiv nije mogao čekati lift već je sa šestog kata krenuo pješice do prizemlja. Ubrzano se spuštao po zapuštenom stubištu napamet izbjegavajući urušene i okrhnute stepenice. Kiosk je odmah preko puta, treba samo prijeći cestu, mehanički baciti jedanaest krznašica pred prodavačicu i u istom pokretu zgrabiti kutiju bijelog Waltera. Bez uljudnog pozdrava, "dobrih danova....kak ste susjeda...joj kak je lijepo vrijeme" ili sličnih sranja. Novi Zagreb mu se činio kao idealno mjesto za mizantropa kao što je on i to je volio. Zapravo to je gledao kao jednu od malobrojnih prednosti svog zavičaja. Vratio se pred svoje betonsko čudovište. Podizanjem obrva i jednim tihim "bok, žurim!", galantno je odjebao curu iz susjednog nebodera koju je prošlo ljeto bario na nekom tulumu. U to je vrijeme shvatio da je ženski rod ili u ili na kurcu. On za to nije imao vremena, jednostavno nije mu se dalo zamarati time.

Potrčao je prema liftu u koji je taman ulazila neka starica. Viknuo je da ga pričeka no gluhi šišmiš to nije čuo i vrata lifta su se zatvorila njemu ravno pred nosom. "Jebem ti mamu senilnu bapsku jebenu krvavu u pičku!" izgovorio je u bjesu. Sa mislima o istrebljenju cijelog penzionerskog roda krenuo je stepenicama prema svom stanu na šestom katu. Pala mu je na pamet ideja da prati lift i kad baba izađe da ju iznenadi jednim smionim udarcem u pleksus, no nije imao kondicije za takvo što. Trava mu je uništila dobar dio plućnog kapaciteta i mogao je trčati samo do četvrtog kata nakon čega bi počeo hiperventilirati. To ga nije zabrinjavalo, jedino o čemu je sada razmišljao bilo je njegovo "Najdraže", u pepeljari. Odlučio je potrčati sve do šestog kata. Prva tri su nekako išla, no na četvrtom više nije mogao disati. "Baš me zaboli, ovaj put idem do kraja..." Odjednom mu se naglo zavrtilo, što i nije najpoželjnija stvar kad trčiš stepenicama. Gubio je ravnotežu i znao da će pasti...

U TRENUTKU PRIJE PADA... (misao mu protutnja glavom)

"Bog čuva pijance i budale, Bog čuva pijance i budale. Ček to sam već r..."
Nije stigao dovršiti misao i već je kotrljajući se slomio vrat, na putu do Vječnih Lovišta!
Zaboravio je da on nije ni budala (rasturo je tri godine strojarstva bez beda), a ni pijanac (nije se napio od 98' kad smo nabili Njemce 3:0).

 

(listopad 2003.)