Termiti

RADE JARAK


Priča počinje ratne godine tisuću devetsto devedeset i treće u dubrovačkom zaleđu, na onom mjestu gdje brda zatvaraju horizont kao klopku i odakle se više ne vidi more. Zrak je pun prašine, a oči ratnika, crvene od znoja i vjetra, motre nepregledne krošnje graba, česmine i bukve u predjelu zvanom Trebinjska šuma. Ljeto je i drveće se zazelenilo te se od gustih krošanja praktički ništa ne vidi, neprijatelj se može prišuljati na samo pedeset metara do prvih stražara. U tom graničnom području nalazi se selo, zapušteno i spaljeno - u njemu se smjestila jedna pješačka bojna. Da bi u selo lakše stizala opskrba, a pogotovo cisterna s vodom, vojska je nasula šljunak na padinu i tako napravila pet metara širok šljunčani put. Na dnu puta nalazi se cisterna, a malo iza dvorište i kuća u kojoj spavaju vojnici. Pored kapije, na visokoj motki vijori zastava. Jako je vruće, no oštar vjetar podiže nanose bijele prašine sa šljunčanog puta i u isto vrijeme razvija zastavu. Pod naletima vjetra tkanina zastave snažno pucketa.
Baro sjedi na rubu puta, u kamenjaru, s kalašnjikovim na koljenima i promatra zastavu. Pipe sjedi pored njega na velikom sivom kamenu. Igru "promatranje zastave" smislio je Pipe u dokolici. Gol je do pasa, nosi samo vojničke hlače sa širokim džepovima na bedrima, tijelo mu je preplanulo i mišićavo; oko glave zamotao je krpu da ga štiti od sunca.
Njih dvojica nisu se poznavali prije rata, sreli su se na čuki. Baro ga je volio, jer je Pipe uvijek bio dobro raspoložen, kao da nije u ratu i kao da ga se ta grozna stvar uopće ne tiče. Od svih ratnih znamenja, Pipe je jedino volio promatrati zastavu i sad su bili tu, iznad širokog šljunčanog puta koji je završavao pored velike plastične cisterne do pola ispunjene vodom toplom poput pišaline. Morali su piti tu vodu, jer su svi bunari bili zatrovani lešinama životinja.

Pipin je optimizam bio gotovo nevjerojatan, on je bio neka vrsta sedativa, lijeka da čovjek ne poludi u toj zabiti. Jednom prilikom, na drugom kraju sela, minobacački je vod postavio koš i donio košarkašku loptu. Ubrzo su izazvali prašinare na partiju basketa. Otišli su Baro i Pipe - ali su neslavno izgubili, s velikih dvadeset i jedan prema četiri. Čak i nakon poraza Pipe je bio veseo. Jedne druge noći puno se pucalo, a minobacačlije su u nebo ispalili pet, šest svjetlećih raketa. Pipe se radovao kao da vidi vatromet. Taj čovjek bio je stvoren samo za sreću, u svemu je vidio samo onu ljepšu stranu.
Inače, vladalo je primirje. Papirnato primirje, jer pucalo se svaki dan, ali nije bilo većih promjena na bojištu. Moglo se dogoditi da diverzanti iznenada upadnu na neku usamljenu čuku, pokolju stražare i vrate ih raskomadane u vrećama - ali to je bila normalna stvar.

Bila je sezona požara. I jedni i drugi koristili su fosfornu municiju u namjeri da potpale protivnika i u tome su uglavnom uspijevali. Požar je danima i noćima kao pijanac tumarao gudurama, mijenjajući smjer već kako zapuše vjetar. Gasilo se samo ponekad, kad bi vatra ozbiljno priprijetila položajima, no bilo je opasno zbog mina. Bio je pravi užitak ići na neki istureni položaj preko svježe opožarenih brežuljaka. Svako se stablo moglo na dodir raspasti i pretvoriti u hrpu pepela. Topli pepeo dopirao je iznad gležnjeva, ispod se pojavljivao lelujavi žar, a cijeli krajolik bio je srebreno siv, boje žive, kao da ste se spustili na planetu prekrivenu žitkim i tinjajućim morem.
Jedan nešto stariji trećepozivac, ćelavac zvan Kapetan, jer je u civilu bio pomorac, nosio je stvari na položaj u velikoj narančastoj vreći s patent zatvaračem. Vreća je bila drečava da se vidi u moru u slučaju brodoloma. E, pa tako je Kapetan išao s tom crvenom vrećom kroz spaljenu, tinjavu padinu velikog brda - i bio je idealna meta. Dobio je dva snajperska pogotka i izvukli su ga tek navečer, kad se spustio mrak.
Zadnji su nestali nesretni Omišani, oni su držali položaje svega par kilometara dalje. Neprijatelji su shvatili da krivo vrše smjene na čuki, prikrali se noću, zauzeli njihove položaje i ujutro pobili novu smjenu. Vratili su ih nakon par dana; njihova trupla u vrećama. Nakon takvih ekscesa situacija bi se naelektrizirala nekoliko dana, a onda opet po starom - vrućina, znoj, monotonija i strah koji je tinjao u dubini duše svih koji su tumarali bojištem.

Nitko nije znao kad će završiti rat, ta čudna igra odraslih muškaraca koji su se svakog dana neumorno penjali po vrletima, po mjestima na koja još od prošlog rata nije kročila ljudska noga. Netko je govorio da će rat završiti do kraja mjeseca, netko do kraja ljeta, a netko da će trajati još najmanje pet godina i da oni preko u tajnosti spremaju novi veliki napad.
Kada je nastradao Pipe, Baru je puknuo film. Sredinom kolovoza Pipe je pomagao pri sječi drva kod jedne izuzetno opasne čuke zvane Timor. Neki je vojnik išao s motornom pilom i sjekao veće grane, a Pipe je kupio cjepanice i nosio ih nizbrdo. Tako je stao na minu koja mu je raznijela stopalo; njegova razderana čizma i danas stoji tamo u šumi. Pipe je otišao u bolnicu, a Baro je pukao. Nikad mu nije saznao pravo ime, jednostavno ga je zaboravio pitati i nikada ga više nije vidio.

Odlučio je otići, bježati, mijenjati nešto pod svaku cijenu. I dok je odbacio nekoliko suludih planova, kao što je, na primjer, bijeg barkom u Italiju, sreća ga je ipak pronašla. Krajem rujna dobio je otpust iz vojske. Bio je student pa je u otpustu pisalo da ga puštaju natrag na fakultet. Nije imao dovoljno novaca, a ni želje da završi školu, znao je da će ga uskoro pozvati natrag. Imao je djevojku, Anu. Ona je imala rođake u Australiji i rekla mu je početkom jeseni: Zašto ne odemo u Australiju? Ovdje nikada neću pronaći posao.
Poslali su molbe u ambasadu i odjednom je mogućnost odlaska postala sasvim realna. Ana je pričala da ima vezu u ambasadi, a imati jaku vezu u ratu isto je kao imati moćnog anđela čuvara koji bdije nad vašim uzglavljem. I zbilo se kao u snu: za desetak dana dobili su sređene papire. Pred njima je stajao daleki kontinent kao ispit hrabrosti, a s leđa su ih gurali rat i bijeda. Svu ušteđevinu dali su za kartu i uskoro se mašta pretvorila u stvarnost. Sam put, interkontinentalni let, sudbonosno važan za njihove živote, bio je brz i bezličan, prošao je kao treptaj oka.
U Sydneyu, službenica u useljeničkom uredu pružila im je još nekoliko formulara i novac za željezničku kartu u jednom smjeru. Karta je bila za Table Springs, malo mjesto - sitnu točku na karti u unutrašnjosti kontinenta.
Nisu mogli vjerovati, bilo je kao san: uskoro su se ukrcali na vlak i Sydney je ostao za njima; kuće su se polako osipale, a zatim su s vidika nestala i obrađena polja. Ponegdje su se mogle vidjeti šume olinjalih eukaliptusa, no nakon nekoliko sati i one su postale sve rjeđe, a crvenkasta je zemlja osvojila horizont. Polako ih je hvatala noć, ali njihovom putu nije bilo kraja; zaspali su na drndavom sjedištu, poput dva prašnjava i znojna anđela. Ujutro, osluškivali su tutnjavu vlaka i gledali pustinju i nisko grmlje kako se proteže kilometrima oko pruge.
Izbacili su ih na maloj stanici usred pustinje, tamo im je službenik s kosim očima, vjerojatno sin kineskog imigranta, na iskrivljenom engleskom objasnio da dalje moraju autobusom. Nakon par sati ušli su u autobus i krenuli dalje, prema jugu. Bojažljivo su promatrali krajolik, brinući se hoće li ih taj pustinjski kontinent zatočiti u nekakvoj selendri stotinama milja daleko od civilizacije, u začaranom kraljevstvu ozonskih rupa, sunca i pijeska.

Table Springs bio je dosta iznad njihovih očekivanja; podižući umorne, natečene kapke ugledali su svoj novi grad i bili zadovoljni. Autobus se zaustavio u gradiću s niskim drvenim kućama koje su imale široke verande, s drvenom crkvom i dugim nizovima eukaliptusa koji su stvarali karakterističan mrežasti hlad. Spustili su torbe na pod i pogledali se sretno: sve skupa i nije bilo tako loše. Bili su na kraju svijeta, ali bili su sretni. Zadovoljno su se uhvatili za ruke i poljubili na cesti.
On je trebao dobiti posao kao vodoinstalater, a ona kao pomoćnica u novootvorenoj ljekarni. Gradski službenik, koji im je udario pečat na radne knjižice, nasmijao se kad su ga upitali za stan. Na komadiću papira napisao im je adresu i rekao: - Iznenadit ćete se kad vidite koliko je lijepo. Pripazite jedino na mrave. Njegovo upozorenje odmah su zaboravili, jer bili su jako nestrpljivi da vide stan i da se konačno odmore.
Taksist koji ih je vozio do kuće jako je smrdio na luk i zvao se Stavrakopulakis. Nisu se mogli obraniti od njegovog napornog blebetanja. Rekao im je da je gradonačelnik Table Springsa Grk i da u gradiću postoji zajednica Grka koja nije u najboljim odnosima sa zajednicom Talijana. Pitao je, također, igra li Baro nogomet i je li slučajno ljevak, jer im treba lijevo krilo da pobjede talijanski klub. Mrave nije spomenuo, a i da jest ne bi bilo koristi. Odahnuli su tek kad ih je doveo pred malu drvenu kućicu i kad je njihove stvari izbacio iz prtljažnika. Nije želio naplatiti: rekao je da vožnja ide na račun gradonačelnika. Pažljivo su gledali kuću.
Bila je niska, drvena, obojana u bijelo. Bila je smještena na izlazu iz grada, u blizini jezera. Sjeverni je obzor zatvaralo nisko crvenkasto brdo. Radosno su unijeli stvari, a taksist im je još jednom mahnuo s ceste vičući nešto nerazumljivo. - Pa, kako ti se čini - rekla je Ana, nakon što je odbacila zadnju torbu. Raširila je ruke u sredini dnevnog boravka i zaplesala valcer na piskutavu melodiju koju su proizvodile njezine suhe, ispucale usne. Baro joj je prišao smijući se, zagrlio je i uhvatio korak, ali su uskoro zapeli preko neravnih dasaka na podu. Zatim su umorni sjeli na kauč i osjećali se sretno i zadovoljno kao da su obavili značajan posao. Potom su se istuširali u maloj kupaonici koja je bila pridodana kući, voda je bila mlaka i nekako ljigava; legli su sasvim iscrpljeni.

Ujutro se Baro prvi probudio, otvorio je oči i buljio u strop s nevjericom - nije mogao shvatiti gdje se nalazi. Izašao je van i osjetio jutarnju blagost u tom čudnom i tuđem zraku. Treptao je gledajući nebo, okrećući glavu prema suncu pomislio je da će možda tu pronaći onaj mir koji mu je toliko nedostajao. Pogledao je zatim brijeg i ispod njega ugledao jedan krov u sjeni visokog drveća. Potom je poželio otići do jezera. Poželio je osjetiti vodu, dah svježine. Razmišljao je o ratu koji je bio tisućama kilometara daleko. Mislio je o zastavi iznad šljunčanog puta i o čizmi, o Pipinoj čizmi koja je ostala tamo u šumi. Vratio se natrag, Ana je stajala na trijemu i gledala ga uplašenim smeđim očima.
- Probudila sam se sama. Mislila sam da si nestao, čovječe. Da te je ova zemlja progutala - rekla je i zagrlila ga. Dok ju je držao u zagrljaju vidio je dva neobična mrava kako prelaze preko drvenog poda na verandi. Bili su veliki i blijedi, skoro bijeli, kao albino mravi, s debelim ticalima.
- Koji smiješni mravi - rekao je. - Takvih nema kod nas.
- Vidio si ih? Vidio si mrave? - upitala je Ana.
- To su prva živa bića koja sam jutros vidio. Prvi stanovnici Australije.
- Znači ne znaš? Puna ih je kuća - reče Ana.
Ušli su unutra i Baro je raširio oči u čudu. Na stotine, na tisuće bijelih mrava jurišalo je na kuću. Bilo ih je posvuda: penjali su se uz dovratke, uz ormare, išli su po još neraspakiranim torbama, po kauču i po stolu u kuhinji.
- Jesi li vidio? - rekla je. - To je grozno.
Izašao je van sabrati se, ali kad je malo bolje pogledao vidio je da dvorište i zemlja oko kuće također vrve mravima. Bilo ih je skoro pod svakim busenom, u svakoj rupici u zemlji, i bili su bijeli, kao ličinke.
- Prokleti mravi - rekla je Ana, ne mogavši suzbiti histerično golicanje. Grebala se po nogama i tijelu. I Bara je hvatao osjećaj da mu se najmanje pet mrava penje uz nogu. Poželio je sjesti, ali nije se usudio. Ana je stajala na trijemu i nervozno rukama trljala ramena. Bila se izgrebala skoro do krvi. - Kako ćemo tu živjeti? - rekla je plačno. Osjetio je kako u njemu raste užas kao plima, ali to nije smio pokazati pred njom.
- Ne budi histerična. To su termiti, mislio sam da žive samo u Africi. Mora postojati rješenje, nekakav otrov. Nešto čime ćemo ih potjerati, nešto što… Baro je prestao govoriti, jer je osjetio neizdržljiv svrab u uhu. Brzo je ubacio prst unutra, ali unutra nije bilo mrava. Pitao se zašto tijekom čitavog jutra nije primijetio ni jednog mrava. Valjda zato što su mu misli bile jako daleko pa je kao mjesečar tumarao okolo. Konačno se usudio sjesti na klupu u vrtu, razmisliti i suočiti se s problemom. Problem je bio otprilike ovakav: kako živjeti u kući koja bi se mogla svakog trenutka srušiti, jer je bilo jasno da su mravi svuda, čak i u drvu, u najdebljim gredama. Dakle, kako se boriti protiv neprijatelja, protiv prave vojske koja bez prestanka, danju i noću, nadire i harači?

* * *
Narednih mjesec dana pokušavali su svašta ne bi li se riješili mrava. Isprobali su različite vrste otrova, tražili su glavne mravlje prolaze i rupe, ali rezultat je bio samo privremeno uspješan. Mravi bi se vrlo brzo vratili. Ana je bila pred slomom živaca. Općina nije mogla ništa, čak ni zaprašivanje terena nije bilo uspješno. U blizini je bilo nekoliko napuštenih kuća koje su mravi polako, ali sigurno pretvarali u prah: jednoj se srušio krov, a drugoj veranda. No, njihova je bila relativno dobro očuvana. Trebalo je prihvatiti mrave kao nužno zlo i živjeti s tim.

Jednog dana Baro je pozvan u vilu prvog susjeda, o kojemu je znao samo to da je umirovljeni vojnik, bojnik ili pukovnik, i da je Talijan. Trebao mu je promijeniti trulu cijev u kuhinji. Uzeo je vodoinstalatersku torbu, cijevi i ostali alat i krenuo ne mogavši suzbiti radoznalost, želio se na vlastite oči uvjeriti kako se njihov prvi susjed bori s mravima. Talijan je živio u drvenoj vili podno crvenog brežuljka.
Kad je došao bliže, Baro je ugledao trošnu kuću i veliki vrt u kojemu je rasla lijepo oblikovana živica i desetak stabala japanske jabuke. Susjed je stajao s pohabanim slamnatim šeširom na glavi, pored zdepastog kakija i nešto napregnuto promatrao. Baro je ubrzo shvatio da je na stablu bila zamka za mrave: tanka plastična nit, ispod koje je stajala kanta s naftom. Mravi su privučeni mamcem - komadom trule ribe - dolazili na nesiguran teren, kod spoja dvije plastične niti, i postojano padali u naftu. Susjed je strasno promatrao zamku. Mravi su kapali u pravilnom ritmu.
Lice mu je bilo koščato i izduženo, energičnog izraza, a kad bi napravio grimasu koja je mogla podsjećati na smijeh, otkrivao je nove snježnobijele zube. Čitavim svojim bićem Bara je podsjetio na mrava: to mršavo lice, masna sjajna koža, novi jaki zubi, predanost koju je posvećivao zamki… sve to bio je zbir mravljih osobina.
- Dobar dan, ja sam vaš novi susjed - reče Baro što je glasnije mogao. - Došao sam zbog vode, zbog cijevi…
Međutim Talijan nije odgovarao. Kao da je bio neosjetljiv na vanjski svijet. I dalje je pažljivo gledao zamku. Baro se nakašljao.
- Polako mladiću, polako. Pustite sad vodu i cijevi… - rekao je Talijan rasijano. Kad je bio sasvim siguran da mravi dobro "grizu", jer su se i dalje na kritičnom mjestu smušeno sudarali, a dio njih je u ustaljenom ritmu padao dolje u kantu, podigao je pogled i pružio ruku: - Tenente Reginaudi. Tenente Gino Reginaudi.
Koščati stisak njegovih prstiju skoro je zdrobio Barovu ruku. Bio je to stisak ogromnog mrava.
- Drago mi je - rekao je Baro i predstavio se.
- Trebat će uskoro promijeniti naftu, već je sasvim crna - reče Reginaudi. - Imate li i vi dolje možda problema s mravima? - doda potom.
- Kako ne… mravi… ne daju nam živjeti - reče Baro.
- Eee… mravi. Da. Mravi…
Tenente ga pogleda skoro veselo i tek tad ga odmjeri od glave do pete. Potom pogleda prema gradiću.
- U ovom dijelu grada vlast je srušila točno petnaest kuća koje su termiti potpuno uništili - reče zamišljeno. - Ova je vila opstala zahvaljujući mojoj ustrajnosti i specifičnim zamkama.
Baro pogleda veliku kuću koja je izgledala kao da će se svakog trenutka raspasti. Potom Tenente snizi glas: - Ovdašnja vlast, Grci, razmišljaju samo o nogometnim utakmicama. Ali naš klub, Pro Patria, ove je sezone deklasirao njihov Hercules, čak sa sedam prema tri.
Potom se vratio mravima. - Uz pomoć zamki ubijem četrdeset mrava u minuti. Dvije tisuće i četiri stotine na sat, pa sad, mladiću, izračunaj koliko je to dnevno.
Što vam vrijedi ubijati radnike, kad matice, skrivene duboko u zemlji legu nove milijune mrava, pomisli Baro, ali ne reče glasno.
- Jednog dana i matice će izaći van, jer će ostati bez hrane - reče Tenente kao da je čuo Barovo razmišljanje.
- Morat ćeš se navići na mrave - doda suučesnički. - Na zvuk termita koji jedu drvo. U svakom sendviču koji pojedeš biti će bar jedan mali đavolčić, a nakon vođenja ljubavi na tvojoj koži ostat će slijepljeno bar pet mrava, uostalom zato me žena ostavila još prije deset godina…Hoće li tvoja izdržati, ne znam. Mnogi odustaju i odlaze zbog mrava, ali ti si drukčiji. Onako, na prvi pogled mi se sviđaš, pokazat ću ti kako ćeš napraviti par zamki. Od tih državnih sredstava, praškova i ostalog, nema koristi.

Baro je promrsio nešto nejasno u znak odgovora. Pomalo se bojao ovog mravljeg fanatika, pomislio je da on ne bi mogao živjeti bez mrava. Ali Tenente nastavi: - Ja po očima čitam hoće li ljudi ostati ili otići. To nije pitanje karaktera, nego osjećaja. Tebi u očima piše da nećeš otići, iz nekog vražjeg razloga dobro znaš da borba s mravima nije najgore što se u životu može dogoditi.
Baro je pažljivo slušao, gledajući Tenentea koji mu je postajao sve simpatičniji, a potom je pogledao crveni brijeg. Iza brijega bilo je nebo, vrlo plavo i skoro nestvarno. Iznenada je shvatio da u njegovim riječima ima puno istine. Potom je uzeo kožnu torbu s vodoinstalaterskim alatom i došlo mu je da se glasno nasmije. Znao je, prokleto dobro je znao da je ovaj suludi čovjek u pravu.


(listopad 2002.)