NEKOLIKO DANA U ŽIVOTU B. ZYKLONA, IDIOTA

 by: MIROSLAV HUHA

 

"Let's sing another song, boys. This one has grown old and bitter."

L. Cohen

 

- I tako, jučer sam bila s Milanom na kavi. Mislim da je on prvi čovjek koji me u potpunosti razumije. On je tako dobar. Branko, nemoj mi zamjeriti, ali ti si stvarno užasna osoba. Previše piješ, a onda pričaš ljudima o potrebi obaveznog uvođenja plinskih komora u javna okupljališta. Branko, nije duhovito. Ljudi su pogibali u tim komorama. Uostalom, ako već toliko mrziš ljude, kog ih vraga ne počneš ubijati ?

- Dušo, ako uzmem u obzir sposobnosti naše policije, vjerujem da bih bio uhvaćen već nakon, otprilike, dvjestote žrtve. Poprilično minoran uspjeh u globalnim razmjerima, moraš priznati. Čekaj malo, Milan ? Nije li to onaj hidrocefalus koji stalno pada po stepenicama,promašuje stolice i slično ? I kako to misliš,dobar? Ljubavnik?

- Ponekad si tako odvratan. Ako ima malo veću glavu, to ne znači da se radi o hidrocefalusu. Uostalom, mislim da je zgodan. Branko, on me voli. Ti to, naravno, ne razumiješ. On je jednostavno dobar. Dobar u duši.

- Kad si postala takav jebeni stručnjak za metafiziku? Naravno da je dobar. Zli hidrocefalusi postoje samo u horrorima Larrya Cohena.

- Branko, ne seri. On je vrlo inteligentan, darovit i suosjećajan.

- I ja ga smatram inteligentnim, ali ne vrlo inteligetnim, pa čak ni umjereno inteligentnim.

- Da, ti si najpametniji. Ljudi te preziru, izbjegavaju... I onda se čudiš što nemaš para. Branko, ti si luzer. Milan se bori za život. Milan zarađuje. Ti živiš na mojoj grbači i uglavnom se ne trijezniš. Učini nešto. Izbori se.

- OK, MERE UBU !

- Molim ?

- Ništa, glasno razmišljam.

- Da, usput, pozvala sam ga da useli.

- Ako se već toliko bori i zarađuje, kog vraga ne kupi SEBI SVOJ stan ?

Već sam mogao zamisliti to prekrasno biće odjeveno u bijelo, s ogromnom aureolom iznad svoje impozantne glavurde, kako sjedi u dnevnoj sobi, recitira pjesmu nad pjesmama svojim monotonim baritonom, tek neznatno getikulirajući palčevima, skriva mi alkohol, prigovara zbog pušenja, drži predavanja iz etike, stiska MOJU zubnu pastu na sredini...

Očito, imao sam dva velika problema. Drugi je mogući gubitak žene.

Legenda kaže da je Davy Crockett, našavši se istovremeno napadnut od medvjeda i pume, pucao u stijenu između njih. Krhotine metka su utamanile obje živine i učinile Crocketta besmrtnikom. Jednim potezom dva problema. Nije loše.

Razmislio sam, odabrao prikladnu stijenu, nanišanio, opalio...

- Dušo, znaš i sama da je ovaj stan premalen za troje.

- Branko, potpuno si u pravu. Spakirala sam ti kofer.

... i spizdio se u glavu. Još jedan brutalni podsjetnik da ne treba baš previše vjerovati legendama. Zadnji pokušaj :

- Draga, ali kamo da odem ? - upitao sam uplašeno.

- Pokušaj do one svoje male drolje.

Izašao sam iz stana pognute glave, raspoložen da mlatnem prvo dijete nogom, ili gurnem neku staricu niz stepenice.

 

Dvosatno pijuckanje kod "Vesele cjepanice" pomoglo mi je da se donekle smirim i skupim hrabrost da pokušam kod one male drolje, kako ju je dražesno okarakterizirala moja, sada već bivša, draga.

Zapravo, karakterizacija "ona mala drolja" baš i nije bila korektna, pa čak ni upotrebljiva. Višnja je bila ogromna, čak ponešto prevelika za čovjeka slabašne fizičke konstitucije poput moje.

Pozvonio sam. Otvorila je.

- Branko, opet si pijan.- ne baš lijep način da se izrazi dobrodošlica, no nažalost, nisam mogao odglumiti napadaj ponosa i otići.

- Švinja, mogu li ući ?

- Branko, nisam sama.

- Švinja, molim te !

- Dobro, kako god želiš. I nemoj me zvati Švinja, znaš da to ne volim.

- OK, Višnja, oprosti.

Ušao sam u kuhinju i ugledao jedan od onih prizora koje riječi naprosto ne mogu opisati. Za stolom je sjedio goli - ? (Dobro, neandertalski šegrt, Goran Višnjić svijeta nižih primata ili Mongol iz ida mogu funkcionirati kao donekle odgovarajuće poredbe.)

- Branko, ovo je Ivan - rekla je Višnja nekako ponosno.

- Drago mi je. - jedva sam uspio procijediti kroz usne, onako šokiran.

- I čemu možemo zahvaliti ovaj iznenadni posjet ? - upitala je Višnja nekako zajedljivo.

- Sanja me je izbacila, pa sam te došao zamoliti da prespavam. Samo jednu noć, ne duže.

- Pametno malo, samo joj je trebalo dosta vremena da shvati. Uvijek sam govorila da je ona dobra cura. - Višnja je djelovala nekako zadovoljno. Pojava solidarnosti između dvije žene koje se inače međusobno nazivaju onom malom kučkom ili retardiranom maskotom provincijske mljekare jedan je od onih fenomena koji naprosto izmiču bilo kakvom racionalnom objašnjenju.

- Onda, mogu li ostati ? - upitao sam sluteći odgovor.

- Nažalost, ne. Mislim da bi Ivanu smetalo.

Jebeni dan velikih selidbi. Nevjerojatno.

- Čuj, stari, nemoj to primiti previše osobno. Jednostavno bih volio provesti nekoliko dana nasamo s Višnjom. Imaš loš dan. Trebaš razmišljati pozitivno i izvući najbolje iz situacije. I ja sam potrošio mnogo vremena tražeći sebe. Vjeruj mi, i ja sam bio u istoj situaciji. - Nažalost, i Ivan, kojem bi mnogo bolje pristajalo ime Igor, je osjetio potrebu da progovori.

- Nemoj mi o istim situacijama. Jedina stvar u kojoj smo bili i ti i ja, je Švinja, što nikako ne može biti povod za stupanj bliskosti gdje počinje dijeljenje savjeta - - izgubio sam živce.

- Ne volim kad me zoveš Švinja ! - rekla je Višnja nekako glasno.

- Oh, jebite se ! - rekao sam, zalupio vratima, izvukao najbolje iz situacije i pronašao se nekoliko trenutaka kasnije za šankom "Vesele cjepanice".

 

Kod “Vesele cjepanice” nije se događalo ništa zanimljivo, no budući da je vani počela kiša, nisam baš imao nekog izbora. Dvojica postarijih ljudi ugodno ljubičastog tena razvila su umjereno zabavnu debatu o nogometu. Konobarica izrazito pravilnih crta lica, koje su neznatno nagrđivali crni brčići i preveliki sjekutići koji su uporno bježali ispod gornje usne, je prala suđe, srećom, bez ikakve namjere da započne razgovor. Budući da sam osjetio neodoljivu potrebu za samokažnjavanjem, uzeo sam nekoliko dana stari večernjak sa hrpe pokraj aparata za kavu. Jedan od naslova u crnoj kronici učinio mi se zanimljivim :

VATROGASCU IZGORJELA KUĆA

Ipak, nedovoljno bedasto. Potražio sam kolumnu Dunje Ujević.

Do mene je sjeo sredovječni muškarac i počeo trusiti konjake. Potpuno neupadljiva vanjština, osim jednog jako, jako neobičnog detalja. TIP JE IMAO ROGOVE ! Prave rogove, koštano tkivo koje mu je izbijalo kroz ispucanu kožu na čelu. Čuo sam razne priče, ali takvo nešto stvarno nikad nisam vidio. Bio sam osupnut. Naručio sam još jedan dupli i pravio se da ne primjećujem. Nisam dugo izdržao.

- Stari, problemi sa ženom ? – upitao sam tek toliko da započnem razgovor. Ako ikad vidite rogatog tipa, vjerojatno ćete poželjeti i da malo popričate. Rogati je šutio i dalje trusio svoje konjake. Deprimirajuće. Potražio sam kolumnu Milana Ivkošića.

- Daj malome nekavu cugu – oglasio se rogati. Sama činjenica da mi rogati plaća cugu mi je, na neki neobjašnjiv način, imponirala. Kad ispričam Sanji… Kvragu. Sjetio sam se da se baš i nemam kome pohvaliti.

I tako su runde slijedile jedna za drugom, svjetla su postala nekako blijeda, zvuk se na trenutke gubio,mali problemi s ravnotežom… - Sve je u redu, samo mala kriza- – rekao sam sam sebi…

Odjednom, usta su mi se ispunila bljuvotinom. Otrčao sam na WC i izbacio ostatke doručka. Nakon još nekoliko bolnih grčeva, oprao sam lice, malo odmorio želudac i vratio se na šank.

- Ta današnja mladež baš ne zna piti – rekao je rogati nekako nadmeno.

- Daj mi još jedan dupli ! – viknuo sam. Vrlo glup potez, no neki ljudi u pijanom stanju imaju potrebu dokazivati da mogu stajati na jednoj nozi. Uvijek se uspoređuj sa glupljima. Utjeha je zajamčena.

Konjak je izrazito teško klizio po grlu. Neprestano sam imao osjećaj da će se vratiti natrag u čašu.

- Što misliš o ovom dupetu ? – upitao je rogati pkazavši prstom prema leđima okrenutoj konobarici.

- Ne znam – odgovorio sam. Što ljudi obično misle o nekoj guzici ? Neobična tema za razmišljanje.

- Uhvati je za to dupe ! – u glasu rogatoga bilo je nešto vrlo strano i vrlo neugodno.

Zapravo, ne sjećam se točno kako se sve dogodilo. Znam da sam krenuo iza šanka, izgubio ravnotežu, udario glavom u ormarić, ustao, uhvatio konobaricu za guzu… Suprotno očekivanjima, nisam dobio šamarčinu ili bio zasut nizom kajkavskih HC – psovki. Zapravo, izostala je bilo kakva reakcija. Vrijeme kao da je usporavalo, u zraku su se pojavile male svijetleće mrljice, osjetio sam kako mi noge otkazuju i samo sam stajao tamo, zbunjen, s rukama na toj prevelikoj mesnatoj guzici i sve se počelo okretati… Klizio sam prema podu, nesposoban da se pomaknem, pogledao sam rogatog, nasmiješio se, bio je visok, bio je stvarno visok, sada već viši od tri metra…Oh, kVRAGU.

Neobičan doživljaj : Promatrao sam kako konobarica i rogati trpaju moje nepokretno tijelo u vreću i nekamo odnose. Sve je bilo… Nekako smiješno.

 

Otvorio sam oči i ugledao nešto brkato i zubato pokraj sebe. Nikako nisam mogao dokučiti što zapravo radim u krevetu pokraj pokojnog Freddie Mercurija. Nisam baš tako zamišljao raj - pomislio sam – jedino ako ovo nije…

Kriknuo sam.

- Oho, princ je budan ! – Prepoznao sam glas konobarice iz “Vesele cjepanice”. Neke žene mogu izgledati zaista zastrašujuće oko šest ujutro.

- Kako sam dospio ovamo ?

- Zaspao si za šankom. Budući da nitko nije znao gdje stanuješ, Zlatko i ja smo te donijeli ovamo.

- Koji Zlatko ?

- Čovjek s kojim si pio cijelu večer. Redovna mušterija. Mislila sam da se znate.

- Misliš na rogatog ?

- Kako to misliš, rogatog ?

- Lijepo ! Imao je rogove.

- Čuj, ako i postoje rogati ljudi, u što osobno ne vjerujem, Zlatko zasigurno nije jedan od njih. Nije ni čudno da buncaš nakon toliko alkohola sinoć.

Neke stvari mi se nikako nisu uklapale. Odmah čim je “Zlatko” sjeo do mene, primjetio sam rogove. Da bih mogao cijelu večer piti sa “Zlatkom”, nužno sam morao biti budan. Dakle, rogovi nisu bili dio sna.- Pucam po šavovima – pomislio sam. Još mi nešto nije dalo mira.

- Oprosti, jesmo li mi…

- Nismo. Nikako nisam uspjela probuditi ni tebe, ni tvog malog prijatelja. Spavao si kao zaklan – odgovor je stigao vrlo brzo. Malog ? Pogledao sam ispod plahte. Stvarno se bio sav skupio.

- Možda još možemo nadoknaditi neke stvari – rekao sam, ni sam ne znam zašto.

- Danas radim ujutro. Moram ići. Možeš još malo odspavati, ali voljela bih da te ne pronađem ovdje kada se vratim. Ostavi ključ ispod otirača.

- OK, Freddie.

Opet na ulici. U posljednje vrijeme nikako da se riješim to prokletog osjećaja : Stalno u prolazu, stalno na odlasku.

 

(nastavlja se)

 

vozi Miško !! (čitajte Žeželja bjesomučno...:)