MORNIN' GLORY

STJEPAN BALENT


Bio je bijesan i srce mu je strahovito lupalo jer ga je odjednom i prije reda probudio neki potmuli, metalni udarac za koji nije mogao odrediti pripada li snu ili je od ovoga svijeta pa se, tražeći vrhovima prstiju papuče ispod kreveta malo dulje nego što mu se činilo da bi to trebalo trajati, najprije gadno iskašljao na ženu. Dina se okrenula pa ga ritnula petom po leđima.

Bez razloga, mislio je Mladen masirajući jednom rukom loj oko bubrega dok je drugom, u ogledalu, između sjajnih... prekrasnih i crnih čeprkao po sve većem pramenu sijedih dlaka. Dodatno ga je razdražila činjenica što je prljavo rublje još u kadi pa je nekako bio zadovoljan što je već siktao. Izrazito mu se gadila ideja tuširanja s prljavim rubljem. Uvukao je nos pod pazuho i nakon nekog vremena zaključio kako rublje ne treba ni vaditi iz kade da bi se mogao tuširati sam.

Makar, ako bi ga tko trebao vaditi onda su to onaj rumeni debeljko i njegova juniorska kopija koji su raskupusali perilicu, dva sata meditirali nad time polako dovršavajući bocu konjaka i onda ponijeli sa sobom neki dio sa žicama govoreći, poput kakvih neurokirurgâ, kako to više nije u njihovim rukama. Prije tjedan dana, kurve i pederi!!!, vrisnuo je u sebi.

Veselo je namignuo kad se ugledao luda u ogledalu. Lupanje koje je osjećao u glavi, na ovoj drugoj, u ogledalu, nije se vidjelo. Samo namigivanje.

Kuhajući kavu, opet se otsklizao na rub živaca, da, pizdu!, složio se sam sa samim sobom kako bi konačno novim trebalo zamijeniti hladnjak koji se već počeo raspadati od skakanja po kuhinji.
Udario ga je nogom kad je umjesto mlijeka u kavu ulio nešto između trule vode i vrhnja. Od toga ga je zapeklo u palcu pa je prebacujući njegov sadržaj u zelene vreće za smeće nekoliko minuta neprekidno psovao. Sve, od Gazde, Oca, Majke, Boga, Zemlje, Neba, Pakla... Na kraju, kad se ispod nokta počela nazirati tamna mrlja, a palac počeo pulsirati, dodao je nekoliko latinskih imena svetaca i posebno opakih bakterija.

Danas je, probuđen bez razloga, bez mlijeka u kavi i doručka, bio bijesan kao lisica. Da sam pušač, sigurno bi sjedio ovdje i bez cigareta, mislio je samozadovoljno o onima kojima je sada još teže nego njemu. Ali razmišljanje o drugima nikad mu ne donosi utjehu. Sjetio se zvuka koji ga je probudio, odmah ga je morao točno ga odrediti. Kako se nije ponovio, grčevito je naprezao mozak dozivajući u sjećanje bilo kakav detalj iz sna, nešto što bi mu pomoglo rasvijetliti taj mračni bijes što ga je obuzimao snažno i potpuno, nezaustavljivo kao gripa.
Zbog gladi koja ga je izbezumljivala, zaključio je da mu je morao kruliti želudac u snu. Pomislio ja kako mu se licem razlio smješka kad se opet pokušao razljutiti činjenicom što osim pekare ne radi ni jedna jebena trgovina u kojoj bi kupio mlijeko i ostalo za doručak. Ali se sjetio da se taj osmijeh sigurno ne vidi na onoj glavi u ogledalu pa se opet snuždio. Nije mu pomogao ni onaj slatki glasić u glavi koji je tiho izgovorio: "Pa ni to se ne vidi u ogledalu. Konju!"

Noseći otpad koji je još jučer platio kao hranu, na stepenicama se žestoko pohrvao s tom mračnom silom koja jutros pokušava izmiljeti u njegovu svijest. Trijumfalno je začepio usta svemu u vlastitoj glavi poluglasno izrečenom izjavom kako nitko ne bi smio ljude zajebavati za njihov novac.

Na vratima se uvjerio da je udarac koji ga je probudio mogla uzrokovati samo teža budala. I ispravna je bila pomisao da je sanjao teretni kolodvor: netko diže ruku, lokomotiva gurne vagon, a on se zaustavi tako da se sudari s vagonima koji su već poredani. Žbaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaang!!! Ljutilo ga je što je uopće mogao misliti da je sanjao takve gluposti umjesto uspavljujućeg kloparanja vlaka.
Na uglu je stajao motorni agregat. Nije bio siguran koliko je težak, ali puno, ukurac! Sladostrasno se zamišljao na osami s idiotom koji ga je usred noći jednostavno pustio da tresne na tlo. I kako ga ciglom polako uvodi u tajne lijepog ponašanja.
Vreće s truleži pažljivo je naslagao oko agregata te je samozadovoljno, pomalo paradno poput kakve jadne životinje, pošao lupati na prozor pekare.

Žvakanje netom pečena tijesta samo mu je donekle olakšalo razmišljanje o svrsi: njegovoj, njegovog bijesa, motornog agregata na pločniku! Koga će vraga opet rovati?! glavinjao je u vlastitoj glavi kao pijanac na prolaznike.

Iz vlastite glave su ga izvukli radnici u plavim dvodijelnim odijelima s reflektirajućim narančastim prugama po leđima i rukama. Zbog istih stvari na nogavicama, podsjetili su ga na nekakve čudnovate, gotovo elijenske generale. Gledali su ga sumnjičavo jer je neoprezno bacio pogled na zelene vreće poslagane uza zid.

Još uspuhan i prestrašen, pažljivo je provirio iza zastora. Iz jednog su kombija već izvadili pneumatski čekić, dok su iz drugog spuštali 'Bobcat' za iskopavanje. Izgleda kao igračka u odnosu na one ogromne buldožerske beštije, mislio je osjećajući neku samilost prema ovom prokletom mališanu koji je čak imao i gumene gusjeničice. Ispod kandelabra nalikovao je nekom jadnom djetetu koje su izgurali na pozornicu a ono vene od stida jer se ne može sjetiti što sad...

Onda je među elijenima ugledao jednog koji je očito bio glavniji od ostalih: nosio je naočale s tankim metalnim okvirom i, ako su svi glasno razgovarali, ovaj se zato pošteno derao. Pa on mu se zbog toga malo sviđao te je počeo pomirljivije, ali svejedno gunđavo, prebirati po tome što bi se moglo kopati, kabel direktno u zemlju ili cijev? Ili će možda iskopati rupu pa betonirati šaht da bi u njega kasnije stavili kabel? Ili cijev.

Najviše od svega bio je ljut zbog toga što to rade dok mnogi ljudi još spavaju. Kao da je u ovom zabačenom dijelu grada važno izbjegavati prometnu gužvu i raditi baš... kada ljudi spavaju?!. Najstrašnije ga je potresalo razmišljanje o tome kako će ta žila doprinijeti organizmu Svijeta i kakva će tekućina teći kroz to? I kolike frekvencije i elektroni? Kakvo svjetlo ili možda potpuni mrak? Glava ga je zapekla od samog razmišljanja o grafovima sila koje će prolaziti kroz njegov organizam i kako će to ga to nesumnjivo potpuno promijeniti: najprije će se njegove stanice početi polako mijenjati, pa će njegove mutirane stanice promijeniti njegovu svijest pa… ode sve tako u vražju mater!

Jedan od radnika je prišao agregatu te u njega utaknuo cijev pneumatskog čekića. Kad ga je uključio iz ispušne je cijevi suknuo bjeličasti dim prije nego je Mladen čuo ikakav zvuk. U tom je djeliću sekunde stigao pomisliti kako neće biti strašno, ali već se ježio kada je čovjek podigao čekić, pronašao mjesto na asfaltu i naslonio se na taj 'T' ispod sebe. Lišće na brezi silovito je treperilo je od količine nafte sagorjele u agregatu.

Čovjek nije bušio dulje od pola minute, ali Mladenovo je srce svejedno mahnitalo u sljepoočicama, u prstima… svugdje osim tamo gdje bi trebalo mirno kucati svoj život. Utrobom mu se širilo neko toplo uzbuđenje, kao strah da bi mogli narušiti udobnu sliku njegove usnule žene. Pa je otvorio usta i pokrio rukama uši.

Za to vrijeme... ostatak ekipe nije ni prestao razgovarati iako se sve treslo, uključujući Mladena sa svime. Samo što je njemu, usred potpune koncentracije na ljude na cesti, na trenutak zadrhtao i pogled.
Osjećao je kako mu se noge odvajaju od tijela i da taj ostatak počinje plutati bez pravog smisla, nalik nejasnu zvuku koji dolazi iz velike daljine. Ljudi su poskakivali u njegovom pogledu, trake na njihovoj odjeći razlile su se po čitavom pogledu, zamutile ga, a Mladen se osjećao totalno star.

Odjednom je vidio sebe kao dječaka dok živcira roditelje svojim 'izumima'. Tako je 'otkrio' da štapić od sladoleda može pružiti višesatnu zabavu. Drži li ga se među zubima i prstom se prelazi preko njega: bljenk-bljenk-bljenk, vibracija je dovoljno jaka da se od toga ne može jasno fokusirati. Nikad nije bio siguran gleda li tako ili se na taj način bori protiv onog što vidi oko sebe? Sigurna je jedna stvar: nije vjerovao kako bi od toga mogao oslijepiti, kako je, uz obaveznu pljusku i istrgavanje omraženog 'vibratora', govorila majka. Vjerovao je kako je od svake pljuske dobivao po potres mozga. Zato i jesam lud k'o šlapa, promrmljao je kad je shvatio da još uvijek pritišće uši.

Metalni je šiljak prestao glodati asfalt i čovjek je, s rupice koju je napravo, ponosno podigao pogled na ljude koji su stajali između kombijâ. Veselo su mu odmahnuli, a on je odnio čekić do agregata pa ga ugasio nakon što je još par puta dodao malo 'gasa'. Kad im se pridružio neki ozareni su se odvažili pa stali korak naprijed i potapšali ga po leđima. Onda su, uvježbano kao mehanički balet, zaokružili pogledom provjerivši u koliko su prozora upalili svjetla.

Elijen s naočalama pogledao je na sat i nešto zapisao u blok koji je ubacio između vjetrobrana i komandne ploče. Pa su se razišli, u jedan kombi, u drugi, po travi... neki su zapalili cigarete; drugi su se prepustili drijemanju; onaj s naočalama je preko upravljača raširio novine, a dvojica su vratili figurice s malim magnetićima na metalnu šahovnicu te nastavili partiju započetu 18. rujna 1988. godine.

Mladen je naslonio glavu uz hladni zid pa je vrelina u njegovoj nutrini postala još naglašenija, a slika njegove usnule princeze jedino što se uz to moglo bezopasno povezati. … ništa od posla, mislio je, dok je toplina iz unutrašnjosti uskoro uvjetovala izrazite promijene na određenim dijelovima njegova tijela. Ni starost mu više nije izgledala toliko beznadna, a elijeni su odjednom postali prava filmska čudovišta: nestvarni i pretjerani.

Brzo se razodjenuo i legao iza Dine. Muca, krepo nam je i frižider, puhao joj je u uho pažljivo je gurkajući. Uhvatila ga je za kurac pa mu ga lagano stisnula kad se, nemajući pojma o njegovoj velikoj avanturi, razvlačeći osmijeh preko lica, sneno promeškoljila: nisam očekivala baš takvo...mmmmmmm, rođendansko buđenje…, rekla je a Mladen se sjetio kako je sanjao doručak na kojem joj objašnjava kako je zaboravio njen rođendan. I kako se jedna tava precizno sudara s njegovom glavom.

(ožujak 2002.)