Pseći tango

ALEŠ ČAR

(Fraktura, Zagreb, 2002.)


Kardelj u zenitu

Petnaest minuta do dva zasjeo je u hlad parka ispred palače Vlade. Kardeljev kip, skoro trometraš, s rukama oslonjenim na bok, uspravan, zagledan u budućnost, usamljeno je prkosio suncu usred travnate krpe, odmaknut od najbližih hladova drveća, grmlja, gredica s tulipanima i klupa. S Viktorove desne strane stajali su u grupicama dva po dva ili tri stariji građani, uglavnom starci među kojima je Viktor brzo locirao dugu, mršavu pojavu Lojzeta Stremšeka, s poštenom ogrebotinom preko obraza i mobitelom u ruci.
Na Viktorovoj desnoj strani, ispred pješačkog je prijelaza stajao drugi stric, Vladimir Stremšek. Odjeven u lagane platnene hlače, kožni remen, lagane kožne cipele, laganu košulju s kratkim rukavima, tamnu kravatu, sa sunčanim naočalama i hanzaplastom na arkadi. Kraj njega na podu platnena putna torba.
Viktor je protrljao guzu o bankinu i prebacio se u ono jutro kad se probudio, a gdje drugdje nego kraj Anite, u Dolenjskoj, i pred kućom natašte zaradio sličan prizor: Vladimir Stremšek s hanzaplastom na glavi na jednom kraju stola, s čašom punom kockica leda i malo Fante, jeo nije ništa, pred njim nije bilo tanjura. Lojze Stremšek s modricom na licu na drugom kraju stola, tamanio je pečena jaja na oko, na sredini je stola profesor Hieronim malom rukom podizao šalicu s kavom i Viktoru lagano kimnuo - Viktor odmah i vrlo ljubazno njemu. Anitina mama, koja se jedina trudila maskirati očitu katastrofu, Viktora je ljubazno posjela za stol, Anita ga je odlučno pokupila od stola, Anitina mama se zajapurila, Anita je gurnula Viktora, tako da je kao katapultiran poletio nekoliko koraka prema autu. S njive krumpira, sav zaprljan dojurio je neki mješanac i Viktoru polizao lice. U trenu je postalo napeto. Anita! Bila je zgrožena mama. Ali ne... bez doručka! Ništa. Vruć dan, zar ne Viktore? javio se profesor i nečujno odložio šalicu. Hoćete kavu... ili možda kakvo hladno piće za put, okrenuo se Anitinoj mami. Viktor bi možda... hladno pivo? I poznata nedužnost u dioptriji. Viktor se istrgao i Aniti i Anitinoj mami i sjeo kraj profesora koji je, kako se god okrene, bio jedina mogućnost da u miru popije kavu. I popio ju je. Onda je od profesora saznao što se trebalo dogoditi taj dan u dva. Saznao je, jer nije bilo što za skrivati, jer je sve bilo na rubu pucanja i jer će sutra ionako već znati cijela, cjelcata Slovenija. Profesor je dao Viktoru nekoliko jako ciničnih na račun oba brata, Viktor ga je ovako ili onako podržao i vraćao mu lopticu, tako da su se gospoda na krajevima stola gunđajući brzo pokupila u auto. Priča se Viktoru činila jedva mogućom. Sad je tu. Promeškoljio je guzu i prebacio se u real time.
Viktor je iza sebe imao višekatnicu Ljubljanske banke, desno palaču Vlade, iza nje ogromno parkiralište, cestu, parlament, ulice s ministarstvima i sjedištima stranaka, mozak nove države, ispred sebe mrcinu starog sustava, Kardeljev kip. I naravno, obećavajuću najavu za bezizlazno kolovoško poslijepodne.
Apaurini su krenuli putovima malog piva i već je obećanje bilo dovoljno da Viktor od ugode promeškolji guzom. Osjećao se bolje. Bubnjevi su trenutno bili zaboravljeni, isto tako i Anita i još ponešto. Samo da se Viktor nepotrebno ne izloži.
Lijevo su se borci podijelili u nekoliko manjih skupina i živo diskutirali. Mali starčić, sasušen i s velikom glavom, istrgao je Lojzetu mobitel i bijesno tipkao, a Vladimir je sve češće pogledavao na sat. Bio je golemo ispisan na višekatnici banke, gdje se na displeju mijenjao sa stupnjevima. Deset do dva i trideset osam u hladu.
U ulici se s Viktorove lijeve strane zaustavio policijski golf. Lojze Stremšek je odmah ponio ususret svoju glavu s ogrebotinom i sunčanim naočalama. Odmah za njim navalili su i drugi borci. Viktor je vidio da u svađi Lojze ne dolazi do riječi. Nekoliko je puta pokušao smiriti starce, a onda je pobjesnio: trojicu najsitnijih, koji su ujedno i bili fizički najslabašniji, svi sa štapovima i šeširima, Lojze je posjeo na obližnju klupu, otvorio kovčeg i svakome u ruku utisnuo mobitel i papir. Uhvatili su se nazivanja.
Pet do dva. Vladimir je krenuo s druge strane parka sa svojom torbom i bez riječi policajcu u ruke gurnuo papir. Viktor je pogađao da se radi o slavnom ugovoru o najmu parcele sa spomenikom.
Skupini oko policajaca pridružili su se pankeri koji su projurili na skuteru iza Viktorovih leđa. Dva crvena irokeza, obojica s tetoviranom petokrakom na leđima, obojica goli do pasa, s hrpom željeza u ušima i nosu, ravno do staraca s mobitelima na klupi. Pokazali su prema grupici s dva strica i policiji. Prvi panker u crnim tenisicama zaputio se ravno Lojzetu, Vladimiru i obojici uniformiranih, a drugi u čizmama zapalio pokraj mase koja se skupljala do grupe heavymetalaca i rolera nedaleko od Viktora. Zatulio je u grmlje kose i brade:
Halo - akcija! Tulum na vidiku! Ovim se tipovima valjda nećemo pustiti jebat! Hej, metalče, gurnuo je najbližeg bradonju duge kose sa sunčanim naočalama koji se nije ni pomakao. Hoće sjebat Kardelja... hej... sve nas hoće jebat! Tišina. Hej!
Ništa.
Hej - aloha!
Ništa.
Irokezić se zbunjen zagledao po ostaloj masi najrazličitijih građana koji su bili isto takvi ili još apatičniji od metalaca i rolera.
Pljunuo je najbližem pred noge, ništa. Očajan se okrenuo i rekao: Kažem ti, Zeki, da su ovi Jamesi Hetfieldi obični pederi...
Kad je bilo izgovoreno "James Hetfield" najbliži se heavymetalac, trokrilni ormar, izdvojio iz reda, zavrtio irokezića i tri puta ga tako udario po licu da ga je u trenu pretvorio u truplo. Ostao je ležati krvav. Metalac se vratio u red, popravio si sunčane naočale i opet se apatično zagledao u park. Policajci s druge strane parka okretali su se na drugu stranu, nekoliko heavymetalaca je zadovoljno polagano kimalo.
Viktor se oduševljen preselio s razbijenog i krvavog pankera desno, gdje je u međuvremenu među pregovaračima nastala jaka nervoza. Naguravanje. Irokezić u tenisicama poletio je nekoliko koraka ulijevo, sljedećeg je trenutka svemu bio kraj: ležao je na podu s lisicama na rukama i onda je strpan u maricu.
Pankeri su izbačeni iz igre, konstatirao je i zapalio cigaretu. Nevjerojatno. S prepunog križanja u ulicu se kraj zida palače Vlade i drvoreda kestena dovezao strahovito veliki, sivi audi. Lojze, Vladimir i uniformirani odmah k njemu.
Izašao je muškarac srednjih godina s kravatom i žena u bijelom kostimu s plavom paž frizurom, mobitelom i notebookom koja je preuzela riječ. Oboje sa sunčanim naočalama. Viktor je razgledavao skupljenu masu. Zapravo su svi sa sunčanim naočalama.
Dvije minute poslije dva, Viktoru su oči prenijele sljedeću poruku: u park je zakoračila žena na dugim, potamnjelim nogama, u bijelim kratkim hlačama, bijeloj majici, s dva fotoaparata među malim, pljosnatim grudima i s najvećim sunčanim naočalama na svijetu. Viktor nije želio povjerovati, ali bilo je istina: susjeda. Žena iz ležaljke, iz susjednog vrta. Mama one male djevojčice. Gazdarica one ogromne kuće, žena onoga muža koji navečer parkira svoj audi u garažu, ispred kuće s nervoznim ovčarom. Viktorova susjeda pred kojom je paradirao gol. Velika Sfinga dobila je pukotinu. Viktor nije znao i nije htio komentirati. Samo još jača koncentracija.
Na drugom se kraju kroz masu probio kamerman u vojničkim hlačama i s ogromnom reggae frizurom na golemom tijelu. Totalno na spidu, ocjenjivao ga je Viktor iz svojeg apaurinskog hlada. Reggaeman kamerman i susjeda su nakratko prokomunicirali, Vladimir im je mahnuo ispod kestenja gdje je sad pregovarao s civilima, uniforma je čekala nekoliko metara dalje sa svojim pendrecima na naredbu za aktiviranje. Vladimir je u pregovorima očito imao pravo na svojoj strani, jer na žensku s paž frizurom, čvrstom kao puding, sve su više ludovali još samo starci, borci. Vladimir je sa strane gledao na sat.
Ispred Viktora je pao konopac. Konopac. Pogledao je gore i vidio da je dolazio preko grane neka četiri metra iznad njega i pod kutem od četrdeset i pet stupnjeva spuštao se u ruke mladića u crnim hlačama do ispod koljena, crnoj majici, s jajolikim sunčanim naočalama, plavom, prema natrag zalizanom kosom. Povukao je i iza Viktora se u zrak podiglo platno. Dizalo se i kod susjednog kestena. Viktor je stupio nekoliko koraka naprijed do irokezića koji se polako dizao iz krvi i gledao što se zbiva. Bio je to plastificirani natpis: Moderna galerija, ŠKUC i Galerija Kapelica predstavljaju: Kardelj u zenitu.
Viktor u glavi stvari nije znao komentirati. Popravio je sjenila na naočalama, skinuo preznojenu majicu, zavezao je oko pasa i samo stajao, naslonjen na kesten. Povukao je lagani dah kroz raskuhani zrak koji odjednom više nije bio tako gust i nesnosan, već su se zračni kolobari kikotali i bockali Viktora po preznojenoj koži.
Masa se brzo skupljala, trube s križanja gdje je promet preuzeo jedan od brojnih policajaca koji su nicali posvuda.
Susjeda je stavila film, kamerman je lovio svoje prve umjetničke kadrove.
Žena u civilu izdala je naredbu uniformiranima - naš ih je junak u glavi ponižavao u smetlare - pomakli su se, masa se prebacila s lijeve na desnu nogu, zvižduci heavymetalaca, napelo se par vratova. Borci su zgroženi izmicali ruci pravde po parku, policajci koji su ih još malo prije štitili sad su ih maltretirali, ponižavali i tukli. Morali su napustiti park. Kad je zadnji napustio mjesto događaja, sa svojom je platnenom torbom, pred sada već sigurno stoglavu masu, izašao Vladimir Stremšek. Elegantan s hanzaplastom. Tamo su ga čekali samo Viktorova susjeda s novim filmom i kamerman s rezervnim baterijama koji su već veselo lovili, svatko svojim objektivom.
Vladimir je teatralno otvorio torbu i na pijesak ispred Kardeljevih nogu položio tri metalne kutije. Polako je i dobro promućkao i protresao svaku, iz torbe izvukao veliki izvijač, otvorio kutije i s tri jednostavna zamaha pod budnim okom kamere i škljocanjem fotoaparata napravio umjetnost. Na Kardeljevu desnu ruku, oslonjenu na bok, tresnuo je plavu boju, na prsa bijelu, na lijevu ruku crvenu.
Zvižduci i usklici "prase", "svinja", "orangutan" i "kurva" s lijeve strane, krici odobravanja heavymetalaca. Viktor je zbunjen razmišljao da metalci, koliko je njemu poznato, uopće nemaju mišljenje o politici. Tamo prijeko pljeskanje na razdjeljak počešljanih prilika u zakopčanim košuljama, većinom s ogromnim naočalama, koji mogu biti samo aktivisti jednog od mnogih čitanja jedne od svetih knjiga. Posve na rubu parka Lojzetova je glava totalno poludjela. Iz ruku su mu vukli ogromni kamen, očito je umirovljeni povjesničar i filatelist posve izgubio vlast nad sobom, a time i dostojanstvo, sve je po zakonu i ako se ne smiri može završiti na policiji.
Vladimir je izvukao nekakvu ploču i svečano je položio ispred spomenika, potom u ruke uzeo bušilicu.
Žena iz velikog, sivog audija počela je divlje tipkati po mobitelu.
Vladimir je četiri puta zabušio, praćen susjedinim škljocanjem i reggaemanovim snimanjem, mijenjao nastavke na bušilici i primio se pričvršćivanja ploče. S lijeve strane, kroz čep na križanju i kroz masu dojurila je žena na motoru, na koferu iznad zadnjeg kotača natpis POP TV, odnekud se pojavio još i kamerman s istom oznakom i pridružio se umjetničkom snimatelju, snimatelju performansa, da bi u objektiv uhvatio još skandalozniju i spektakularniju stranu događaja.
Žena u civilu u pratnji četvorice uniformiranih zakoračila je u park i zaplela se u razgovor s Vladimirom.
Novinarku i kamermana POP TV-a pod budnim su okom kamermana performera i škljocanja Viktorove susjede izbacili iz parka. Vjerojatno je i to dio umjetničkog događaja, razmišljao je Viktor.
Žena u civilu nešto je odlučno objašnjavala Vladimiru, Viktorova je susjeda stavljala novi film. Viktor se u svojoj intenzivnoj apaurinskoj magli uspijevao ne čuditi stvarnosti.
Vladimir je mahao svojim papirom ispred ženina lica i vikao: Papir! Radi se o papiru i ni o čemu drugome, a ovo je upravo taj papir! Ugovor! Imovinsko-pravna problematika…
…zakon o pričvršćivanju spomen-ploča na spomenike je veoma jasan, gospodine Stremšek…
…točno to: zakon! Samo i isključivo zakon! Ovaj ugovor mi u šestom članku izričito dozvoljava slobodno raspolaganje svime…
…država će odlučiti o zakonu, zakon o papiru, a ja sam u ovom trenutku država!
Najmlađi uniformirani, sa strogim Ray Ban sunčanim naočalama, Vladimiru je odlučno istrgnuo odvijač iz ruke, Vladimir natrag od njega, odlučno, da što je, nekoliko usklika, policajci su odmah počeli posezati za lisicama, ali ih je žena zaustavila. Policajac je lupnuo odvijačem kao pendrekom i napuhanih prsa stupio do spomenika.
Zviždanje heavymetalaca, aplauz boraca.
Kad je odvio prvi vijak, žena u civilu se trgla i zaustavila ga. Na svoje potpuno iznenađenje, morao ga je prišarafiti natrag. Odvijač je pao pred Kardeljeva ogromna stopala. Aplauz, uzvici, zbrka. Potpuni zastoj na križanju. Sveopća zbrka.
Što se zbiva?
Svakako je vrijeme da Viktor razgleda tu famoznu ploču.
Izabrao je put između ogorčenih boraca, iza leđa strica Lojzeta. Viktor je stao točno ispred Kardeljeva lica i pogledao trometarski masiv bronce s rukama na bokovima, zagledan u budućnost koja je nestajala u tri ispljuvka boje po rukama, prsima i glavi. Izgledao je doista jadno. Još je prkosio suncu, ali više nije prkosio Vladimiru i vremenu.
Prošao je kraj nervozne novinarke POP TV-a i pročitao natpis na ploči: U ime IO OF i CK KPS dne 1. listopada 1942. izdana tajna naredba Edvarda Kardelja - Krištofa komandantu slovenskih partizana Ivanu Mačku - Matiji glasi: …svećenike sve strijeljajte. Isto tako i oficire, intelektualce itd., te osobito kulake i kulačke sinove…
Iz skupine boraca kraj ceste diglo se nekoliko državnih zastava, nekoliko Kardeljevih slika. Na drugoj strani isto tako nekoliko državnih zastava i nekoliko slika uskoro blaženog Slomšeka. Viktor se osvrtao i samo hvatao. Što se zbiva?
Kroz apaurinsku maglu Viktora je uhvatio prvi udarac tramalske pozitive i u vidno polje se u čudnom sinkronitetu dovezao mikrofon, pred njega je doplivao objektiv kamere. I ona mačka s POP TV-a koja je sjela Viktoru točno na zlatno jaje u gaćama.
Gospodine, jeste li za to da se kip Edvarda Kardelja ostavi ispred palače Vlade, s desne mu je netko škljocao u glavu - susjeda, opet objektiv kamere u Viktorovu glavu, ili da se kip pretopi u blaženoga, nakon papine skorašnje beatifikacije Slomšeka?
Tišina, objektiv, mikrofon kao sladoled. Pomislio je da bi obliznuo tu crnu pjenu koju mu gura pod nos. Dakle… Tišina. Problem je u tome što imaju… pauza pametnih …kipovi svoj život kao… još jedna pauza …kao i njihovi originali. Prije ili kasnije većina od njih dobiva… pauza …ako sam jasan, status prognanika. Tišina. Prognani su iz parkova, s ulica. Tišina.
Ispred nosa je dobio još jedan mikrofon, a ispred lica drugu kameru, nacionalna TV.
Novinarka nacionalne: Možete li ponoviti što ste maloprije rekli?
Viktor je ponovio.
Novinarka nacionalne: Možete detaljnije objasniti tu zamisao?
Mačka s POP TV-a: Predlažete da kip Edvarda Kardelja dobije status… prognanika?
Udahnuo je. U misli je Viktoru doplivala slika u objektivu kamere, iscrtao se Zvijezda park posut plastikama i kipovima. U sredini snažan Kardeljev kip. Viktor je namignuo i zagledao se u obje novinarke, jedna mlada, lijepa i pohotna mačka, druga starija, prepredena mačorica. Recimo Park sjećanja u koji bi postavili te… stvari kao… kao sjećanje i opomenu na naše, na njihovo mijenjanje. To se Viktoru sviđalo. Pokazao je zamazanog Kardelja. Naše mijenjanje, još je jednom zakucao u zamrljan i iznakažen kip, literarno uzvišenim i patetičnim glasom. Zanio se.
Nakašljao se i ušao u masu, dalje od kamera, već malo puknut. Odgovarajuću službu, zaduženu za pričvršćivanje i skidanje ploča sa spomenika, opet je dočekao na onoj strani parka gdje je bilo sigurnije. Mali komunalac, Šiptarić, možda Makedonac, došao je u park. Nešto mršavo, obrašteno, u plavim radničkim hlačama na golim, izgorjelim ramenima.
Prišao je i vidljivo se zanjihao ispred uspravne gospođe s čvrstom paž frizurom, mobitelom i notebookom. Izdala je naredbu za skidanje ploče. Muškarac je zgrabio Vladimirov odvijač, ali je Vladimir jurnuo među policajce i grubo mu ga istrgnuo:
Nećeš mojim!
Muškarac se sklonio. Viktorova susjeda koja je škljocala razbijenog irokezića kraj Viktora, namijenila mu je - mogao bi se zakleti - baš lijepo i sugestivno namigivanje. I Viktor odmah vrati.
Žena u civilu izdala je naredbu da se čovječuljak vrati. Policajcu je naredila da donese odvijač. Bio je već spreman u rukama patrole na rubu parka. Ploča je ispred Vladimirove uspravne glave odletjela na pod i potom u prtljažnik policijskog golfa. Vladimir se naklonio ispred umjetničkog kamermana i susjede, potom je u park pozvao novinare koji su prije toga skupljali mišljenja samo od ljudi oko umjetničke scene. Sad će Vladimir davati izjave za javnost.
Policajci su počeli tjerati ljude i puštati promet na križanju. Viktor ravno u bar koji se brzo punio. Sedam tisuća se pretvorilo u pet i pol. Pivo, sendvič, kutija cigareta i smijeh u sebi. Viktor se odjednom odlično osjećao. Grizao je sendvič i gledao kroz izlog u plastificirani natpis među kestenjem koji je upozoravao na umjetničku stranu događaja, potom u rasutog irokezića koji je zaradio još nekoliko udaraca od heavymetalaca u odlasku. Kardelj je zamrljan upirao ruke o bokove i gledao prema baru u kojem je Viktor odvezao preznojenu majicu s pasa, okrenuo se i ugledao najveće sunčane naočale na svijetu.
Sve u skladu s pozitivom kojoj je bio na tragu.



ALEŠ ČAR
rođen je 1971. u Idriji. Studirao je komparativnu književnost na ljubljanskom Filozofskom fakultetu. Pisac, prevoditelj, scenarist i publicist. Objavio je dva romana Igra angelov in netopirjev (Igra anđela i netopira) 1997. i Pasji tango (Pseći tango) 1999. Za prvi roman dobio je nagradu za najbolji slovenski prvijenac. Sudjelovao je i u Vlaku književnosti. Pokretač je i glavni urednik časopisa "Balkanis".

(studeni 2002.)