Z'brda Z'dola web-zine - PJESME

JAGODA ZAMODA

NEGDJE

Dok još imamo vremena na raspolaganju, dok još
imamo knjigu na čitanju. Ne mogu nikako da se
sjetim. Ne mogu nikako da prihvatim. Ni da se
otresem, otarasim, oduprem. Uznemirava, živcira
- užasavam se prisjetiti, gnušam se prihvatiti,
odbijam usvojiti. Negdje, negdje, negdje već
sam je. Čitala. Negdje. Jednom, jednom, jednom
sam je već. Pisala. Jednom. Dnom. Nom. M.
Tko može zaustaviti moju knjigu. Tko može
zaustaviti. Tko može. Tko.

(JAGODA ZAMODA, Moj glas ili uživo, Izabrane pjesme, Altagama, Zagreb, 2005.)

RAYMOND CARVER

ZIMSKA NESANICA

Um ne može spavati, može samo ležati budan
i daviti se, slušajući kako se snijeg okuplja
kao na posljednji juriš.

Priželjkuje da je ovdje Čehov i da mu
prepiše nešto - tri kapi valerijane, čašu
ružine vode - bilo što, nije važno.

Um bi volio otići odavde,
ravno na snijeg. Volio bi potrčati
s čoporom mršavih zvijeri, zubatih,

pod mjesečinom, preko snijega, ne ostavljajući
ni tragova ni brazdi, ništa za sobom.
Um je noćas bolan.

(Raymond Carver, Krijesovi, VBZ, Zagreb, 2006.)

SONJA MANOJLOVIĆ

NE NIJE NE

Tu ćemo se, vidim, ovih dana,
podižuć ramena,
uskopistit na ničem,
na vrtlogu zemljine kore,
svak će svoje utaborit
I ti prinesi ustima u magli
izabrani lijevak, reci tko si,
I ti zavitlaj u daljinu,
koju čuvam za te,
sebe

(SONJA MANOJLOVIĆ, Čovječica, Meandar, 2005.)

DAVOR ŠALAT

predsvirava se svitanje,
slova raspliću stopala.

oči lome sva stakla
i prodiru u sunčevu srž.

nečiji bunar
uzdrmao je dan.

čiju to glazbu
osvit ne ostrunjuje?

(Davor Šalat, Uspavanka pod pepelom, Mala knjižnica DHK, Zagreb, 2005.)

BOJAN RADAŠINOVIĆ

Kiša je odredila granicu
između ljeta i jeseni
u svim porama
su hladnoća i vlaga
prašina je prizemljena
zrak lako ulazi u pluća

(BOJAN RADAŠINOVIĆ, Savršeno mjesto za život, AGM, Zagreb, 2006.)

HRVOJE JURIĆ

kad

možda, kad mi se rečenice rascvjetaju poput južnih grmova, kad budu otplavljene trule brane na rubovima mojih očiju, kad se kišnicom umijem i na kamenom podu zaspim, kad se noć preda mnom prostre kao autoput koji samog sebe jede, kad mi tijelo prestane biti granica svijeta, kad postanem vješt u iskrenosti, u šutnji, kad dignem sidra, kad odustanem od matematike i metafizike, kad odustanem naprosto. možda onda.

(HRVOJE JURIĆ, O nastajanju i nestajanju, AGM; Zagreb, 2006.)

ANDRIANA ŠKUNCA
(dobitnica "Goranovog vijenca" za 2006.)

PISMO

Ljubavi
tvoja daleka tišina
poprima oblik pustoši

Kruti se nada
nad ispucalim krajolikom

Zrak visi u krpama

U nasoljenoj pukotini jeseni
prazni se tvoja slika

dan se smanjuje u škrapi

Troši misao
u nesmislu

(ANDRIANA ŠKUNCA, Napuštena mjesta, vlastita naklada, Zagreb, 1985.)

ROMANA BROLIH

Mađioničarska

Više te ne čujem, svaku osmu riječ,
Ali ne do kraja.
Tek slovo koje mi dobro zazvuči
Više te ne slušam a ovaj bijes
Ne, nije šansa nego.. malo više ego.

Da volim tašte, ali tašte s pokrićem
Sjedni i stavi mi špigl na čelo
Dok pričaš sa sobom kao s višim bićem
Gucni malo negdje je ipak zapelo.

Više te ne vidim, ah odavno već
špalir promašaja.
Ni miris mi kroz nosnice ne buči.
Više te ne gledam, a i ovaj krijes
Nije šansa nego..malo više ego.

Lezi i zalijepi mi špigl na čelo
Da se dobro vidiš dok me ljubiš
Pokaži mi trik kako vratiti tijelo
La, la ,la, la, la, kad ga zgubiš.

PJESME O MIRNI

http://pjesmeomirni.blog.hr

Smrznuo bih se sretan
Mirna,
da smo na Sibiru i da vjetrovi pušu
skinuo bih čak i svoju potkošulju
da ugrijem ti dušu

ROMANA BROLIH

Si čula?

Skini mi se s uma.
Prijateljice plačna
nadmoćna i krhka.
Vječna žrtvo
ljubavnice morža
ne kvari mi glavu
cendranjem bez veze.
U ime Grace Jones
i ostalih zvijeri.
Meri Lin ohladi
odluči se, ne seri.

RENATO BARETIĆ

BELA (treći)

Nalazim da me strah
Da će me nešto snaći
Da će me
Ako zaigram trefa nešto strefit
Da će me srce ako ću herca
Da će me piknut bez puno truda
Ovakvog bez kare
Ovakvog bez muda

(RENATO BARETIĆ, Kome ćemo slati razglednice, AGM, Zagreb, 2005.)

ENES KIŠEVIĆ

ŠTO SAM JA SEBI

Mene zapravo
najmanje ima
kad sam u svemu
kad sam u svima.

Samo kad sam sam
ja znam da jesam.
I svemir ovaj
biva mi tijesan.

Ovako jedan
od sebe sam više:
I zrak sam
i onaj koji diše.

Pa ipak me nešto
vuče i tišti:
Da se razbijem
da se sništim.

Što sam ja sebi?
Ništa u svemu?
Ili sam sve
u ničemu?

(ENES KIŠEVIĆ, Samo s tobom ja sam ja, Naklada Zoro, Sarajevo, 2005.)

DELIMIR REŠICKI

NIŠTA

Ništa ne plodi zemlju
tako kao strah i pepeo
ništa ne leti
tako lako kao olovo
ništa nije tako sveto
kao ono što je uzalud

(DELIMIR REŠICKI, Aritmija, Meandar, Zagreb, 2005.)

EDO MAAJKA

Mater vam jebem

Kod nas se od Dejtona godine broje, ljudi se ljudi boje i svako glasa za svoje. Brđani postaju građani, do jučer svjetla gasili sjekirama, a sad su u odjelima.

Mirnese, sredi ih Mirnese, jebi im mater, ako se ti počneš prodavat i tebi ću mater jebavat da znaš, nije bitna ideologija, bitna je biologija, bitna je genetika balije, ustaše i četnika!

Svaka ovca svome krdu. Krave uz telad, u šarena vrata gledat, jedni drugima mater jebat. Znam ko je počeo rat, znam šta je glad! Znam kad su šešeljevci došli u moj grad!

Pričamo ono kako je sad, slabo se mičemo s mjesta, puni smo rupa ko naša cesta. Često vučemo ručnu - vidiš svaki biser, išli bi naprijed ali volimo taj rikverc.

Postalo nam navika da ne radi ni jedna fabrika, malverzacije prešutimo da šefove ne ljutimo, navikli smo, na gebiru i u miru. Mladi iz zemlje bježe, izbjeglice se vratit neće ne moraju, nek zarađuju, nek nam šalju para mi ćemo živit u mraku i jedni drugima jebavat majku...

Cijela država plaća reket, po kućama oružja od rata čuje se zveket, imamo mina ko jagoda - pune oranice, ali neće brati gurodovi sto su pravili sadnice!

Bole nas kite, imamo resursa više, pogotovo metala, govana, metana, to je naš zrak i hrana, s tim nas vođe hrane. Ne znam za vas ja sam sit, u mene više ne stane. Svako kurac u državi puši, zatvara uši.

Pred nepoznatim ljudima držim jezik za zubima. Dal selam, zdravo, bog? Kako je pravo? Ne znam više šta da kažem, u sranju da se ne nađem.

Pas je ujeo bubu, sviraju ratnu trubu, ljude drukčijeg pogleda imaju na zubu, a da im isprave pogled poslaće im jedan odred da im zapaljenu kuću gledaju kroz dvogled.

Al nema ratne nevjere što može uništit temelje, onaj korijen kuće u kojem su naše duše, onu burmu i lanac što u temelj baci Bosanac. Kad kuću pravi u temelj dio sebe stavi! Srušit do temelja ne ide! Temelj, on će ostat vječan ko Sava...

Mater vam jebeeeeeem!
Mater vam jebeeeeeem!
Mater vam jebeeeeeem!
Mater vam jebeeeeeem!

STANKA GJURIĆ

BIJELIM CVJETOVIMA
Odjednom i ja u sebi nosim
buduće, krvi sjećanje;
u mene silom upisano
nasljeđe mračno i grijeh.
Zamišljam Hrvatsku netaknutu zlom
izbjegnutim tek za uzdah,
biljeg neželjene strasti.
Kao da nam ovo vrijeme,
svim tim bijelim cvjetovima,
ne može ipak namijeniti manje
od zagasitih latica u prašini.

(STANKA GJURIĆ, dobitnica pjesničke nagrade na međunarodnom književnom natječaju u Italiji, za pjesmu pod naslovom "Fiori bianchi" - Bijelim cvjetovima)

ĐURO SIKIRIĆ

FORMULA SMRTI

Samoća
Dostojevski i Cave
uz Guinness
tjeraju sreću
stvaraju
formulu smrti
žudnju za nožem
i krvi

(ĐURO SIKIRIĆ, iz još neobjavljene zbirke "San o letenju")

SANJA KVASTEK

Ja sam priča iz tuđe
Knjige
Ne poznajete me
Niti to možete
Niti to želite
Trebam samoće
Nekoliko bočica
Da skrojim si viziju
Od slupanih pločica
Slatke curice
Uvijek će ostati slatke
Lijepe malo manje
A ja sam lijepa
U svojoj slatkoći
Strah me noći
Plašim se mraka
Novčić stari
Nosim u džepu
Ja sam curica
U smeđim konversicama
Nosim maramu oko vrata
Imam bedž na srcu
Čovjek postaje
Ono što misli
Mislim da sam sretna
Ja sam sretna
Sretna sam
Sretna

(Sanja Kvastek, ROZNO OKNO, Celeber, Zagreb, 2005.)

ROMANA BROLIH

Pompozna

Što ćeš novo reći
Razmaženi stvore.
Slomi lažne riječi
Loše odgovore.

Bit će oko tebe
Uvijek puno ljudi.
Ćutim da te zebe
Ruka što te budi.

Malo ću se pravit
Malo ću te trebat
Frendove zagnjavit,
Al' ću te odjebat.

Ludom ću se činit.
Puno će me boljet
Jastuke zaslinit
Prestajem te voljet.

Evo ti slobode.
Samo ti nju slušaj.
Pod parolom ugode.
Sve što želiš kušaj.

Ovaj put bez mene.
Mene izostavi,
Dobar tek hijene.
Što se danas slavi?

Koja srce ždere.
Koja mozak siše.
Kome bajadere?
Kome nešto više?

To te moja sjena
Nastoji ne trebat.
Iz svojih refrena.
Ja ću te odjebat.

DANIJEL DRAGOJEVIĆ

SAN

San. Jedan se zločinac gubi u mojim riječima.
Ne vidim ga. Na tlu cijelog grada
umnažaju se koraci. Koraci među koracima.
Teško disanje, ispraznost plodova.
A onda Božja amnezija kao takva, total.
Na jedno lice bili su pali glagoli straha,
sada su se vratili odakle su došli.
Smirilo se javno jutro, uvenuo zid.
Njegovo srce kuca na velika otvorena vrata,
kaže se svemir. Dobrodošao, dobrodošao,
neka se nesreća odjene onako
kako se pristoji svjetiljci.

(DANIJEL DRAGOJEVIĆ, Žamor, Meandar, Zagreb, 2005.)

LIDIJA BAJUK

EKSPRESIJA

Potonuće svijesti prati pomak stiha,
polusan, pejzaži, možda glazba tiha,
umnožena sumnja u otisku kruga,
zakon prazne mijene - sunce, kiša, duga.

Nigdje čovjek. Samo biljke i planete.
Bezimene ptice s oštrih hridi lete.
Oseka i magla. Proroci bez traga.
Vrijeme kao ploča. Obmana i vlaga.

Sandale na vodi. Svjetionik trne.
Simetrija. Ovali. Lažni labirint.
Sprudovi i puste obale se crne.

Oduvijek tu sjaje nedirnuti javom
obelisci svjetla, okamine noći.
Kaos ili Bog. Rapsodija u plavom.

(LIDIJA BAJUK, album "LUNA", CBS, Zagreb, 2005.)

MARGHERITA GUIDACCI

Paketić u kojem preostaju još
dvije cigarete. Pismo
započeto a nedovršeno.
Zubna pasta istisnuta do pola.
Uzor koji treba poravnati na krevetu
gdje se nikada više neće otisnuti.
U koliko se običnih stvari
gnijezdi ono prije bez potom,
koje nam samo sijek škara
sudbinskih objavljuje.

(MARGHERITA GUIDACCI, Isenheimski oltar, Felsina, Zagreb, 2005.)

JOSIP SEVER

Dozidat treba stare dvorce
i bogove vratiti vreći.
Na dnu tišine glasovne norce
do balčaka doreći.
I drijemež ustaničkih duša
šapatom silazi u tamu
tko koga misli, sluša
Vede iliti Talmud.
Drum je zaskočen kočijama
i raznim talambasima.
Običajno pravo koči nemar
slikareve ruke ko klaun nasmijan.

(JOSIP SEVER, Svježa dama Damask trese, Lunapark, Zagreb, 2004.)

SLAVKO JENDRIČKO

SVJETLOST PRELJUBA

Gdje je smrt izgubila svoju kuću,
dok me ljubiš tvoje mi je tijelo dom,
noktima iskopaj mjesto u snu
i intravenozno hrani me svjetlošću preljuba,
tvoje me meso trese iz suviška sna
iz zlatne žičice pijem strujino mlijeko
onda i u smrti sjaje usne i za moju dušu
i začarani slušamo melodiju mladenaca,
iza ponoći
u jednom krevetu koji je škripao pod nama
već smo isušili močvaru anđela.

(SLAVKO JENDRIČKO, Kada prah ustaje, Sisak, Matica hrvatska Sisak, 2005.)

MARIJA LAMOT

SVJEDOČITI VRIJEME

Svjedočiti vrijeme
vršcima sfumato zelenog lišća
na freskama.
Svjedočiti tišinu sunca, elipsu brijega.
Starinske okvire prozora,
starinske obrise daha:
osmišljenost doba.
Sklad što ga zadaje um divljoj mudrosti osjetila.
Podmiriti troškove prije lutanja.
Samoćom prekriti ugrijane posude uljanica.
Pojaviti se u tužnoj opravi.
Samo zato, samo zato da ljubav bude vidljiva.
Svjedočiti vrijeme.

(MARIJA LAMOT, Mrazove sestrice, Naklada Felsina & Marija Lamot, Zagreb, 2005.)

IVAN ROGIĆ NEHAJEV

UVOD U SVAGDAŠNJOST

igrat je, dakle, ovu igru u elegantnu prostoru između čela i tabana
i kada sađemo nad usta reći ćemo: muka
i kada sađemo nad grkljan reći ćemo: smrt
i kada sađemo nad srce reći ćemo: žena
i kada sađemo nad trbuh reći ćemo: muka
i kada sađemo nad spolovilo reći ćemo: žena
i kada sađemo nad tabane reći ćemo: smrt
ponovit nam je, dakle, smjerni, istu ljupku razliku

(IVAN ROGIĆ NEHAJEV, Sredozemlje sedmi put (Izabrane pjesme 1969-1994.), Lunapark, Zagreb, 1999.)

SONJA MANOJLOVIĆ

NE IZAĆI NIKAD IZ GODIŠNJIH DOBA

Ne izaći nikad iz godišnjih doba,
ne stići,
radostan biti, skriti se u mrzlu svilu,
oči pokriti.
I zato, nalik znanju o smrti,
rub, tuđe, usniti -
na tragu svome lovac - skriti se, skriti.

Sunuvši u ravnotežu, u neizvjesnom
svoje puti
neizbježan,
smrti, nježan.

(SONJA MANOJLOVIĆ, Upoznaj Lilit - izabrane pjesme 1965 - 2002., Konzor, Zagreb, 2003.)

ZVONIMIR BALOG

LAŽNI PROROCI

lažni proroci vežu nam kravate
od užeta
da bi nas mogli privesti
zajedničkom cilju

prinosimo im zlato
tamjan i plemenitu mast

od njihove obećane svjetlosti
mnogi već ne vide
prst pred nosom

(ZVONIMIR BALOG, Omča, Izdavački centar Rijeka, 1987.)

ROMANA BROLIH

JOŠ JEDAN...MARTINI...

Mizantrop i obožavatelj ljudi
u istoj se koži natežu i ljube
Dvije krajnosti oteklina budi
koji će od njih pokazati zube.

Krvnik i žrtva skrivaju oči
Magla se prostire traži utočište.
Kada se krvniku pogled smoči
Više ne znaš čije ruke vrište.

Mizantrop voljeti ne smije.
Davno su mu gledali u kuglu.
Proročica i njene zmije,
lako bi ga izvrgnule ruglu.

ZORICA ANTULOV

Odlazak

Nemir te prati i izjeda
ko kletva kojoj vjeruješ
dok suton jednog svemira
u svemiru naslućuješ

Dok vene cvijetak zumbula
još sjaji nebo zvijezdama

još sjaj se tami privija
a čovjek tajni iskona.

ZORICA ANTULOV

PJESMA MJESEČEVA

U moju je tipkovnicu
upisala zora
pjesmu mjesečevu.

Zalutala zraka
pojavila se na mom ekranu

izmišljeno ime
gledalo me
kroz prozor ugaslog jutra
i zaspalo skupa sa mnom
u dolini bezrazložno bijeloj
izmišljenoj, prevedenoj s tihog jezika
Bespuća
koji ne poznaje glas ni jeku
ni misao
koji poznaje sliku jednog bića
upisanog u mojoj tipkovnici
i zalutalu
pjesmu mjesečevu.

VESNA KRMPOTIĆ

GOZBA

Za radost Boga u nama
pijem.
Za sjaj Njegov u kristalu, vatri, Suncu,
pijem.
Pijem, ne da se opijem,
već da se opijam,
i dno ove čaše
u blaženo bezdno spuštam.

(VESNA KRMPOTIĆ, Druga strana ničega, Tribina Jutro poezije, Zagreb, 2003.)

VLADO BULIĆ

014

ako vam ovo što čitate (ni)je OK,
to NIJE razlog da ne odemo na pivu.

ako vam ovo što čitate SUPER,
ili vam nakon ovog padne na pamet
zabilježiti ili napraviti nešto,
to JE razlog da ne odemo na pivu.

ne treba mi tolika odgovornost.

(VLADO BULIĆ, 100 komada, Naklada 1000 komada - SC Zagreb, Zagreb, 2003.)

ROMANA BROLIH

Čkčkaa

Ne,
ne odlazim ja.
Nered u glavi
tako namjesti stvari.
Dovede do ruba,
pa se čudi
Kako uspijevam
samo gledati dole.
Padati.
I pružati ruke
u isto vrijeme.
Zajebano je.
Jer uvijek
postoje brži
Živi,
ranjeni,
Izudarani.
Drže me za vrat,
mlataraju nogama.

Ne, ne odlazim ja.
Samo kaput,
nataknut na stijenu.

Elegična,
sama traži jači šut.
A onda gnjev
Muklo stavlja u cijenu.

ZORICA ANTULOV

POSVOJENJE

Okrenite glave
nema smisla lutati pogledom bezglednim
k očima napetim od čekanja

Zaustavite varke
neka se zaustavi sat naporan

Trenutak tišine
i žudnja da gleda kroz vaše vjeđe
da vidi vašim umom
da dozna
hoće li ova varka
biti posljednja.

Okrenite glave
pognite ih do nožnih prstiju
ne vrijeđajte oči iskrene.

ROMANA BROLIH

Žalosni i Jabuka

Jabuka je narasla
do neprirodne veličine.
Od pogleda i želje.
Žudnje neodobrene.
Golema od čekanja
Ni zagrljaj, ni poljubac.
Ne može umanjiti obujam čežnje.

Svjesna toksičnosti
nikom se ne nudi.
Tužni nju su načeli
neki drugi ljudi.
Od tvoje želje
ona samo raste.
Zubi koji je grizu
Uvijek su iz druge kaste.

Gdje si krenuo ti vjerni
čitatelju Modre laste?

I kad bi htjela ne zna.
Drugačije ne može bit.
Za trpke samo keš.
Tu ne prolazi kredit.

U tvojoj glavi jabuke
padaju dalje od stabla.
Još ti fali samo ova varijabla,
gdje je život, tu mač, rasipač.

IVAN HERCEG

DJEVOJČICA OD PLAVIH KAPLJICA

Prvi su joj glas prigušile,
podvodne struje i stijenje,
a ljepljivu sluz posteljice,
kao manu zamrle duše,
besciljno počele raznositi
kornjače bijele kao snijeg.

Znam, znam da bila je djevojčica,
ljepša od svega,
kao kad uđeš u mračnu sobu
i samo se onesvijestiš,
i da veslala je na obalu otoka,
od plavih kapljica,
i da nema sjećanja,
i da je voda, i snijeg, i led.

(IVAN HERCEG, Anđeli u koroti, Meandar, Zagreb, 2004.)

JOSIP MLAKIĆ

BARIKADE

Ne znam postoji li prava strana barikade,
ali znam da ne postoji šumar iz vica,
koji, kad mu dojade jedni i drugi,
dođe i sve ih rastjera.

Ne znam postoji li prava strana barikade,
ali znam da uzvišene laži ispisane
po zastavama i zidovima spaljenih kuća
ponekad opijaju jače od najgore brlje.

(JOSIP MLAKIĆ, Oči androida, Hercegtisak, Široki Brijeg - Split, 2004.)

MICHAEL STIPE

(r. 4.1.1960.)

Around the Sun

I want the sun to shine on me
I want the truth to set me free
I wish the followers would lead
with a voice so strong it could knock me to my knees

Hold on world 'cause you don't know what's coming
Hold on world 'cause I'm not jumping off
Hold onto this boy a little longer
Take another trip around the sun

If I jumped into the ocean to believe
If I climbed a mountain would I have to reach?
Do I even dare to speak?--to dream?--believe?
Give me a voice so strong
I can question what I have seen

Hold on world 'cause you don't know what's coming
Hold on world 'cause I'm not jumping off
Hold onto this boy a little longer
Take another trip around the sun

Around the sun
Around the sun
Around the sun
Let my dreams set me free.
Believe. believe.
Now now now now now now

(R.E.M. - Around the Sun, 2004.)

TIHOMIR DUNĐEROVIĆ
(prenešeno iz Hombre zina)

Čisto, dobro osvijetljeno mjesto

Evo tu, na ovome mjestu, je
nekada stajalo stablo oraha
- pokazuje joj mjesto rukom,
a ona ga strpljivo sluša,
kao da tu priču čuje prvi put
- sa svojim čvornatim granama,
ispucanom korom i mahovinom.
Onda gazi po neravnoj zemlji
obrasloj koprivama i govori
kako se zemlja još uvijek nije snašla,
kako nije znala popuniti toliku prazninu.
I dok gleda u nebo, baš kao da će tamo
vidjeti taj posječeni orah
priča o tome kako je od toga drveta
napravio svoju prvu skulpturu,
kako je skulptura izgledala
kao smušena i nedovršena rečenica,
kako je isklesao čitav jedan suvišan tekst,
kako je sve to glupost i smeće.
Onda još govori nešto o tome
kako drvo svejedno liječi, kako su mu,
dok je radio na jednom komadu drveta,
nestale bradavice s ruku,
iznenada, baš kao što su se i pojavile.
Ona ga tu prestaje slušati
i vidi sebe i njega
kako rukama pridržavaju nebo
što zatvara to čisto, dobro osvijetljeno mjesto.

ROMANA BROLIH

Opet se nemam

To mi ti zvoniš,
nagli pokreti stvaraju buku.
Dok ne prisloniš,
svoje lice na pruženu ruku.

Druga u klinču,
pokriva kratke linije rukavom.
Poklonjena pinču,
velikog srca i malom glavom.

Ovim gardom krutim,
ne ulazim, pred vratima se njišem.
Čuješ, to ja šutim
ne pričam te nikom jer te pišem.

To ti ja zvonim,
iz moje glave orkestar svira.
Marš si poklonim
kada Posesivnost dirigira.

I bez aplauza,
pogledom je s bine ispraćam.
Daj malo bluesa,
posebne želje, posebno plaćam.

I da.. kad zastranim
po cesti žute krivulje rišem.
Od tebe se branim
tak da od sebe netragom zbrišem.

VLADO GOTOVAC

To su oči Pasternakove srne -
Crnim sjajem izjednačena
Nježnost i neizrecivo.
Tvoje ljubavi samozaborav,
Prekida groznicu -
S unutrašnjošću zatvorenom u meteoru.

(VLADO GOTOVAC, Razvijanje pjesme, Matica Hrvatska, Zagreb, 2001.)

MILKO VALENT

ORAČ

izorao sam čvrstu, njegom uvitu
mačkastu brazdu
zmiju Svetajne
a sada
kao zabezeknuto nebo
izdvojen
stojim

(MILKO VALENT, Demonstracije u jezgri - izabrane pjesme Milka Valenta, Stajergraf, Zagreb, 2004.)

SANJA KVASTEK

OSTATI NORMALAN

Napokon shvaćam da crnilo svakodnevne kave miješam sa ćelavim glavama,
izgubljenim masama poludugačke kose svezane u otrcani rep.
Zapečeni osjećaj napuštanja nejasno korača u poznatu ulicu.
Put za slavom. Bijeg od soli. Rana je svježa, plaši se boli.
Nema slobode. Nema izbora. Nema pribora potrebnog za rad.
Krajnost je sad nastupila tužna. Priča je ružna od početka do kraja.
Sumrak raja. Rast kraja. Doviđenja. Sukob neshvaćenih dilema. Borba za opstankom. Borba za ostankom. Ostati normalan. Vratiti se u krug. Biti lud.
Tucati lješnjake. Pobjeći. Viriti iz prikrajka. Ha-ha! Ostati normalan.

(objavljeno u DOP MAGAZIN-u, studeni 2004.)

DUBRAVKA ORAIĆ

Amerika puše kao vjetar
I ruši se kao pravda platinasta
Amerika pada kao kiša
Po našim licima

I mi drhtimo
Od Amerike

(DUBRAVKA ORAIĆ, Urlik Amerike, SN Liber, Zagreb, 1981.)

ROMANA BROLIH

Probavljam te uz Jane B.
Tako se zove naša ljubav.

Arabesque.
Mjuza jebozovnih aranžmana,
muza žalosnog autora
neshvaćenog senzibiliteta.

Evo ga, stiže,
osjećaj neuhvatljive ludosti,
podbuhli gad mamurno doziva
sedam mjeseci provedenih u bunilu.

Nahrani me još jednom,
učini me važnijom nego jesam,
zaboravi svoju lažnu pratnju,
sijenu preplitku za tvoje horizonte.

Dok roneći dotičeš dno
s obale ti maše lažno uvjerenje,
zove te nazad, ne da ti dalje.
Ulazi do koljena, škropi ruke i psuje
one koji se usuđuju skakati na glavu.

No.

Nisam ja jedini slom,
uvijek se možeš nadati gorem.
Biti ćeš u miru tek, kad nađeš,
zajednički jezik s morem

ALOJZ MAJETIĆ

LJUBAVNA

ah, da, ah
morali bismo postati jedno
ali kako ali kako kako kako kako
eto vama moje a meni vaše kosti
tako tako tako tako

ljubim vas do srži

( ALOJZ MAJETIĆ, Zapovjedni način, Zrinski, Čakovec, 1976.)

MILAN MAČEŠIĆ

ANAMNEZA

vrativši se iz pakla
u suznu dolinu
putem šort mesiđ servisa
pita me prijatelj
i.kako ide
znaš, nije to bilo samo moje
pošaljem mu odgovor

čudno
da nije shvatio što sam mu rekao
on koji kuži Isusa kao žena

dakle
prvo je naišla vesna krmpotić
sa svojom brojalicom 108
pod starim krovovima
tražio sam broj 100

zašto me moliš
ono što ja tebe molim.
.da toliko patiš

zatim je naišao alojz majetić
i rekao
božja volja i tvoja volja
ista su volja

sapienti sat

dakle majstore, nije li vrijeme
da ugasite svijeću
jer veliki pjesnici zapravo
pomažu malim pjesnicima
i živo me zanima što ste vi to naučili
od malih pjesnika

i tako.
nemiri su nestali
kao rukom odneseni

jedini nemir koji je ostao u meni
je beskrajna čežnja za Tobom

17. lipnja, 04.

MARINA MARIJAČIĆ

RAZLOMLJENA SLIKA

Suncu je svejedno jesam li
Nečije sunce
Imam li knedlu u grlu i
Jesam li se jutros
Pogledala prije izlaska.

Ne mari more imam li
Dubok pogled
Vječna je dubina njegova
I baš mu nije stalo.

Sve oko mene vrti se i troši
Samo ja
Sam u jednom komadu.

A htjela bih da me se razlomi
Da me se podijeli
Da me se usitni
Da me se zapraši
I u prahu raznese
Dalje
Da trajem u beskraju
Mora i sunca.

Onda bih mogla zapeti
Za nečije oko
Biti nečije svjetlo.

To bi bila slika
Otimali bi se za nju.

(druga nagrada, objavljeno u zborniku SUSRET RIJEČI - BEDEKOVČINA 2004, Udruga Pinta, Zagreb, 2004. str. 50)

SIMO MRAOVIĆ

Ne bavite se umjetnošću.
Dragi građani.
Ako niste spremni na.
Omalovažavanje.
Vrijeđanje.
Prezir.
Mržnju.
Ljubomoru.
I impotenciju.
Ne bavite se umjetnošću.
Dragi građani.
Ako niste spremni na.
Promiskuitet.
Alkohol.
Drogu.
Brzu hranu.
I nemiran san.
Ne bavite se umjetnošću
Dragi građani.
Ako niste spremni.
Uzalud.

(SIMO MRAOVIĆ "Gmund", Duriex, Zagreb, 2004.)

NENAD MILOŠEVIĆ

od cigli, zid
od oblaka, nebo
od suza, rijeka
od osmjeha, odraz
od riječi, pjesma
od kilometara, daljina

MARINKO NIKOLIĆ

NEPOPUNJEN KRUG PREKIDAČA

za ispuniti dan
treba
sustavno prebacivati prekidače
da se dosada ne izlije
i biti gojazan

tijelo bestidno pritišće podove
dan neće izdržati
šavove razvlače ljepljive mase
na glavi već imam jelenje rogove
i njima o stvari
zapinjem

nepopunjen je krug prekidača
usipaju se u nas rupe
ispunjaju vodom
pa prelazimo u
odraze

ROMANA BROLIH

Skupljaju mi se ramena

Skupljaju mi se ramena,
familijarno, flegmatičan gard.
Kaj tak hoda jedna žena?
Kaj tak pjeva samozvani bard?

Skupljaju mi se ramena,
od tipova što se ničeg ne boje.
Vlažne misli ispod mrena,
domet ispunjenja, seks u troje.

Skupljaju mi se ramena,
od uspješnog fotografa bez čela,
kojeg pali moja sjena
u oku neprežaljenog modela.

Skuplja mi se još štošta,
kičma se polako savija ko upitnik.
Iskren osmijeh puno košta,
u oblaku iznad glave dragi lik.

PJ HARVEY - POCKET KNIFE

Please don't make my wedding dress
I'm too young to marry yet
Can you see my pocket knife?
You can't make me be a wife
How the world just turns & turns
How does anybody learn?

Mummy, put your needle down
How did you feel when you were young?
Cos I feel like I've just been born
Even though I'm getting on
How the world slips by so fast

How does anybody last?
As the world keeps coming
And the bees keep humming
And I'll keep running

Flowers I can do without
I don't wanna be tied down
White material will stain
My pocket knife's gotta shiny blade
I'm not trying to cause a fuss
I just wanna make my own fuck-ups
I'm not trying to break your heart
I'm just trying not to fall apart

(PJ HARVEY - POCKET KNIFE, album "Uh huh her", 2004.)

TEREZIJA LETINIĆ - CIGLENEČKI

I opet blistave
kapljice rose
na travi sjaju
i ptice istu
melodiju
pjevaju
svilene vlati žita
polja prekrivaju
i nebo se visoko plavi
i niče bijela ivančica
u travi
i sve je isto ko i prije
i sve je isto
al opet nije

(TEREZIJA LETINIĆ - CIGLENEČKI, U prstenu plavog neba, vlastita naklada, Požega, 2004.)

SANJA PILIĆ

Moja je sreća tako mirna.
Mirna je pa kao da je prozirna i zapravo
nevidljiva.
Poput neba bez oblaka, bez ptica.
mirna, totalno nepomična
i ogromna.

Svi mi govore da sam tužna biljka i
uveseljavaju me grimasama, osmjesima,
vicevima, cirkuskim točkama i šaljivim crtežima.

Moja sreća i ja sjedimo same
i čudimo se.

(SANJA PILIĆ, Znala sam da moram izabrati drugačiji život, Mozaik knjiga, Zagreb, 2004.)

ROMANA BROLIH

Doviđenja

Doviđenja, naherene misli jedva se drže
krivo smo se skužili, mislila sam da.
ono što uvijek mislim kad mi čipove sprže,
dobro da je rijetko jer inače bi, ma..

Nije ništa, sve u redu, samo malo peče,
krik je ugušen vinom a nije mu se pilo.
Kroz trbuh se klati, stare slike premeće,
dobro sam, aha. Nešto se dogodilo?

Pred publikom suze ne dozvoli.
To je naša stvar, nema veze s njima.
Nema veze kaj tak gadno boli.
Jebo mu pas mater, evo tu pred svima.

ANA AHMATOVA

Peti je period godišnji,
i samo njega slavi.
slobodom posljednjom odiši,
zato, jer je od - ljubavi.
Nebo se više uznijelo,
lak obris skrio predmete,
i ne svetkuje više tijelo
ni obljetnicu svoje sjete.

(TRI JESENI, Fidas, Zagreb, 2002., izbor, prijevod i pogovor Fikret Cacan)

ROBERT ROKLICER

BEZNAĐE

Netko je u mom dvorištu ostavio strojnicu I poruku:
Ubij se, da te ja ne moram ubiti
Kraj poruke streljivo, dvije granate
I nešto sitnog novca
Za ukop i misu zadušnicu
Napravio sam popis onih koji me
Žele ubiti i suzio broj osumnjičenih
Na šezdeset i dvije stranice:
Otac, majka, bivše žene, ljubavnice i njihovi Muževi, prijatelji & neprijatelji, konobari, Kurve, makroi, dileri, policajci, zelenaši, Pederi, narkomani, i vlast Vlast, vlast, vlast, vlast....

Valjda sam postao beznadan slučaj
Samo što toga još nisam svjestan

DELIMIR REŠICKI

AKO DOISTA

Ako život doista
puno manje posuđuje od snova
negoli snovi
posuđuju od života
kaži onda
što da sada radim s tolikim snijegom
jer kada se probude
svi će znati
kako sam imao tek velike oči
koje su bile sanjke
pod niskim oblacima!

(DELIMIR REŠICKI, Knjiga o anđelima, Meandar, 1997.)

ROMANA BROLIH

JANE

Nema prekriženog vremena,
neki ostaci uvijek dobivaju dozvolu
da pređu granicu,
šapuće kad pjeva i pjeva dok šapuće
Na rukama Pariz u glasu bezvremenska tuga
Nema usamljenih, u trokutu
gdje glazba vodi glavnu riječ
I spaja čak i one smrću razdvojene
Zato ti postojiš i bez njega.
Jane...
To je odgovor iz boce
koju nije uspio iskapiti.

VESNA PARUN

FAKIRI

Pita anarhist
mudraca
sofista:
- Ima li smisla
boriti se
protivu
besmisla?

Mudrac odgovori:
- Ima.
Al' smislu
i besmislu
doskočit će
samo
fakiri u
Brislu!

(VESNA PARUN, Grijeh smrtni:satira, vlastita naklada, Zagreb, 2000.)

VLADO MARTEK

Slijedite me neki
mrvim ljubav, ali slijedite me
neću se ostaviti
i biti (u budućem već netko)
Dat ću, priznajem i ovo
davanje. Tako sam razmjeničan
da je to ludost za spomenik.
Čehov i Čajkovski i Czeslaw
Milosz derali su se s pravom: imajte me.
Tko sam ja da uzimam
umjetnost? Ure su za mene.
Ali ipak kad sam došao k
točci sutonskog seljenja
(ah, neki glagol, glagol grčevito i trebam)
mogu imati ništa i tako je najljepše.
Sve je od nečega građeno.
Kako sam sretan - to da nisam
kukavica baš čitavo vrijeme.
Čitaoče, svejedno ama baš za sve.
Kad smo već trenutak skupa - tako je samnom.

(VLADO MARTEK, Volim čitati poeziju, Naklada MD, 2001.)

ROMANA BROLIH

Osobni broj u 00.05

Ne javljam se ako ne vidim ko je.
Nakon ponoći, ni u ludilu.
A što ako je nekome trebalo pomoći?
Što ako je neko davan i šatro zaboravljen
izgubio slamku
i nema pored kreveta Arsenove pjesme,
Pipse u cd, Mostove okruga Madison u video playeru,
Fridu i Betty Blue u pričuvi.
Te sedative koje uvijek požderem kad klizim.
Što ako je neko već stavio omču oko vrata
a ja isključujem mobitel.
Bijesno,
jer sutra se rano dižem
a možda se neko sutra ne digne.
Prate me crnjaci.
Razmišljam što bi bilo da sam se javila
i da je pogrješan broj ili zajebancija.
Pročitala bi ' Nijedno vrijeme nije moje', pustila 2x2,
odgledala bilo koju scenu
osim one, kad Clint odlazi
(onaj pogled u retrovizoru)
osim one, kad Diego seksa Fridinu sestru
(njen pogled na njihove guzice)
osim one, kad Betty leži i bulji u prazno
(njegove ruke na jastuku).
Osobni broj u 00.05
mogu pripisati kome god želim,
zato se ne javljam nakon ponoći,
ako ne vidim tko je.

ZORICA RADAKOVIĆ

ZATVARANJE OČIJU

Znanstvenici su izvršili istraživanje i došli do zaključka da 97% žena
zatvara oči dok se ljubi, dok samo 30% muškaraca čini to isto.
Takav statistički nesrazmjer je prisutan i kada je riječ o
samoubojstvima. Muškarci se ubijaju čak tri put više nego žene
ali one trostruko češće pokušavaju.
Tako su lani
muškarci pokušali ili počinili samoubojstvo u 941 slučaju,
a žene u 349.
Inače, nema sasvim pouzdanih dokaza zašto je to tako, isto kao što
nije moguće uvijek utvrditi razloge zatvaranja očiju.

(ZORICA RADAKOVIĆ, Žene muškarci psi, Pop & pop, Zagreb, 2002.)

SONJA MANOJLOVIĆ

GEOGRAFIJA OSMJEHA

Pusti me, ključaru, iz jedne polovice svijeta u drugu
ja ću ti reći kad je nedjelja:
svaki dan je nedjelja
Pogledaj rupčage na mom licu: dinamit ponedjeljka
utorka srijede šrapneli četvrtka petka subote
kundak nedjelje
Hoću da budem,
ne tu i ne tamo,
u središtu zemlje,
iz njenog kratkog osmjeha

(SONJA MANOJLOVIĆ, Babuška, Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 1987.)

ROMANA BROLIH

Izgleda da odlazi, istina curi po zraku
sumnja se igra, plijeni svojom čvrstinom.
Čini se odlazi, čujem kako tapka u mraku,
bez puse? Pa kaj bum s ovom tišinom.

Izgleda da nas nije ni bilo činilo se samo,
da srce preskače, da trbuhom gusjenice šeću,
daj da tu zabludu još jednom isprobamo,
kako se to leptiri po tijelu premeću. Neću?

BORIVOJ RADAKOVIĆ

ZAGREBAČKI PSI THE BLUES
(Heavenkiller)

...
Možeš li
reći dosta
jer nemam snage
za bombe, za tv
nemam snage da zaustavim ubojice
jer nemam snage da izdržim tuđe smrti
nemam snage da rađam

nemam snage ni da drkam
pa ipak, kad čujem riječ političari,
ja se hvatam za kurac

...

i ako smo ikada pili da zaboravimo
da se ubijemo
da nas nema
činili smo to tog dana
već odavno poraženi - čim je rat -
već izderani šrapnelima od glupih rečenica
u čelo pogođeni riječima
priklani tupom sintaksom

...

u strašnoj peticiji upućenoj Nikome
a Poznati Nitko živi i djeluje na vrhu grada
Nitko vlada
Nitko se krije iza krilatica i kratica:
samo inicijali, sricanje i skandiranje,
nemušti stakato, štucava sinkopa naše javnosti
...

(BORIVOJ RADAKOVIĆ, Ne, to nisam ja, Azur journal, Zagreb, 1993.)

(revisited - reprise)

GEOMETRIJA LATICA NESREĆE
(UZALUD BIJEG?)

Željki Boc, in memoriam, 29.11.2002.-2003.

Neki datumi
očito su kobni
kako za države
tako i za ljude

Za novinara je najgore
kad i sam postane vijest
i to ona najlošija, fatalna -
iz crne kronike

Za pjesnika je najgore
kad se preseli u svoju najtužniju pjesmu
koju kao da je oduvijek živio
iako zasigurno nije želio
da se baš do kraja ostvari

Za predivnu ženu punu duše
najgore je kad ode u cvijetu mladosti
i u punini davanja
jer mogla je još tako puno

Dobre ljude Bog očito ranije uzima k sebi
da ne obole do kraja
od zloće ovog svijeta
da se ne iskvare
i ne izgube moć sanjanja

Tu smo magičnu moć
svi tako snažno osjetili
na promociji Tvog drugog duhovnog djeteta

Razgledavajući slike s popratne izložbe
tek sad shvaćam užasnu simboliku
slike na kojoj je i Tvoj stih
kojim si ni ne znajući
ispisala svoj epitaf:

UBIJAM IH SUZAMA

(Darko Ciglenečki, u Gornjoj Stubici, 29-30.11.2002.)

IVICA PRTENJAČA

mislim o nemogućem
toplina sklizne niz šake
cesta odustane
sve je sporije
od vode koja juri cijevima do
mojih proljetnih usta
jutros nisam htio otvoriti oči
mislio sam dugo
o stvarima koje bih mogao prodati
kupio bih sedam dana nekog grada
ili strah
od aviona
ponešto napišem
to dugo putuje niz neke vodopade
visok čovjek mi dolazi u susret
kaže zaspao sam s tvojim
imenom na usnama
lakat prodaj koljeno posudi
prijatelju
a onda proriči

(IVICA PRTENJAČA, Pisanje oslobađa, Meandar, Zagreb, 1999.)

IVAN SLAMNIG

AKVAREL

Modra lokva neba
muti se prema rubu u roza.
Smeđezelenkasto brdo
prlja na rubu neosušeno nebo.

Ružičasta vlaga svitanja
sve više se razlijeva u nebesa.
Iza leđa mi je polukrug mora
zelen i hladan.

Još bih želio na pejsaž
kapnuti mrlju sebe
koja bi se rastopila
u šumicu i u plavetnilo.

(IVAN SLAMNIG, Barbara i tutti quanti - izbor iz djela, Školska knjiga, Zagreb, 1999.)

ROMANA BROLIH

Između ničeg i nečeg nešto se događa
ili je to moj način bijega. Fikcijo. Sredina me ljulja.
Ti se igraš. Koketnim potezima udaraš između očiju .
Kako kad me ne znaš zamišljaš poljubac sa mnom.
Uzimam te u ruke. Pusa za laku noć.
Idemo spat, kasno je.
Još samo da obrišem slinu s monitora.

SEMEZDIN MEHMEDINOVIĆ

Moja zamišljenost uvijek nestane
Čim nađem vedru sliku da me zabavi

Uglavnom nastojim zaboraviti. Čeznem
Za ljepotom onda kad život postane

Krajnje nepodnošljiv. Svi ljudi koje
Poznam, oni su kao ja. Samo kad smo

Potišteni, u tugi čini nam se da dolazimo
Sami izdaleka i svakom od nas tad
grob je u Palestini

(SEMEZDIN MEHMEDINOVIĆ "Devet Alexandrija", Duriex, Zagreb, 2002.)

LADA PULJIZEVIĆ

PUTOVANJA

rasuh po
putovima
korake
sve

i umjesto
kraja puta
vidim

svoj
kraj

onako

usput

(5. Recital kajkavskog pjesništva "Josip Ozimec", Radio Marija Bistrica-Nacionalno Svetište Majke Božje Bistričke, Marija Bistrica, 2003.)

GIULIANO GRAMIGNA

GRAMATIČKA POEMA I.

Uzroci svijeta

Kao dakle kad
premda ipak za

unatoč toliko samo da inače
upravo makar usprkos tako
manje napokon jedino baš

iako ali zajedno budući da
gotovo MOŽDA

(MLADEN MACHIEDO, Zrakasti subjekt-Talijanski pjesnici 20. stoljeća, II dio, Ceres, Zagreb, 2003.)

VALERIO MAGRELLI

(Io sono cio che manca)

Ja sam to što nedostaje
iz svijeta u kojem živim,
onaj kojeg između sviju
neću sresti nikad.
Kružeći sam oko sebe podudaram se
sad s onim što mi je oduzeto.
Ja sam svoja pomrčina
ogluha i sjeta
geometrijsko tijelo
bez kojeg ću uvijek morati biti.

(MLADEN MACHIEDO, Zrakasti subjekt-Talijanski pjesnici 20. stoljeća, II dio, Ceres, Zagreb, 2003.)

CHARLES OLSON

ZNADEM SVE PUTOVE, UKLJUČUJUĆI PREMJEŠTANJE KONTINENATA

Ja vidjeh dovoljno: ružnoću
po ulicama
i u tijelu kojeg volim

Otišao sam toliko daleko koliko me volja: pravda
se ne dijeli, vani
ni unutra

Imadoh sve što sam htio
od načela ili čovjeka: nesvrstan
(samo svoj) dovoljno
da se dosađujem. Danas
Ja služim jedino ljepoti odabiranja
-i bez velikog obaziranja na kamenje
ili gmizanja crviju
u venama. Predodžba
može biti potpuno točna, ili
kako je ova umjetnost blizanka onomu što jest
što je bilo
što se događa?

Ameriko, Europo, Azijo,
Nemam više potrebe za vama: vaša me graja
odvaja od ljubavi,
i od nove buke.

(STARS & STRIPES - AMERIČKA POEZIJA POSTMODERNIZMA - ANTOLOGIJA, Naklada Bošković, Split, 2003. izbor, prijevod i bilješke Petar Opačić)

LUKA POSARIĆ

neki dan razmišljao
sam o svemu,
žestokoj glazbi
iz koje sam izašao
rascvaloj šumi koja
mi je donijela
neprilike
susjedovu klincu
koji je izgubio
vid pa sad vrišti i
baulja u mraku
poput crva

popio sam malo vode
i pokušao se smiriti

predvečer sam doista bio
prisiljen dodati
halucinogene droge

SLAVKO JENDRIČKO

ZNAKOVI

Dugo sam gledao u sunce
sada učim za sveca.
Sada napokon milosrđe
kaplje kap po kap niz lice.

Ovo su dani
kada mrlje odaju nevidljiv zločin,
kada se peru plahte,
a ruke drhture u sapunici.

A tu: na čistom tkanju jezika,
kako si hladan, bezgrešni dodir;
nemoguće ga je izbrisati.

(ZAREZ, 11.9.2003.)

DRAGO ŠTAMBUK

KUĆA PATULJASTIH GRIJEHA

Sve su ljubavi neuzvraćene.

Posljednja, pred kojom stojiš,
zatvara vrata treskom.

O kako prenerazi te
pomak morske mase
u cik mutnog jutra.

Iz postelje poletješe perje, slama.

Zbijeli se val i prebi o stijenu tvrdu.

Zanijekana, kojoj otro bi suzu,
tiska oči u rane dlanova mojih.

Odstupi, Sotono - usitnjenih osjećaja!

Rupčićem, u koji usekneš se,
sasječenu prašinu primješaj čađavoj kaši.

(DRAGO ŠTAMBUK, I šišmiši su ptice u bezpjevnoj zemlji, NZMH, Zagreb, 2002.)

ARSEN DEDIĆ

LJETNI PJESNICI

Ljetni pjesnici se prave od lakših materijala.
Oni se lakše odijevaju.
Ljetni pjesnici čitaju lakše stihove, premoreni na
centralnom trgu.
Oni jedu školjke i udvaraju lakšim djevojkama, koje su
naklone lijepoj književnosti.

A evo, već nadiru zimski pjesnici u teškoj, zimskoj
opremi. Sa zimskim gumama. Vodeći otežale suputnice.
Oni čitaju teške stihove i jedu tešku hranu.
Oni teško napuštaju svoj teško stečeni položaj.
Zimski pjesnici gaze sve pred sobom i od ljetnih
pjesnika ostaje tek lahor - meni tako drag.

Brač, ljeti 1998.

(ARSEN DEDIĆ, Hladni rat, NZMH, Zagreb, 2002.)

GREINER I KROPILAK

OTVORENA MISAO

Ako je jedan čovjek jedna točka.

Dva su čovjeka dvotočka: okomiti znak.

Kad se kaže trotočka...
to je ono na kraju nezavršene rečenice, otvorena misao...
Vodoravan znak.

Sad preciznom urarskom pincetom, pažljivo,
iz trotočke izdvajamo srednju točku...
Dižemo je okomito, polako, onoliko koliko nam dopušta
udaljenost između prve i treće točke.
U trenutku kad se uspravi istostraničan trokut,
oslobađamo točku.

To je slipa konfidenca.

Zaštićeni znak.

(GREINER I KROPILAK, Interkonfidental, Faust Vrančić, Zagreb, 1999. str. 65)

DORTA JAGIĆ

ZASAD

želim te ubiti
i pokopati
prije nego te zaklone
najdužim svadbenim rukama na svijetu.
no, neće biti potrebno.
samo je pitanje dana
kad ću te baš ja upiti u svoju zagrobnu jetru.
osjećam da sve bolje su moje križaljke
s tim budućim vremenom.
od kad te ne mogu vidjeti
od njenih zaljubljenih leđa u širenju,
spominjem se da si neuzvraćeni prah
zabranjenim atomima spojen
u ljubljeno biće

(DORTA JAGIĆ, ĐAVO I USIDJELICA (ISPOVIJEDI), AGM, Zagreb, 2003.)

SIBILA PETLEVSKI

GOLA ISTINA

A onda, dok se polako budiš,
pronađi me golog u snu.
Francis Thompson

Zamisli prašinu, u vrtlogu vjetra duboko
u unutrašnjosti; seljake kako se klanjaju,
skidaju kape pred zrnima prašine, "Bog
vas na put poslao, dobri ljudi", kažu im.

Gorka lica, nepravde zavučene ispod noktiju.
Suncem progorene zastave na pol koplja.
Zamisli prašinu, ridanje koje potresa
temelje kuća. Ukrasne vijence obješene

između dviju točaka savjesti. Prvo,
zamisli kako se bacaš na seosku Veneru
kletvom, kako ti prašina čini hranu
zrnatom, a ratno ti pravo dopušta povući se

s razvijenim stijegom. Tek poslije,
pomno se budeći, potraži golu istinu.

(SIBILA PETLEVSKI, Koreografija patnje, Konzor, Zagreb, 2002.)

VLADIMIR KUZMAN

LJUDI

Ljudi se okreću,
razgledaju, kruže.
Gledaju se u oči,
u lice, u zube.
Mijenjaju odjeću,
mijenjaju maske,
oblače krzna,
idu u obilaske.
I opet se gledaju
i opet kruže.
Misle na sebe,
nikad na druge.
Poziraju, fotografiraju,
lažno ljube.
Okrenu sve, prevare te,
a onda se gube.

(POEZIJA, uredio Sandro Gobo, Sabor mladih, Pula, 2000.)

MILAN MLADENOVIĆ

METAK

grad je pojeo srca
grad je popio krv
svo ovi garavi zalasci sunca
koji mi prave
rupu u grudima

grad je pojeo ljude
grad se širi u krug
samo klizi klizi klizi
klizi klizi klizi
niz strme ulice

ovaj put bi mogao
trajati večno
gledati upijati
graditi razbijati

ovaj put bi mogao
trajati večno
jahati sa sudbinom
jahati sa sudbinom

metak me neće
metak me neće

ja sam dete planete
ja se osećam velikim
dok spavam ovde pod mostom
dok jedem đubre sa kontejnera
ja sam građanin sveta
ja kupujem zaborav

brzo brzo brzo
brzo brzo brzo
u grotlo svemira.

(MILAN MLADENOVIĆ (priredio Flavio Rigonat), Dečak iz vode, 4. izdanje, LOM, Beograd, 2001. str. 151)

ANDRIANA ŠKUNCA

U TIŠINI

Tišina izjeda stvari, sužava glas. Postoji samo jedan zvuk, naličje svega što nas je napustilo.
Riječi odlaze i dolaze. Nitko ih ne zadržava.
Od tanke su pređe i svagda se malo kolebaju.
Moglo bi biti to što se izgovara, ali i ne mora.
Svim gluhim zidovima, govoriti nijemim dlanom.

(ANDRIANA ŠKUNCA, Druga strana mjeseca, GZH, Zagreb, 1988.)

GORDANA TKALEC

MOŽEBITNO

Živim izvan sebe.
Pet minuta unaprijed ili
slikama
odcrtanim; ili
stanjima
možebitnim.

I sve je vrijeme,
isteklo u nešto i
nekoga,
i plan.

Rijetkim se trenucima dajem
trajanjem.

(GORDANA TKALEC, Polegnuta u mjesečinu, Felsina, Zagreb, 2002.)

MATIJA HABIJANEC

SOMEWHERE

somewhere
there's a place for me
somewhere
a place where i will be
there to spend my summers
telling you how fun was
earlier this winter
baby you should try it
you would never cry there
i would be a fighter
i would fight the evil
i would fight medieval
somewhere
there's a place i'll buy, yeah
somewhere
a place that i should try, yeah
there to spend my summers
telling you how fun was
earlier this winter
baby you should try it
you would never cry there
i would be a fighter
i would fight the evil
i would fight medieval
i would fight it all for you
if you want me to
and if you don't want
i'll sing you a song
big words do sound smart
but don't mean nothing
to the girl that rules my world
she just wants to hear
that i love her
just wants to see
me being near

MARSHMALLOW - Spring Sounds (Stain Records, 2003.)

BOŽIDAR BREZINŠČAK BAGOLA

U DOLINI TIHOJ

u dolini tihoj
žalosna vrba dom oplakuje
sve je moguće ah moguće
od toplog doma ostalo
tek hladno ognjište

a bila nekad kućica u cvijeću
domaćica u dugoj cvjetnoj haljini
zaklinjala se u europu i djecu
kad eno krvnici joj muža oteli
nju silovali i nestali

čujem li dobro šapat vrbe
bosi me tabani prijekorno svrbe
valja nam bježati bježati bježati
iz minskih polja razvalina studenih
na proplanak oprosta i ljubavi

SONJA MANOJLOVIĆ

PRAZNIK

Praznik je
i posakrivani
po rasvijetljenim domovima
opet pjevaju
Ali tu gdje ti jesi
tu uroni oči i uši i usta
u grotlo slavlja u metež bez misli
tu gdje mnogih nema
traži

(SONJA MANOJLOVIĆ, Izlog darova, Konzor, Zagreb, 1999.)

MIJO RAK

BOG

Prisutan i Odsutan u isto vrijeme...
Bliz i Dalek u isto vrijeme...
Jedinstven i Neshvatljiv u isto vrijeme...
Snažan i Slab u isto vrijeme...
Svemoćan i Razapet u isto vrijeme...

(MIJO RAK, Nada ne umire, Glas koncila 2003.)

ROMANA BROLIH

Jel sve ok?
Sanjala sam da imaš psa.
Šašavog, nemogućeg, da me ne voli.
Na tren se učinilo da je sve u redu.
Da smo ti ja i ona zajednički projekt
spreman da ga lansiraju.
Znaš ono, kao eksperiment.
Na Veneru.
Prolazimo obuku.
Kako preživjeti pripravnički staž u
nečijem srcu.
Činilo se da me stvarno voliš.
Jučer.
Danas je drugo.
Danas smo drugo.
Ona i ti. Bez ja.
Bez psa.

TVRTKO VUKOVIĆ

NEMA ME U SVEMIRU

Nema me u bjelini i nevinosti tvoje zadnje riječi. Nema me u svemiru. Tamo je uskrsnuo vječni, trivijalni portret djetinjeg mlijeka. Ili portret bradavice nacije što te nahranila smrću. Veseli oče, zatrovana livado, spomeni me se. Uzmi moje rebro i od njega isteši televizor za nebeske soap-opere. Za utakmice koje smo zajednički preplakali i za filmove koje si prespavao. Nema me u šumi. Tebe nema u šumi.

(TVRTKO VUKOVIĆ "Golmanu, lovcu i šumaru", Meandar 2002.)

ANTE PANCIROV

Gledam kroz prozor

U daljini simbioza
Nakaze i kukavice.

U gradskom podrumu ugiba pas.

Jedna malena biljka se kotrlja kroz tunel.
Moždani sklopovi iza zavjesa se miču.

(nitko iza ničega u ničijoj nekome)

Ludilo je bezuvjetno otvorilo
vrata jeftinoj zabavi.
Ja sam jedini gost.

Hoće li prestati ovi zvukovi.

Opet sam im uvalio zajeb…

ŽELJKO MRŠA

prema ergo sum

(ljubim)

dakle
Ti sam

(ŽELJKO MRŠA, Premazofski tajni spis, Ceres, Zagreb, 2000.)

DUBRAVKO IVANIŠ
(PIPS CHIPS & VIDEOCLIPS)

BAJKA

bajka...
sanjaš da si zvuk
još jednom padaš u bezdan
naplavljen na rub

had je elegantan
kroz bljesak farova
raskliman sjeverac
sprema se za waltz

iz podzemlja te vreba
podli prevarant
patuljak te vuče
za rukav

da ti svira...
da ti svira...

u smiraj ti svira
da vidiš da nema
ni prve ni zadnje
početka ni kraja
iza stabala

u smiraj ti svira
da shvatiš da nema
ni prve ni zadnje
početka ni kraja
iza stabala

DUBRAVKO IVANIŠ

MRGUD GOROSTAS I TAT

danas mi je sretan dan
postao sam proziran
i sve je izvjesnije
da amnesiac
jak...
djeluje...
djeluje...

danas sam odličan
otvaram lunapark
luftamo guzice
goropad introvert
i ja

hajde pospanko ovaj dan je možda i presudan
glisiraš po medu - more je mirno 1-2
tvoja niska poraza fascinira - ma pravi si rutiner
libo te njonjo fućka ti se
iz guzice ti viri propeler

stvarno sam odličan
razliven kao plin
sodoma i gomora
shaking hands on tv

i skačem visoko u zrak
sigurno metar i dvajst
ko bilježi rezultat?
mrgud gorostas
i tat

zato sjaji - ničeg nek te ne bude stid
kafeni momci ko smola na suncu
samo čekaju na mig
i pusti nek te vozi jer gazda je šofer
ma libo nas kurac fućka nam se
iz guzice nam viri propeler!

dan kada sam izgubio sjever bio je nesretan i mutan
kosmata crna zvijer stajala je nasred puta
pljunuo sam lijevo
pljunuo sam desno - beštija me pita:
dečko biraj - želiš li biti nesretan
il bit ćeš sretan?
oh, da....
bit ću sretan!
ja bit ću sretan!

(PIPS CHIPS & VIDEOCLIPS)

SWANS (MICHAEL GIRA)

God Loves America

And All Across America
The Poison Fires Glow
And In The Blood Of Our Procreation
Annihilation Grows
Yes Love Was Made For Slaves Like Us
Designed To Fetishize
Consumption, Waste And An Identity
Based On A Dying Lie

So God Forgive America
The End Of History Is Now
And God May Save The Victim
But Only The Murderer Holds Real Power

We Came Across The Seas
We'd Fill With Offal And Disgust
And Any Object Industry Required
We Bought, Enslaved, Or We Crushed

And Now Our Minds Are As Naked As The Paradise We Stripped
And Our Reward Is Our Entropy
Our Emptiness Is Our Gift

So God Forgive America
And Every Human On This Earth
And God Forgive The Ruined Lives
And Nothing Is What It's Worth

SWANS, "Love of life"

LAWRENCE FERLINGHETTI

POZDRAV

Svakoj životinji koja ždere ili ubija vlastitu vrstu
I svakom lovcu oboružanom puškama ovješenim u
kabinama kamiona napunjenih lovinom
I svakom strijelcu ili dragovoljcu
s teleskopskim nišanom
I svakom prostaku u čizmama s psima
i skraćenim sačmaricama
I svakom pozorniku s psima istreniranim
da gone i ubiju
I svakom tajnom agentu u civilu ili tajnom detektivu
pod čijim je pazuhom opasan pištolj pun smrti
I svakom čuvaru javnog reda koji otvara vatru na ljude
ili puca da bi ubio zločince u bijegu
I svakom članu Narodne straže bilo koje države u kojoj
s lisicama i karabinima stražari nad narodom
I svakom graničaru bilo koje granice
s bilo koje strane Berlinskog zida
ili zavjese od bambusa ili tortilje
I svakom elitnom prometniku i patrolnom policajcu u
jahaćim hlačama krojenim po narudžbi s
plastičnim zaštitnim šljemom i kravatom uskom
poput vezice za cipele i revolverom s 6 metaka
u srebrom ukrašenim koricama
I svakom patrolnom autu s kratkocjevnim puškama i
sirenama i svakom protuštrajkačkom oklopnom
vozilu ispunjenom palicama i suzavcem
I svakom pilotu aviona pod čijim su krilima smještene
rakete i napalm bombe
I svakom vojnom kapelanu koji blagosilja bombardere
pri uzlijetanju
I svakom Ministarstvu vanjskih poslova bilo koje
supersile koja prodaje oružje objema zaraćenim
stranama
I svakom nacionalistu nije važno koje nacije u nije važno
kojem svijetu Crnom Smeđem ili Bijelom koji
ubija u ime svoje nacije
I svakom proroku ili pjesniku s puškom ili patent nožem
i svakom silovatelju duhovnog prosvjetljenja koji
prosvjetljuje uz pomoć sile i svakom silovatelju
sile svake Nasilne države
I bilo kome i svima što ubijaju i ubijaju i ubijaju i
ubijaju u ime mira
podižem svoj srednji prst
kao jedini dostojan pozdrav.

(zatvor santa Rita, 1968.)

(LAWRENCE FERLINGHETTI, Otvorenih očiju, otvorenog srca, Biblioteka Feral Tribune, Split, 2000.)

MADONNA

AMERICAN DREAM

...

Do you think I'm satisfied?

I'd like to express my extreme point of view
I'm not a Christian
and 'm not a Jew
Im just living out the American dream

and I just realized
that nothing is what it seems...

MILKO VALENT

VULVINA TINTA

...
kad svršavanje rada oglasi gong
svakom državom trešti veseli song
ah, sve je za kurac i svi smo wrong
...

(MILKO VALENT, Slatki automati, Osijek, Revija - ICRS B.M., 1990.)

LAWRENCE FERLINGHETTI

POZDRAV

(zatvor santa Rita, 1968.)

(LAWRENCE FERLINGHETTI, Otvorenih očiju, otvorenog srca, Biblioteka feral Tribune, Split, 2000.)

MILKO VALENT

VULVINA TINTA

...
kad svršavanje rada oglasi gong
svakom državom trešti veseli song
ah, sve je za kurac i svi smo wrong
...

(MILKO VALENT, Slatki automati, Osijek, Revija - ICRS B.M., 1990.)

R.E.M.

FINAL STRAW

As I raise my head to broadcast my objection
As your latest triumph draws the final straw
Who died and lifted you up to perfection?
And what silenced me is written into law.

I can't believe where circumstance has thrown me
And I turn my head away
If I look I'm not sure that I could face you.
Not again. Not today. Not today.

If hatred makes a play on me tomorrow
And forgiveness takes a back seat to revenge
There's a hurt down deep that has not been corrected
There's a voice in me that says you will not win.

And if I ignore the voice inside,
Raise a half glass to my home.
But it's there that I am most afraid,
And forgetting doesn't hold.

It doesn't hold. Now I don't believe and I never did
That two wrongs make a right.
If the world were filled with the likes of you
Then I'm putting up a fight. Putting up a fight.
Putting up a fight. Make it right. Make it right.

Now love cannot be called into question.
Forgiveness is the only hope I hold.
And love-- love will be my strongest weapon.
I do believe that I am not alone.

For this fear will not destroy me.
And the tears that have been shed
It's knowing now where I am weakest
And the voice in my head. In my head.

Then I raise my voice up higher
And I look you in the eye
And I offer love with one condition.
With conviction, tell me why.
Tell me why.
Tell me why.
Look me in the eye.
Tell me why.

(http://www.remhq.com)

ARSEN DEDIĆ

čovjek bez snova
ostavljen je noći
u mokrom raznožju
bez memorije
bez fantazmagorije
u vlažnoj postelji
spava i ne spava
čovjek bez snova
čovjek je bez buđenja
što mu je bespravno oteto
toliko važno nadrealistima
anarhistima i nihilistima
a noć je ta u tvom slučaju
pačetvorina
pustinja gobi
pustinja gabi
po kojoj vjetar raznosi
svilene bonbone
čovjek bez snova
danju još - ajde de -
ali noću je ništa
koje rađa
svjetlije sutrašnje ništa

(ARSEN DEDIĆ, Čagalj, Feral Tribune, Split, 2000.)

EDO MAAJKA

Znaš me

super maajka je junak on je legenda ko tito ko hase super maajka je heroj u službi mase
nesto poput super hika samo nije takva spika
protivnici njegovi su droga i politika
protiv puno protivnika maajka se bori
stari voli politiku mladi drogu voli
al on se ne boji jer ima svoje super moći
ima mikrofon i škembu al težina ga koči
kad hoće da leti pa se maajka onda sjeti
i sa džojom dobi krila ma nije droga to je ono protiv kila
ma znaš ono nije bitno

jedne noći dobi poziv super maajka ovo je hitno stop
klinci kod trga dilaju dop
dođi odma stop slušaju loš hip hop
gledaju dnevnik i slušaju kretena
maajka ko bare reče vrijeme je da se krene
obuko od žene što mu sašila odjelo
uze brlju masni ćevap omiljeno jelo
zovnu svoje pomagače brutalne bećare
s efemdžema uze pjesmu care samo pare
ponovio fraze za samo pouzdanje
ja sam super maajka svi drugi su sranje

sve te face pojma nemaju
kakvu igru s tobom igraju
svi pijuni tebe gledaju
svaki potez čekaju
znaš me poklič super maajke
znaš me pa prorade šake
maajka malo više pije svako ima probleme
vinarija mu sponzor njihov logo mu krasi tene
nešto ko torente za mezu sira fete
s arizone triko u njem ko zagorov čiko
znaš me sinko reko klincu što se piko
telepatijom je malog s droge skino
sjeća se maajka svakog zadatka
pričama davi bećare o dužini svoje kare
ko tuca u dejtonu kad je sreo spajdermena
kad mu reko kako piti a da ne zna žena
pa kaze političare mrzi maajka
pa pjeva a dilerima u usta kaka
njegova šaka ko lopata pa ih lako fata
da ne bježe on ih super čvorom sveže
super maajka i bećari sredili su stvari
do drugog puta kaži ćao drugari

sve te face pojma nemaju
kakvu igru s tobom igraju
svi pijuni tebe gledaju
svaki potez budno čekaju
znaš me znaš me

(EDO MAAJKA, album "Slušaj mater", Menart, 2002.)

ANDREA ZLATAR

pitao si jučer zašto te prestajem voljeti.
uza svu moju ljubav, ne uspijevam ti
odgovoriti. prekriži budućnost,
sav je napor u zaostajanju. (tako ću valjda još
do proljeća...) izostajanje ljubavi,
izokretanje početka.
ne usudim se pitati znade li tuga pogriješiti.

(ANDREA ZLATAR, Neparne ljubavi, Meandar, Zagreb, 2002.)

VESNA KRMPOTIĆ

...
ispraznih vam naprtnjače, a napunih bisage.
I krećete od Mene laki, k sebi laki.
Vi kročite pješice, za vama kaše sedlo,
o sedlu vjese bisage,
u bisagama sve što nikada nećete istinski trebati,
osim kao iskustvo nepotrebe.

(VESNA KRMPOTIĆ, Zvuk rose rosa zvuka, Vesna Krmpotić, 2000. Beograd)

VESNA PARUN

DOBROTA I JA

Zašto si tako stidljiva, dobroto?
Taj svijet je tvoj.
Plaši te njegovo kristalno oko,
anđeoski poj.

Dobroto, zašto si zbunjena tako
kao pred sucem?
Brisati suze, znam, nije lako
mrtvačkim rupcem.

Stoput se rastat htjedoh s tobom.
Al načinih te svojim robom.
I tebi jedinoj

ja svoju nametnut znam volju
kad kruhom nudi me i solju
neprijatelj moj.

(VESNA PARUN Suze putuju, SKUD Ivan Goran Kovačić, Zagreb, 2002.)

IVANA PLEŠA

Sjedile sjedile su u tišini i razgovarale...
Kao dvije sjene koje se miješaju na mjesečini,
Njihov je govor rastjerivao duhove.
Riječi su tekle kao potok, a mislima
Preplavljene glave,
Njihale su se na laganom povjetarcu.
Srca, crvena ali hladna,
Ležala su na zaleđenom tlu
Usred rascvjetale livade.
Stisnule su se tako jedna uz drugu
I mislile: više neće biti
Jedna od njih se nasmješi,
Ali to mu se nije svidjelo :
Digne ruku i pomiluje ju.
Što je to?
Vjetar, samo vjetar-odgovori druga
Vjetar nije puhao ali ona to prihvati.
Izgleda da je odlučila vjerovati u ono što joj je
Bilo rečeno...
I bez riječi-pržila se na suncu...
I bez riječi-pratila je tradicije...
Nije htjela biti drugačija!
I bez riječi imala je prijatelje razne,
Ali onaj koji joj je najviše trebao... nije bio tu
Zašto?
Zato što nije ni postojao.
Što da radi?
Da zna?
Ili da ne zna?
Isto sunce ispod kojeg se nekoć suncala,
Sada joj nanosi rane,
Bolne rane.
Idemo?
Da idemo, samo još malo...
Prime se za ruke, i prva hrabro zakorači u
Još veći mrak.
Dugo nisu izlazile...
Prolazile su godine...
Znatiželja je velika
Ponekad i veća od nas.
Vrijeme ne postoji!
Vrijeme kao takvo ne postoji...
One su bile prve koje su saznale,
Vjerovatno i posljednje jer
Još nismo spremni za istinu.
Istina oslobađa, rekao je on
Oslobađa li?
Ili ubija?
Što se dogodilo sa dvije sjene?
Jesu li žive još uvijek?
Čekaju li nekoga?
Da, čekaju-odgovori on.
Tko si ti?
Ja sam početak i kraj.
Ja sam sreća i ja sam patnja.
Ja sam mir i ja sam rat.
Ja sam ljubav i ja sam mržnja.
Ja sam početak i ja sam kraj...

Kraj.

ŽELJKA BOC

(21.11.1976 - 29.11.2002.)

JA ZNAM

Ja znam da nikada
neću stići tamo gdje bih voljela
jer moj brod predugo čeka
putnike koji kasne ili se i ne pojave.

POVRATAK

Ne poriči ljepotu našeg bola.
Sasvim sam oslabila,
ali to sam samo omamljena
snagom budućeg oslobođenja.
Naše kalvarije imaju isti broj postaja.
Kušnja koja te ranjava
nek' bude ti poticaj da ustraješ
i ne poriči prisutnost!
Uzalud bijeg!
Svojim molitvama ja ću te zadržati.
Na jednoj od postaja
ponovno negdje
na nekoj kalvariji naći ćemo se
zatečeni u istoj kušnji.

(ŽELJKA BOC, Geometrija, vlastita naklada, 2002.)

PIPS CHIPS & VIDEOCLIPS
(Dubravko Ivaniš-Ripper)

PORCULAN

bez tebe sam žedan ja
kraljujem bez žezla sam
na čitavom svijetu
bez nje ja ne žuborim
nema mjesta gdje da taborim
bez nje ja ne vibriram

lomljiv ja sam porculan
žalio se meni bijeli dim
od čistine ja je ne vidim
žalio se meni bijeli dim

od bjeline ja ne postojim
bez nje ja sam nakaza
ohola i mutna prilika
bez nje ja ne pulsiram

lomljiv ja sam porculan

žalio se meni bijeli dim
od čistine ja je ne vidim
od bjeline ja ne postojim
žalio se meni bijeli dim

žalio se meni bijeli dim

GORDAN PANDŽA

hitac

ti ne možeš odapeti strijelu
a strijela ne može promašiti Tebe

jer između tetive zapete
i nepokretne mete
luk je napušten

tek Onaj koji ne gađa
sebe se oslobađa

u tom neizvjesnom trenu
kad središte rascjepljeno
munjevito
hitac
rađa

što nenadan presreće

strjelca
metu
i umjeće

(gordan pandža, 28. prosinca 2002.)

MARKO PRESEČKI

Kišne zavjese otvorile su jutarnju predstavu
pun bijesa, tješeći se sa crvenim čovjekom
gledam u još jedan od tri prazna dana
nadam se da ne propadam, makar sam dosad
ostao bez dva-tri ukrasa
sve je to dio naše budućnosti u jednoj od
svemirskih reklama
osjećam da se polako
penjem prema suncu,
mada ću zasigurno
poslije ovog rifa pasti
mršava nam je zadnja strana,
leđa su nam u totalnoj blokadi i
ne preostaje nam ništa drugo,
nego da zagrlimo ljubav i spavamo.

(časopis RIJEČI, "Susret riječi" Bedekovčina, 7.9. 2002., str. 52)

ALKA VUICA

Što hoćeš da ti napišem?
Ti si kriška jabuke,
ti si mali crv sa točkicom umjesto glave,
ti si nasljednik parkova...

Što hoćeš da ti poklonim?
Paniku na kolodvoru,
moju golu prijateljicu,
torbu punu gaćica...
Čime hoćeš da te kupim?
Svojom odrezanom kosom,
teglom jasminovog meda,
putovanjem na Istok...
Što hoćeš da postanem?
Narodni heroj,
plesačica na trapezu,
kapljica vode...
Kako hoćeš da te ubijem?
Izjavom na vijestima,
crnim čarapama,
ili da te ugušim papirima...

(ALKA VUICA, Anatomija jedne ljubavi, Mozaik knjiga, Zagreb, 2002.)

MATIJA HABIJANEC - MARSHMALLOW

MY PRIVATE HEARTBREAKER

endless deja vu
with my private heartbreaker
you smile, you lead
you don't know what i need
nowhere to go wrong
as long as i am not alone
run away
it's not our day, anyway
i care because of you not saying it's all okay
i dare because of you not saying it's all okay
and you know this night will never end
just let it be the greatest happy end
endless deja vu
with my private heartbreaker
i'll never call again
i can do it, i can
it's a classic tale
it's a love that never fades away
but it's not our day, every day

(MARSHMALLOW "MARSHMALLOW ", Stain records, Krapina, 2002.)

ROMANA BROLIH

Otkud sada ti,
skidaš okove gospođi Distanci,
tuđu rukavicu mi bacaš u lice.
Kaj smo si mi,
po parketu stružu stari lanci
iz rukava vire bijele zastavice.

Otkud sada ti,
cuga te i dalje usporava i koči
daješ osmjeh svakom ko se približi.
Ko smo si mi,
kad nam se s poda podignu oči
neznaš ko je od afektiranja niži.

Iz košare pune voća jabuka se otkotrljala
uzalud smo puzali do nje.
Čekat' će nas u prašini ispod očuvanog kreveta
do sljedeće Nove godine.
Jebo te.

GORDANA TKALEC

POLJE JAGLACA

Dodirni me i
istkat ću nebo plavim koncem.

Pogledaj me i
očvrsnut ću vjeru.

Poljubi me
kao uzdanicu, ženu i ljubavnicu.

Miriši me
kao polje jaglaca ranog proljeća.

Uzmi me i
urodit ću plodom vječnog života.

(GORDANA TKALEC, Polegnuta u mjesečinu, Felsina, Zagreb, 2002.)

DALIBOR CVITAN

Jesenska suita

Šetamo ja i ti - sam sam
gledamo lijepa stabla žutog lišća
jesen je - ti si sama - mi smo
o prijateljice, djevojko - ne mogu ti reći: Draga -
koja se gubiš u zlatnim alejama
voliš me ili ne voliš - uopće ne govoriš
živimo u suprotnim dijelovima grada...
Ali se jednako budimo čisti od noći
koja je prošla - i u haljinama nalazimo
poznati okus dana.
I zastanemo pred izlozima ili pod kestenom
i dugo se okrećemo na nekom trgu
zajedno sa suncem i golubovima
zarumenjeni slobodom.
Neznanko nježna koja živiš sasužnjena
kućama i mnogim stranim ljudima
slično kao i ja - samo nas nebo spaja
samo ista jesen - lišće koje pada
samo žamor i šutnja i mukli krik
velikoga grada.

(DALIBOR CVITAN, Sabrane pjesme 1957 - 1993., Stajergraf, Zagreb, 2001.)

KREŠIMIR PINTARIĆ

Još uvijek vjeruješ da si u stanju procijeniti ljude
iako svjestan koliko puta si pogriješio. Ne možeš
drukčije. Nisi čak ni siguran je li bolje nekoga
podcijeniti ili precijeniti. I u jednom i u drugom
slučaju postoji opasnost da povrijediš ili budeš
povrijeđen. Svjestan si te opasnosti, kao i činjenice
da se ne da izbjeći: ne možeš bez drugih ljudi, bez
prijatelja, bez ljubavi. Sve sami izvori opasnosti.

(KREŠIMIR PINTARIĆ, COMMEDIA, AGM, Zagreb, 2002.)

ŽELJKA BOC

(21.11.1976 - 29.11.2002.)

RUŠENJE

Sve se ruši...
Ruše se kuće,
ruše se ljubavi i prijateljstva
i gnijezda.
Život se ruši. Tužno, bez veze.
Bez smisla i milosti.

Ne gradite ništa! Mirujte.
Sve se ruši i onako na kraju sruši.
Ruši se staro i dotrajalo,
novo, loše izgrađeno, trajno, vječno... sve.

(ŽELJKA BOC, Geometrija, vlastita naklada, 2002.)

ANTUN ŠOLJAN

NIPOŠTO, KADA UMREM

Nipošto, kada umrem, ne bih htio
u zvijezde ili kamen, kakve stvari vječne,
već opet u nešto što radosno se troši,
u mišiće i žile, u slabine i plećke.

I opet jednom u vrijeme nijedno,
i opet negdje na mjestu nikojem,
da ne znam drugo no da trošim zrak,
nego da živim i da likujem.

(ANTUN ŠOLJAN Prigovori, Duriex, Zagreb, 1993.)

ŽELJKA BOC

PLES

Oslikaj glazbu pokretima
tako da je vidiš u ogledalu
kako izmiče i napada
... pleši ...
Učini je bujnom
i neka izvire.
Prenesi je i natoči.
Istresi, pomiluj i pregazi
... pleši ...
Isprepleti je, pobjegni joj,
malo zastani - umiri je,
preni se, pusti nek' te ponese!

(ŽELJKA BOC, Geometrija, vlastita naklada, 2002.)

KREŠIMIR BAGIĆ

Šalica čaja

Šalica čaja
kao iznenada pronađena misao

crveni se, osluš