ŽIVOTNA UTRKA
by: Danči
 

(kolumna br. 2, 14.10.2004.)

Jebačina, tucačina, ševa, okidanje, prcanje...

2.krug

Jebačina, tucačina, ševa, okidanje, prcanje... vulgaris izrazi stvoreni da opišu trenutak u savršenstvu ritmičkih pokreta dvaju ili više tijela. Meso, kosti, zglobovi izvijaju se, skladno njišu, gibaju dok receptor-hormoni prenose poruke gonada. Poruke su istančane; fine, svilene, isprekidane niti struje vam tijelom, dok želja za užitkom poput korijena tropskog bilja obavija vas gotovo do efekta gušenja. Trenutak potpunog predavanja. On je na meni (to najviše volim), on je u meni (to obožavam), spajanje u Jednom (One). U Krugu smo dok nam spolni organi i jezici fluktuiraju u izmiješanim sluzavim organskim tekučinama.

Gledam ga, kao nebrojeno puta do sad, ravno u zjenice. Nogama se ispreplićemo, glatka koža u kliznim kretnjama nadražuje se, a njegov nabrekli ud trlja se o moju mekanu unutarnju stranu butine. Ne želim njegove ruke na sebi, ne želim da me ljubi, ne želim da govori, dahće; želim samo da penetrira u mene. Trenutak adhezije! Materija se pretvara u grč, dok osjećam neugodan miris znoja pomiješan s mirisom netom stavljena parfema. Animalna potreba oslobođena u strahu od razmožnavanja, okrutni užitak čupanja vlasi s tjemena, potčinjenost u pokretu nabijanja i ja se pretvaram u ovisnika. Otvaram vrata svojim noćnim morama, odguravam ga rukama i istodobno stežem nogama. Ljubav se pretače u trivijalan pojam. U carstvu jebanja nema mjesta za osjećaje, jer se misli kovitlaju, a kemija tijela izaziva sekundarne, permanentne eksplozije poput neuspjelih pokusa u laboratoriju požude. To nije vođenje ljubavi, već borba protiv ljubavi i zbog toga se osjećam loše. Pokušavam zaspati pod pritiskom uobražene misli: On se hrani mojom tugom. Disanje mu postaje ravnomjerno, a jedna njegova ruka počiva na raznim dijelovima mog tijela. Moje misli šuškaju poput milijuna glasova u kubičnom centrimetru. Umiruje ih još gori nalet ljudskih osjećaja: ljubomore, prevarenosti, lažnosti, zavisti.

Htjela bih postati antropomorf i razdijeliti sve to smeće stolu, krevetu, slikama, komodama, ali noćas sam umrtvljena i ostavljena svojom voljom.

Noć nestajanja-pojavljivanja u trenucima taktilnog traženja.

Dolazak jutra u treptaju i latinskoj igri erigere. Osjećam ga za leđima, među dijelovima stražnjice, te odjednom postajem topla, podatna. Želim se ljubiti zatvorenih kapaka, trljati obrazima, gurati jezik u ušne školjke, zaplitati kosu sigurnim prstima. Mreškam mu kožu leđa i dodirujem ispupčene bradavice u trenucima božanske eretizije. Glava mu je među mojim butinama i ja se prepuštam kultu idolotarije... Još uvijek ječim dok promatram ejakuliranje sjemena u završnom onanističkom činu. U igri čula i proživljavanja, ja opet imam pravo na traženje ljubavi.

3.krug

Jutros nemam snage ni plakati (zapravo neke kapljice, nesvjesno, kotrljaju mi se niz lice), definitivno sam se raspala. U ogledalu promatram nečiji lik podbuhlih obraza i krvavih očiju. Ne, to nisam ja! Ja sam topla iznutra, senzibilna, bezgranično odana. Ali taj lik ne trepće, bezizražajan je, nedostojan novog dana čija buka navješćuje ritualne igre svakodnevnog opstanka u vrevi izlizanog betona i asfalta. Trenutak iracionalnosti i najednom znam tko je ono!

Heseov potencijalni samoubojica; simbioza nakaradne ljudskosti i njenih umjetnih urbanih tvorevina. Ali, to nisam ja! Ja sam Ada, simbol matrice i ženine afirmacije u (kiber) prostornosti. "I računala i žena su privid i mogućnost simulacije. Istina i privid, prema njegovoj (muškarčevoj) trenutnoj volji, njegovoj gladi za trenutnim. Žena ne može biti bilo što, ali može oponašati bilo što što muškarac cijeni: inteligenciju, autonomiju, ljepotu... zapravo, ako žena jest išta, ona je sama mogućnost mimeze, ona koja tka vlastite krinke." (Irigarary,1991) Kiberfeminizam, čak ga ni Freud nije uspio zanijekati, u svojim tezama o nedostatku penisa kao ženinog pokretača. Ulažem napor da taj projicirani lik trepne, pa makar to bio virtualni treptaj, jer ja nisam samo tkalja i vodonoša. Ja sam materijalno oblikovana i tangencijalno energična. Pokušavam korelirati privid i stvarnost, povinuti se zakonima kiberfeminizma, ali mehanička energija tlači neuronski pokušaj probijanja iz kožnog oklopa. Ostavljam lik u prostranoj sobi ispunjenoj kreativnim neredom i nemarnošću za ugodnim vanilija-mirisima u prostorima preživljavanja. Plahte i prekrivači ostat će zgužvani, na prastarom krevetu, na kojem se ponekad ne želim probuditi. Sjest ću u tramvaj i odsutno promatrati nestajanje Ilice na putu ka domu. Ali ponijet ću sa sobom lijeno subotnje popodne s ustima koja se teško odljepljuju i euforično smijanje u trenucima kada život nalikuje kratkim kadrovima epizoda "Prijatelja". Možda se i neću vratiti (ali u to ne vjerujem)? Ili ne znam formulirati pitanje koje bi moglo glasiti: Možda se ne želim vratiti?

4.krug

Prethodna dva kruga, eksplicitno, su moje unutarnje vožnje. Kao da Zagreb nema ništa s njima, ali znam da se ne bih vozila unutarnjom mentalno-neuronskom cestom da nisam baš tu. Ljudi oko mene imaju nativistički dio genetskog koda, pigmentiran energičnom bojom Sunca i kristaliziran natrijevim kloridom. Žive već godinama u Zagreb i pripadaju mu, ali procesi njihovog oblikovanja nalikuju pomorskim erupcijama, a oni sami kao spojevi kreacija naturalurbanizma postaju avangardne kreacije u zemlji u kojoj je internetska pornografija zabavnjačke seksipil ikone isprovocirala misaono-artikulacijski sklop ministra kulture. Cimer mi priča o svom prvom posjetu Zagrebu.

Plastično predočujem dječaka, znatiželjnih očiju čiji pogled upija vizure novootkrivenog svijeta, harmonične buke, vreve i goropadnosti. Želja raste proporcionalno rastu doživljaja i nezrela odluka postaje posesivni pokretač: Ovo je grad u kom ću živjeti! Da, on to i ostvaruje, korak po korak, ponekad se bolno saplićući, da bi postao nadmoćan nad trenutkom kog dijelimo, jer trenutno je banalno poput pripremanja ispita i preglasnoga praćenja TV-programa.

Za razliku od njega, ja živim za trenutke, fotografski ih zabilježavam u memoriji, gurajući u album zvukove ulice, mimiku nepoznatog lica, boju glasa vjerskog obraćenika, svježinu grada nakon uporne kiše, zaustavljen pokret kista u ruci, pojavu sjenovite slikarske poze pri jutarnjoj svjetlosti...

I jutros se moj deskriptivni album, nakon noći provedene uz stripove, monitor i TV-ekran, popunjavao. Na putu između dvije gotovo dvije destinacije, očima koje krvare, promatrala sam protok krvnih tjelešaca kroz grad dok ga je lympha ispirala. Njihovo užurbano kretanje ka svakodnevnim ciljevima i moje besciljno tumaranje ka krevetu, u 8. satu novog dana, zaledilo se u prizoru nihilističkog izjednačavanja.

Ustajem u 17. satu, kupujem čokoladni ručak, a dijagnostički gradski nalaz cirkulacije je uredan.

Otoskpski bilježim fragmente deja vu razgovora. Vraćam se u stan, sobu. Piskaram, promatram njegove slike, čitam neke tekstove, Burroughs-ov "Goli ručak" . Sve osim ovog stana i muvanja po studijama, nezamjetna je promjena životnog ciklusa cro-egzi-sfere. PONEKA jedinka i njeni POKUŠAJI kreativno-intelektualno-idejnog proboja, Zagreb u mojim očima pretvaraju u atrofirani srčani mišić koji pumpa anemičnu krv ka ostalim centrima provincijalizma.

Idealizam, solipsizam, mahizam ili mizantija? A možda me zahvatila viroza čiji je uzročnik virus intimus demoliri? Što kaže liječnik? Xanax?

danijela@heavymeal.com

ŽIVOTNA UTRKA (broj krugova neodređen), kolumna br. 1, 28.9.2004.