ŽIVOTNA UTRKA
by: Danči
 

(kolumna br. 1, 28.9.2004.)

ŽIVOTNA UTRKA (broj krugova neodređen)

STAZA: Pakleni raj

START: Provincija

CILJ: Zagreb?

 

1. Krug zagrijavanja

Mogla bih napisati desetine teza o međuljudskim odnosima promatrane kroz sociobiološke fenomene kao što su prijateljstvo, seksualnost, odanost, ovisnost, podređenost, umjetnost... Možda bih mogla navesti i neke citate ili napisati nekoliko rečenica iz razgovora s ljudima koji još uvijek misle, ali činjenica je da se ne bih osjećala bolje. Moj proces socijalizacije počeo je u prilagođenom trenutku, onda kada sam prvi puta postala svjesna svoje vagine, odvijao se po prilagođenim normama u obliku komunikacije, permanentnih informativnih ataka, društveno-kulturoloških postulata, nekih prisutnih, ali ne toliko dominantnih dogma-teorija. Ja sam više-manje, za svoju okolinu, prilagođeno biće.

Međutim, ja se zbog toga ne osjećam bolje. Zadovoljavala sam većinu potreba društva spektakla, umijetno kreirala mehanizam poriva i bila usisana u sve formate preživljavanja. Gotovo sam prišla rubu pozornice i uz gromoglasan aplauz bila primljena u članstvo doktrine: čovjek je misaono, društveno, kreativno i radno oformljeno biće. Zbog toga se definitivno osjećam grozno, jer ovaj paradoks isključuje pojam bića, negira većinu unutarnjih, stvarnih, individualnih i bioloških potreba.

Može li se pojam individue izjednačiti s pojmom autist? Zašto su povjerenje i shizofrenija već unaprijed osuđeni kao patološka priroda? Zar termin patološka ne isključuje termin priroda. Može li osamljenost izbaciti jebeni parafrazirani kontekst o otuđenosti i postati revolucionarni pokretač u razbijanju ustajale, smrdljive, zagušljive ljudske povezanosti?

I na kraju ja se uvijek vraćam na predpovijest početak, sa rezervom skepse prema znanosti. U svom zatvorenom,sanjalačkom, za dvonožno biće nestvarnom svijetu, ja hodam sa australopitekom pitajući se po čemu je njegovo vrijeme primitivnije od mog.

2. Startna ravnina

Na putu od Dalmacije do Zagreba, u dugom slow-motion-u, prosipam svoje strahove, bezrazložne prepreke i kočnice ka novom. Velebit ih apsorbira i reciklira u životnu energiju komparativnu mom unutarnjem emocionalnom svijetu. A taj svijet, do sada, za mene je bio kolosalno ništavilo, naslijepo traženje prekidača (okidača), egocentrično istraživanje...

Mislila sam da će se jednadžba nekako uravnotežiti, izjednačiti ako JA oduzimam, zbrajam SEBE. A onda, middle-kick posred pleksusa, iz nekog zamračenog kuta i bol se počinje pretvarati u sladunjave trzaj-grčeve, negdje u blizini mog uterusa. Zar nikad niste u ljubavi pokušali razmišljati iz borilačko-sportske perspektive. Ja razmišljam, jer volim K1 turnire.

Pored mene, u bus-obiteljskoj atmosferi, sjedi simpatična Yolona, mlada engleskinja ciparskog porijekla. Ugodno čavrljamo, priča o mom odlasku iz letargije ka novom, uzbuđuje je.Često ponavlja "Waoo, it is so sweet and e xciting !", dok joj pokušavam objasniti razloge preseljenja u Zagreb . Bus se kvari, zastaje, zaustavlja, a putovanje se pretvara u izlet kroz Neverland. Odluka, sumnja, bazični materijal straha. Jeste li se ikad pokušali osloboditi straha (ne fobija), već pravog egzistencijalnog straha (strahova)? Razmišljam o tome da pređem na drug stranu ceste, podignem prst i vratim se poznatom, sigurnom, atrofičnom, kataleptičnom obliku života. Međutim, miris mužjaka homo-sapiensa, u ovom prirodnom okružju, podno Velebita, lijepi mi se za nosnice ili je već danima zaljepljen, a ovi natural-elementi smo pojačavaju njegov intenzitet. Govorim Yoloni "I just wanna see my boyfriend". Ona se smješka. Oprašta se od mene u Plitvicama, te razmjenjujemo poznate engleske fraze (I wish you all the best... with everything. Take care and sometimes chill out.).

Nastavljam put sama, pokušavam razmišljati o budućnosti, a to kod mene uvijek izaziva unutarnju euforiju. Zar nije tako sa svima, jer budućnost je uvijek idealna?!

I napokon Zagreb, nakon gotovo osam sati putovanja, s praznom baterijom mobitela, ulazim na kolodvor. Letimičan pogled i vidim ga, sjedi na klupi, nešto crta. Lupam dlanom po staklu, jer želim očni kontakt, trenutak percipiranja povezanosti, i jednadžba se upotpunjava. Kalkularno savršenstvo postignuto umetanjem najjednostavnijih prirodnih pojmova. Zar to nije matematika ?

ON+JA =MI.

MI stopljeni u zagrljaj mirisa, okusa, dodira, okruženi eterikom senzibilnosti. MI na kolodvoru Enigme, istražujemo se rukama, ustima, jezicima, epidermnim kontaktima, ne razmišljajući o novim putovanjima i usputnim stajalištima.

3. Prvi krug

Već sam mjesec dana u Zagrebu, a proces adaptacije spor je i mučan. Ponekad se osjećam samoostarjelo za neke nove nesigurne, klecajuće korake; pokušavam tražiti oslonce, ali često se hvatam bolnih površina: užarene pećnice, oštrih rubova, klimavih stolaca, pa sama kreiram mučne "crying games". Početna adolescentska euforija stopila se u bezlične boje predvečernjeg neba, dok promatram Zagreb s nasipa zarobljen u zatvorsku mrežu ulične rasvjete. Trudim se pokrenuti proces oslobađanja u intimnim prostorima vlastite nutrine, ali smrad Franca i buka mimoilaženja tisuće automobila guraju me poput frustriranog policajca u prostor optočen samoćom. Moje reakcije prema okolini nalikuju mijenjanju natpisa na ulaznm vratima trgovine OPEN-CLOSE. Ali urbano usisavanje ne mimoilazi me: gomila novih lica tijekom popodnevnog ispijanja kave, novi stanovi sa stepeništem prepunim Martens cipela, vožnja automobilima u kružnim tokovima, tumaranje zagrijanim gradom kroz bezimene gomile, vožnje u tramvajima koji gotovo da se ne zaustavljaju, informativni sustavi komunikacije oslobođeni homo-reakcija, vrtoglavi krug potrage ispunjem težnjom za bilo kakvim oblikom vlastite nadmoći.

Ipak, još uvijek se radujem danima u kojima se osjećam poput Edipe, lika iz Pynchon-ovog romana, stvarnog bića sa svim feminiziranim potrebama osviješćenog mogućnošću potrebe za traženjem. Zar nije za mene Zagreb onoliko virtualan, koliko je za Edipu San Narciso imaginaran? Moj unutarnji kaos proporcionalan je kaotičnom svijetu u koji je ona nesvjesno ugurana. Dijelimo iste strahove od gubljenja kontrole nad redom i objašnjenjem, ali smo jednako stvarne s potrebama za odlazak ginekologu, strahom od trudnoće, željom za diskretnošću u styllingu.

I tako danima balansiram u sebi, šuljam se po tuđim životnim pričama iz kojih iskre potrebe za kvalitativno-empatičkim ili čak autodestruktivnim samodokazivanjem. Guram u već prenatrpane kutove vlastite paranoje prouzrokovane strahom od asimilacije.

Trebala bih kupiti glačalo, ozbiljno započeti tražit posao, obaviti nekoliko telefonskih razgovora i možda se potruditi vidjeti, a ne gledati Zagreb.