THE STRANGLERS

(Ususret koncertu 13.6.2002. u zagrebačkom SC-u,
info na: kultura@sc.zg.hr)

Originalna postava Stranglersa okupila se negdje u periodu 1974/'75, kao nukleus 4 individue potpuno različitog porijekla i interesa.


Hugh Cornwell je svoju karijeru započeo još u školskim danima, svirajući u bandu pubertetskog imena "Emil & The Detectivs". Nakon završenog studija biokemije na bristolskom univerzitetu, neko vrijeme provodi u Švedskoj u istraživačkom laboratoriju, a paralelno sa dva američka i dva švedska državljanina osniva band "Johnny Sox", kao prethodnicu budućih The Stranglers.

Jet Black je ranih sedamdesetih bio uspješan poduzetnik, a u svojoj ranijoj mladosti i poluprofesionalni bubnjar.

Jean-Jacques Burnel bio je klasično obrazovan gitarist, te fanatični zaljubljenik u karate i motocikle.

Dave Greenfield je svirao klavijature u mnogim bandovima, ali niti jedan nije bio toliko poznat kao kasnije The Stranglers.

Nakon što su odbacili prvobitno ime The Guilford Stranglers, asocijaciju na stvarnog serijskog ubojicu iz Guilforda, band 2 godine intenzivno nastupa po opskurnijim klubovima te pubovima, da bi početkom punk revolucije stekli status renomiranog live sastava. Tako su, između ostalog, nastupili kao predgrupa Ramonesima na njihovom prvom londonskom nastupu. Nastupnim singleom "(Get A) Grip (On Yourself)", objavljenim 1977, stječu veliku pozornost publike i kritičara, a njihov prvi album "Rattus Norvegicus", objavljen iste godine, ulazi među prvih Top 50 albuma.

Kombinirajući rockersku sirovost, Burnelov "traktorski" bas zvuk, Greenfieldove "hippie" solaže na klavijaturama, Cornwellov asketski pristup gitarističkim riffovima, te macho-poetiku (posebno istaknutu u pjesmama Peaches, London Lady, Choosy Susie), dobivaju reputaciju "djedova" engleskog punka. Iste 1977 godine, "davitelji" objavljuju i svoj drugi album nazvan "No More Heroes", koji ne prolazi baš najbolje zbog činjenice da je rađen u žurbi te između intenzivne koncertne aktivnosti banda, a i većinu materijala sa tog albuma čine pjesme koje nisu ušle u izbor za njihov prvi nastupni album.

Njihov treći album, "Black & White" iz 1978, donosi još siroviji i machoidniji zvuk, ali i popriličnu "hladnoću" u cjelokupnoj zvučnoj slici, no singleovi "Nice 'n' Sleazy", "5 Minutes" i "Walk On By", bivaju vrlo dobro primljeni kod publike. Iste godine im izlazi i njihov prvi live album, "Live X-Cert", koji dokumentira prvu fazu u njihovom stvaralaštvu. Album "The Raven" iz 1979, donosi više psihodelije i eksperimentiranja u pogledu glazbene ekspresije Stranglersa, a što se još više može zamjetiti na solo albumima Hugh Cornwella ("Nosferatu") i J.J. Burnela ("Euroman Cometh"), objavljenima iste godine.

Godine 1980-te Hugh Cornwell provodi 3 mjeseca u zatvoru zbog posjedovanja narkotika, a nakon njegovog puštanja, band stvara svoj konceptualni album "Men In Black", izdan 1981, svojevrsnu interpretaciju Biblije kroz prizmu utjecaja vanzemaljskih civilizacija na povijest čovječanstva. Osim izvanredno koncipiranog albuma (a trebao je uz album biti snimljen i film), na albumu se primjećuje osjetan zaokret banda prema najnovijim tehničkim dostignućima vezanim uz instrumente i produkciju. Te iste godine izdaju i album "La Folie" sa svojim najpoznatijim hitom "Golden Brown", kojeg zbog Cornwellove eskapade sa narkoticima povezuju sa heroinskim "vizijama".

Sljedeće godine napuštaju svojeg izdavača, United Artists, ali prije toga im izlazi kolekcija hitova "The Collection 1977 - 1982", na kojoj se nalazi posebno za tu kompilaciju snimljena pjesma "Strange Little Girl", izdana i kao single koji također postiže vrlo veliki uspjeh kod slušaoca.

Album "Feline" (1982) donosi još veće omekšavanje muzičkog stiska "davitelja", približavajući zvuk modernijim pop skladbama, uz obilato korištenje sintetiziranih zvukova, ali i dvije predivne pjesme ("Midnight Summer Dream" i "European Female") koje Stranglerse usprkos početku masovne synthy-pop histerije održavaju na samom vrhu glazbenih ljestvica. Grupa radi sve veće stanke u stvaranju albuma, pa tako slijedeći album "Aural Sculpture" iz 1984, ne donosi neke bitne promjene u zvuku, osim dodavanja puhačkih sekcija na već definiran zvuk sa prethodnog albuma. Ipak valja spomenuti singleove poput "Skin Deep", "No Mercy" i "Let Me Down Easy". Godine 1986-te objavljuju album "Dreamtime", poprilično ujednačen album ne pretjerano uzbudljivih aranžmana, ali sa velikim hitom "Always The Sun", koji te iste godine zauzima visoko 2 mjesto na top-ljestvici te biva proglašen kao hit ljeta te godine. Uz taj hit, kao singleovi uspjeh postižu i pjesme "Big In America", "Nice In Nice" i "Shakin' Like A Leaf".

Ponovno slijede dvije godine pauze, da bi 1988 izdali obradu pjesme "All Day And All Of The Night", koja postiže veliki uspjeh, a zatim objavljuju i svoj drugi koncertni album "All Live And All Of The Night". Iste godine svoje druge po redu samostalne albume objavlju Hugh Cornwell ("Wolf") i J.J. Burnel ("Un Jour Parfait").

Nakon 9 studijskih albuma, band 1990-te izdaje i svoj posljednji u toj postavi, jednostavno nazvan "10". Prethodnica tom albumu bio je single "96 Tears", obrada ? & The Mysterians, koji zajedno sa ostalim pjesmama na albumu predstavlja instant-američki zvuk Stranglersa, a ujedno i stanovito zasićenje u pogledu muzičkog napretka banda, koje kulminira Cornwellovim napuštanjem banda nakon zadnjeg nastupa sa njima 11.08.1990 u Alexandria Palaceu u Londonu.

U sklopu te posljednje turneje, The Stranglers su 22.5.1990. po drugi puta (prvi puta 1978) nastupili u Zagrebu, u prepunoj maloj dvorani Doma Sportova.

Odlaskom Cornwella, band zadržava ime i nastavlja sa radom, regrutirajući Johna Ellisa (ex-Vibrators) na gitari, koji je i inače sa ostalim članovima banda sudjelovao u različitim off-projektima poput Burnelovog solo albuma te Purple Helmets (svirajući poznate rock standarde), te uzimajući Paula Robertsa za novog pjevača.

Band iz svog zvuka izbacuje puhačke sekcije te se okreće dinamičnijem zvuku prilagođenom vokalnim interpretacijama novog pjevača. Prvi album u novoj postavi, "Stranglers In The Night", izdan je 1992, a nakon toga band napušta bubnjar Jet Black, da bi se ponovno vratio u band 1995, kada snimaju album "About Time".
Nakon toga 1997 snimaju album "Written In Red", a 1998 i "Coup De Grace".

U međuvremenu John Ellis napušta band, a danas ga na gitari zamjenjuje Baz Warne (ex-Small Town Heroes).

THE STRANGLERS - 2001.

Poslije 1990-te, The Stranglers ne gube popularnost kod svojih fanova, koji su poprilično vjerni svojim ljubimcima, ali kod ostale publike i kritičara polako osciliraju i padaju u sjenu nekadašnje svoje veličine. Stoga i ne čudi da su stare live snimke The Stranglers vrlo visoko kotirane na ljestvici traženih bootlega. Iako se na albumima iz 90-tih može pronaći originalan muzički otisak nekadašnjih Stranglersa, primjetno je da band teži klasično strukturiranim pjesmama bez neke posebite želje za eksperimentiranjem sa zvučnom kulisom. No, nakon toliko godina na sceni, od Stranglersa i nije za očekivati masovan broj "žrtava" kao na početku karijere, ili pak da postanu parafraza naslova filma "Davitelj protiv davitelja".

Rattus Mironicus
(Miroslav Sušnik)