www.zbrdazdola.com

(kolumna no. 102, 08.08.2007.)

Pisati se mora!

Nekidan sam po prvi put prošao kroz novoizgrađeni tunel koji spaja novouređenu i nakon dvije godine izgradnje upravo otvorenu cestu, glavnu prometnicu u mom gradu, spojnicu s obalom i lukom i jebeno sam oduševljen. Izgleda taj tunel baš kao onaj u Monte Carlu kroz koji voze Formule i daje mom gradu nekakav turbo gradski štih. Znaš kako je to kad živiš u malom gradu a dobiješ veliku stvar... a tunel i ova nova cesta sigurno su velika stvar za grad jer će se smanjiti gužve. Put između Doma zdravlja i Vinarije, to su recimo, kao, nekakve dvije kontra točke, kao...mmh... zadnje okretište tramvaja u Črnomercu i ono na, štajaznam, Borongaju, recimo, dakle put između te dvije krajnosti bit će u špici kraći za nekih 5 do 10 minuta što je mila majka. Je!

Al malo su pretjerali. Dvije godine buke, drndanja, bagera, valjaka, motoriziranih građevinskih pički materinih, ali face iz vlasti opet me uvjeravaju da nije moglo bit gotovo prije. Al onda promislim na izgradnju auto ceste Zagreb - Split i obim poslova koji bi u dvije godine potaracao, minirao, složio i asfaltirao i normalno da mi ne ide u glavu koga je vraga toliko trajalo. A kako živim na par sto metara od ceste, dvije godine sam gledao kako se danas radi, sutra ne, pa preksutra opet ne, pa onda malo da, pa ne, pa ne, pa puno ne, pa par tjedana ne, pa netko svrati, pa njih dva u hladu tuku Žuje zidarske, pa neki geodet s onim svojim stalcima s malo optike na vrhu prozuje, pa i oni uzmu Žuje, pa onda zadnjih par mjeseci rade u tri smjene... E! Tu smo. Koji kurac nisu radili i ujutro i popodne godinu dana il osam mjeseci kako je, kažu stručnjaci, trebalo biti jer je to nominalno. I dovoljno.... Al nije to Čačić! To je HDZ, s birokracijom made in ŠI. Šibenik, ne ŠIT.

Kako bilo, napokon je cesta gotova. Dobili su i uporabnu dozvolu, al svečano otvaranje čeka termin. Kod gazde, jasno. Čeka se kad tata može doći otvoriti cestu, a kako je izborna godina pa tatek sanader ima puno toga otvoriti, bojim se da će Šibenik još malo pričekati na svečano otvaranje ceste koja život znači.

Uglavnom, svaki put kad porazgovaram sa određenim vlastodršcima, saborskim zastupnicima, ljudima iz gradske vlasti, iz županijske također, onima među njima s kojima se može razgovarati, koji nisu zatucani konzervativci vrste hadezeusis vulgaris, steknem dojam da njih fakat jest briga, da bi htjeli nekog vraga i napraviti, samo što nemaju blage veze što i kako. Recimo da nisu baš maštoviti. Zbog te nemaštovitosti je iznad tunela ostao ogroman prostor prazan. Tamo je trebao niknuti nekakav mini shopping komleks, nešto kao zagrebački pothodnik između Importannea i stajališta za autobuse za Novi Zagreb, ali kako Grad nije na vrijeme obavio posao kako treba, mislim... uopće nisu odradili posao, sad je tamo obična rupa, to izgleda ružno i što da kažem, teško sranje.

Nego, jebeš sad to, sinoć mi se dogodilo teško sranje. Oko pet popodne odlučio sam ubiti oko na po ure, kad se probudih usred noći, skužim da sam prespavao cijelo popodne i večer. A da sranje bude veće, nisam imao ni duvana. I sad, noć mrkla, meni se više ne spava, kako i bi kad sam prespavao dan, cigareta nema, i treba čekat jutro. Ma za popizditi. Kako i ne bi tako puko kad mi ova vrućina pamet uzima, a pišem toliko da slova viđam i u snu. Nikad nisam bio ovako sjeban, ljut, imam osjećaj da bi nekoga opalilo da samo bude kraj mene pet minuta, da bi zloća iz mene vrcnula i ubila nesretnog čovjeka, ni kriva ni dužna, eh!

A da ne govorim kakvo sam iskustvo imao s jednim poslom koji, srećom nisam dogurao do kraja. Umalo sam se uvalio samo tako, i mada sam ispočetka bio tužan što je propalo, nakon pet minuta sam skužio da me samo Bog spasio od najveće greške u životu. Jer da nije propalo, ja bi narednih mjeseci bio Sizif, a ako bi na kraju i uspio ono što Sizifu nije pošlo za rukom, drugi bi profitirali, a ja dobio kurac. Jer kad sam nekidan tražio da me isplate, dobio sam odgovor da sam dobio i više nego što sam zaslužio, te da u mjesecu srpnju nisam za njih uopće radio!?? Jebote, koja zloća. I što bi sad trebao? Kačiti se, svetiti se, raditi pizdarije? Ma da ne bi. Ne da neću, nego neću niti mrdnuti, neću se niti sekunde baviti time u zahvalu majci prirodi i sudbini što nisam završio tamo. Neka ta lova bude moja hvala nebesima što sam neokrznut prošao most preko provalije zvane propast.

A s druge strane, obnovio sam stari angažman i mogu reći da sam baš zadovoljan. Financijski i psihološki. O kako je lijepo raditi s profesionalcima, umjesto taštih nepismenih koji umišljaju veliku pamet. Jutros ja idem na posao, a kad tamo s druge strane ulice baš persona iz ove priče. I sad, htio sam prijeći ulicu, javiti se, jer nema razloga drukčije se ponašati. Posao je posao, i ne bi smio imat veze s ljudskim odnosima i bontonom. No, persona se počne vrzmati, vidim preko oka paranoju, okrenula se persona, okrenula leđa cesti. I što sam mogao. Nasmijao sam se i nastavio svojim putem. Nek ti moja lova da još malo života. Dabogda ti Bog dao sve ono što želim sebi, ha.

Al ono što mi ide na kurac, ono što ne praštam, što me izjeda, to je prokleto ljeto, i ovo fuckin sunce što prži i prži, ubija me. Jedva čekam da odu svi ovi glupi strenđeri, da odu u svoje Amerike i Europe, da ih vrag odnese što dalje. I da zadere moja bura, da pasa nema u Kalelargi, a ja zakukuljen hodam sam ulicom na kojoj ni psa nema. A bura dere, a kiša pada, a kako je to super, majko mila! Sveta jesen, sveta svaka kap kiše i svako deranje bure. Još malo i bit će Velika Gospe, što znači da je gotovo, da je ljetu kraj, da se bliži doviđenja vrućini. Blizu je moja sloboda, blizu je dan kad se više neću kuhati.

E, da, čuo sam se s malom, bio joj je rođendan nekidan. I ona je sva sretna što je pobjegla iz Purgergrada gdje asfalt gori. Izvukla je cijela dva tjedna i gušta po moru. Još malo, pa se opet vraća u pakao, al ne smeta to njoj puno jer je zaokupljena bezbrojnim aktivnostima. Strašna ženska. Dobila je ulogu u predstavi nekakvog malog kazališta i kaže da joj ide super. Ponekad mi se čini da ona živi moje snove, da živi život koji sam mogao živjeti ja da sam u određenom trenutku života skrenuo drugom stranom. I baš tako to i doživljavam, kao da to živim ja. Sjajno je imat u životu takvu priču, moći uživati u tuđem uspjehu. Mislim, ne bunim se ja, meni ide sjajno, ono što radim me ispunjava i čini sretnim, samo tko mi je kriv što sam megaloman, što bi htio štošta, biti advokat, psihijatar, glumac, slikar, rock zvijezda... Mogao sam valjda štošta, moga sam sad biti negdje drugdje, ali nisam. Izabrao sam ovo i to me čini sretnim. Kako i nebi, pobogu, kad me plaćaju da pišem, daju mi lovu za ono što bi ionako radio jer živjeti se ne mora, al brate - pisati se mora!

Ante Pancirov