NEJEBITIS VULGARIS .Bejbe, šta ima? Odmah sam uspostavila dijagnozu za Emilijino raspoloženje: očiti, progresivni i neoperabilni stadij nejebice! Naravno, popraćen klasičnim simptomima neuredne kose, indiskretne šminke i nemirnih očiju usredotočenih na središnji dio mužjačkog tijela. A kod takvih stadija teško je započeti bilo kakvu zdravu spiku tipa: jučer sam vidjela super torbicu u "Skandala", "Vidi one seljačije za šankom!", "Hoćeš li sutra ići u kino?". U Eminom slučaju odgovor je uvijek isti: "Srat će mi se doć!". I sad ti sjedi s njom i pij kavu. Iz iskustva mi je poznato da te tada u roku odmah mora zaboljeti želudac, prokrvariti zubno meso, spasti krunica sa jedinice, zažuljati stara cipela... Bilo što, ali zaboga trenutno, dade se upotrijebiti kao izgovor za gibaju. Jer Emilija Sratćemisedoć tih dana u mjesecu nemilice opravdava svoj nadimak. Ali se zato povod i razlog nadimku gotovo ne osjeća onih drugih dana u mjesecu kad joj padne šaka (i još ponečega) kakav osebujni, bogato obdareni Samoglasnik. Tako, naime, kompićke nazivaju Emilijine žrtve. Redovno su to momci jače tjelesne građe koja je u zamjetnoj disproporciji sa kvocijentom inteligencije. ("IQ = razina sobne temperature op. madmoazel Mione). .Dragi, jel' da bi mogli štogod prezalogajiti? Pa sve tako do besvijesti. Neslušljivo i - gotovo. Inače, idila Emilije i narečenog Samoglasnika trajala bi nekad tjedan, nekad dva, ali nikad duže. Iscijeđeni bi Aeiou samo netragom nestao. Bez pozdrava bi ubacio Emi u stanje "sratćemisedoć" a sve nas u očaj. Doduše, nije da od jednog oblika gore spomenute "bolesti" nije ponekad patio i ostatak društva, Sanja i Miona, primjerice. Ili, pak, Sandra. Daleko od toga! No, svakoj se od njih manifestirala na drugačiji način i svaka je imala zasebnu vrstu "poddijagnoze". Opisano Emino stanje nazivali smo, glede osebujnog riječnika, "nejebitis vulgaris". Sandra je, kao jedina gospođa među nama, patila od "nejebitisa misiz"-a. A njega nije bilo teško skužiti jer bi nam kompićka nemilice tamanila Markićevu životnu ušteđevinu na seksi garderobu i pomagala. - Gle mi novih šuza! Mrak, ha?! Cijena je državna tajna ali, kao
za vas, moje vjerne pratilje kroz ovo surovo življenje, obznanit
ću cifru: samo tisućaka i osamstopedeset... Al', nikom ni zuc. To
je zapovijed. Markiću pogotovo. Neka jadan misli da ima bazu za
snove o novim pancericama i skijaškom odijelu. - samozadovoljno
bi mrmorila Sandra, sve zaljubljeno zagledajući vrtoglavo visoki
par lakiranih pokrivala za stopala i kao za sebe nastavljala: E, pa kad smo već kod Mione, njezin smo slučaj zapostavljanja "koke" (kako je krstila svoje spolovilo) zvali "nejebitis raritis" jer se prerijetko javljao. Mimi je, naime, mazila, pazila i sveudilj i svakojako njegovala svoju koku. Taj je vitalni, (pa, ruku na srce, čak i u konkurenciji mozga), najaktivniji dio njezinog tijela bio tretiran skupim kremicama, biranim depilatorima a, osobito ljeti, i specijaliziranim nijansama crvenkaste boje kompatibilne onoj na vlasištu glave. Onda, rekoh prerijetko, za "raritisa", Miona ne bi bila
svoja toliko da se primjećivalo na kilometre. Cijela bi se ušpicila,
zašiljila u licu, pokretima i - jeziku. Jedino joj je tada Paviša,
bilder sa parkinga, "igrao" u prvoj postavi (što znači
da je ostalih jedanaest "vatrenih" dobilo crvene kartone
i bespovratno napustilo "travnjak"). Paviša jest kreten,
a zbog te nepobitne istine, Miona je popuštala njegovu nasrtaju
samo kad je crveno svjetlo "ljute rezerve" danima zvonilo
na uzbunu u ložnici lijepog zdanja u prestižnoj gradskoj četvrti.
Naravno, nitko od nas "kao" nije znao za tu ševokombinaciju.
Elem, kad bi Paviša bio "u opticaju" znalo se ovako: Onaj tko ne zna popušio bi spiku, ali onaj tko zna, kao mi, odmah bi skužio: Paviša jaše na čelu kolone uskom stazom Uskočkom! (Za neupućene, riječ je o Miminoj ulici.) Jer, zaboga, Mimi je zadnji put kročila preko praga faksa kad je Mojsije hodio po zemlji. Dakle, upišeš u google:- seminarski- i otvori ti se jedno deset opcija, a svaka započinje sa debilnim Pavišom, tipusom koji bi se komotno mogao ubaciti u stakleni ormarić uz naznaku: U slučaju nužde, razbiti staklo! I na kraju - Sanja zvana "nejebitis možesvitis" iliti
u prijevodu, draga nam je kompićka u stanju posvemašnje suše posezala
i za ženskim zagrljajem stanovite Melite. Kao, to joj je frendica
iz djetinjstva i prespavat će kod nje dan-dva zbog obaveza u gradu.
A Melita je, zaboga, bila čistokrvna lezba sa pedigreom. Teoriju
o muškarcima kao proizvodima kojima nedostaje finalna obrada dovela
je do savršenstva i ponavljala je u svakoj prigodi mjerkajući od
reda svaku od nas i procjenjujući mogućnosti. Micubiši za macubuši
(kolumna no. 1, 23.1.2004.) |
