LAJAVA ANA
 

Micubiši za macubuši (kolumna no. 1, 23.1.2004.)

Oduvijek sam se divila ženama koje imaju senzore za otkrivanje šonja, sjebanih tipova verziranih za slijepu poslušnost. Najviše zato što svaka od nas bar jedanput u životu poželi takvoga. Zamisli samo: dođeš kući nakon kave sa kompićkama, a on te čeka sav ustreptao u iščekivanju pohvale njegovog nedjeljnog ručka dok djeca koju je (a tko bi drugi?!) odjenuo, umio, najeo i ušuškao, slažu puzle u dnevnoj sobi. Ili se razlijeću na svaku želju: traže baš tvoju nijansu "Lorealovog" laka za nokte, detektiraju po buticima košulju koja odlično paše na nove rebe, predviđaju kada bi rado na večeru. I nikad se ne žale. Nikada.

Jebeš ga, za mene je to prava umjetnost. Mislim, pronalaženje takvih tipova. E, baš jednog od njih je ćopila Sandra, moja prija još iz školskih dana. Doduše, oduvijek je i imala samo likove poput sadašnjeg muža. Marka. To jest, Markića. (Stalno im je dodavala "ićeve" što mi je, kako kaže moja teta, "išlo na pičkin živac"). Klonove. Plazili su revno po njoj od 15-e u strastvenoj želji za postizanjem njezine maksimalne ugode. Takve su face, inače, u ovoj kloaki od grada rijetke kao Velebitska degenija, a ona ih je njušila na kilometre. Senzori su to i gotovo. Nitko me ne može uvjeriti u suprotno.
Meni, međutim, ne bijaše suđeno imati ih. I zato sam jednom patila. Kada se sjetim kako sam samo svojedobno Sandri zavidjela na njezinim poslušnim ljubimcima, dođe mi povraćati. Osjećaj se postupno ali sigurno mijenjao nakon naših seansi uz kavu. Svako toliko smo se sastajali u kafiću na rivi i laprdali o, u međuvremenu stečenim, seksualnim iskustvima.
- Znaš, Igić (čitaj Igor sa "ićem") nije nešto maštovit. Mislim, uopće nije. Njemu je misionarenje vrhunac dometa. A i vrhunac, kad već spominjem, znači pet minuta turpijanja, aaaaahh i gotovo. Nema više. A, ja, ja još nisam ni krenula. Mislim, rekla sam mu to ali pomoći nema. Čovjek ne može. Kako god pokušam, što god napravim, aaaahh je točan kao sat. Pet minuta i kraj.- žalila se Sandra.
Slična priča je bila i sa Tonkićem, Renićem, Sanićem i ićem ićeva.

Otužno Sandrino iskustvo stručnjakinja za seksualnu zbilju našeg društva, Emilija Sratćemisedoć tumačila je u skladu sa svojim internim nadimkom, njoj, naravno nepoznatim. I rječnikom od kojeg bi pocrvenio od zavisti svaki kočijaš što drži do reputacije:
-Srat će mi se doć... Di samo pronalazi te šort tajm prkane. Čovik bi se prikupija u njima. Najjače marke robe, postole skuplje od mojih navlaka na zubima... A u mudantama - jadac! Srat! Ma prominila bi ona ukus samo da nađe kakvog rolingstona iz tripizdine koji zna znanje. Pa kad bi je kresnija onako po rodijački, ne bi se više okretala za Armanijima. To ti je srićo moja... - dijagnosticirala je Emi.
Emilija je, zapravo, izgovarala sve ono što su mislile i Sanja i Miona. Samo su se njih dvije držale više kao "turski kurac" (op.a. još jedan tetin omiljeni izraz).

-Čuj, prosta je ko brusni papir. Žena ipak treba zadržati određenu ženstvenost i u izražavanju i u manirima... U principu, Sandra možda zaista nije iskusila nekog tko ima osebujnije iskustvo. Ovaj, kako da kažem, nekog izdržljivijeg. Ali da bi se ja zato srozala na razinu seljačine sa dobrim alatom... Nema te sile... - ponosno je lamentirala Miona, sve tresući friško ofarbanom kosom sa trendi zlatnim pramenovima i sporadično mjerkajući pokrete mlađahnog konobara. (Njega je, kasnije sam doznala, trošila u svom Micubišiju svakog drugog petka na parkiralištu blizu gimnazije. Zgodno, zar ne? Micubiši za macubuši... Valjda je mali imao osebujno iskustvo, ko će znat).

Nego, počela sam o Sandri. Uglavnom, ićeva je bilo tragično puno sve dok se nije pojavio Mark(ić)o. Doduše, koliko sam je razumjela, nije ni sa njim krenulo idilično. Barem što se tiče minutaže. Ali je zato lik bio dobar na jeziku. Doslovno.
- Bejbe, u nebesima sam. To što sam čekala, napokon mi je u krevetu. Markić je zakon. Mislim, prvi put su susjedi lupali metlom po zidu od kada vodim nešto aktivniji seksualni život. Prešla sam vrhunac jedno pet puta samo sinoć. Virtuoz je u lizanju. Mislim, ludilo, ludilo i ludilo. On je sve što mi treba i oženit ću ga, majke mi. Znam, potrošit ću bogatstvo na depiliranje male svaki drugi dan ali se isplati.-sanjalački mi je povjeravala Sanda.

A kako je rekla, tako i bijaše. Oženiše se njih dvoje prije pet godina i izrodiše djecu. Lizanje je urodilo plodom. Na svaku godišnjicu uredno dođem na komad torte i donosem darak iz DM-a. Sandra nikad ne otvara pred Markićem. Dobro zna da je sadržaj uvijek isti: pet šest pakiranja najreklamiranijeg depilatora. Da se nađe.

Odavno joj ne zavidim. Uostalom, što bih ja sa tipom poput Marka?! Vjerojatno bih, kakva sam, glancala njime kuhinjski pod do visokog sjaja i slala ga po tampone u najposjećeniju trgovinu. Nema te gadosti koje mu ne bi priuštila. Sve zato što su mi od malena tupili kako su muškarci - muškarci, imaju gard i glava su kuće. (Da glava!) Nekako sam u leđnoj moždini, kad sam već uspjela potisnuti iz mozga rečene ortodoksno tradicionalne mudrosti, zadržala tu nejasnu viziju idealnog muškarca. Da me tko pita kakav bi, po toj mojoj percepciji, bio idealni frajer, teško bi išta smuljala. Jednostavno ne znam. Ali zato znam da je daleko od ićeva ovoga svijeta. Uopće, da zaključim, ne žalim za onim Sandrinim senzorima. Sa mnom bi se sto posto složila i Emilija Sratćemisedoć da smo ikada poveli razgovor o tome. Jer, za Emi nema dileme. Ili je nešto "ludilo seko" ili je, naravno – "srat će mi se doć"! Vjerojatno kao i ova kolumna.

LAJAVA ANA