GLEDAM TELEVIZIJU – A PROGRAM JE LOŠ
 

Epizoda 2 ili KOLIKO NAM NEDOSTAJU ĐORĐE I DAVOR

Čekajući prvu epizodu Smogovaca iz sezone koja mi je i kao klincu bila loša, dosadna i katastrofalno odglumljena, naletio sam na emisiju Res Publica, u kojoj su gosti bili Branko Uvodić i Ben Perasović (koji bizarni kontrast, jel’da?), tema narodnjačka muzika, a voditelj hiper-nakvarcani Matija Lovrec, koji je svaki put ga je kamera metnula u krupni plan, jebački nakrivio desnu obrvu i napućio usne, otprilike kao onaj tip s fudbalerkom iz Nikite, ako ste to ikad slučajno primijetili.

Užasno mi je krivo što tu Res Publicu nisam gledao otpočetka, ali tko je mogao očekivati da će prisustvovati jednom takvom urnebesnom srazu različitih svjetova. Plus iritantni voditelj, plus pozivi telefonom prema kojima je prosječni manijak koji zove Malnara u pola šest ujutro samo da bi Ševi opsovao velike uši, pravi intelektualac.

Branko Uvodić priča o svojoj novoj emisiji “Hit Do Hita” ili tako nešto, kaže da na koncerte dolazi i staro i mlado – starija generacija zbog Kiće i Škore, a “mladi”, kaže i značajno pogleda prema Perasoviću, očajnički tražeći prepoznavanje i odobravanje, “evo recimo zbog ovog Luke Nižetića i njegovog Robota”. Ben nema pojma o kakvom robotu ovaj smiješni, mali, konzervativni čovjek kraj njega priča, pa nastavlja sa sociološkom perspektivom – uz narodnjake dobro ide alkohol, mladima je dosadno i žele na takvim veselicama dosegnuti ekstatična stanja svijesti.

Da, veli Branko, njega posebno smeta kad se stigmatizira jedna harmonika, a samo zato jer ljudi misle da je došla s “one strane”. Ben šuti par sekundi, a onda blaženog lica počinje ovako nekako: “Da, evo, baš si razmišljam, neke od najljepših melodija koje sam u životu čuo, odsvirane su na melodici. Ono – baš melodici! Augustus Pablo… (jedan sjajan dub-roots melodikaš – op. matija) Massive!!!”. Branko ne kuži o čem ovaj priča. Ben spašava situaciju konstatacijom kako je on, dakle, protiv svake stigmatizacije. Branko se slaže.

A čekao sam prvu epizodu sci-fi sezone Smogovaca, naime, jer sam se prethodni tjedan oduševio pokojnim Đorđem Rapajićem, odnosno Nosonjom. Pričao sam s hrpom ljudi koja je osobno poznavala Đorđa i svi se slažu da je bio sjajan tip. No, početkom rata, da bi smetnuo s uma konstantna omalovažavanja zbog podrijetla, nacionalnosti i sličnih nebitnih stvari, Đorđe se malo previše prepustio alkoholu, što se, nažalost, vidjelo već u prvoj epizodi sezone snimljene 1992. Nesigurnost i ogorčenost kao da su mu htjeli iskočiti iz očiju, a kad je scenarij zahtijevao jedan nonšalantni smiješak, bio je to tipični cuguš-smiješak čovjeka koji je shvatio da nema snage zaustaviti pakleno kolo koje su drugi zavrtjeli.

No zato je u prijašnjoj sezoni (snimljenoj 1989.) u kojoj je briljirao u konstantnim prepucavanjima s djedom Jozom, Đorđe maestralno podizao glumački nivo i duhovitost Smogovaca i time dokazao koliko je sjajan glumac u normalnim uvjetima.

Đorđe je umro prije par godina, od overdouza alkoholom, na jednoj fešti – ljudi su mislili da je odlučio malo ubiti oko. I pustili ga da spava, te nastavili feštati. Prava umjetnička smrt.

Cijela me ta priča podsjetila na još jednog sjajnog glumca s ovih prostora, koji je napustio ovaj svijet još puno mlađi nego što je na zadnjoj Nosonjinoj fešti bio Đorđe. To je Davor Dujmović - Perhan iz Doma Za Vješanje, Bata iz Undergrounda i nenadjebivi, urnebesni Hamuš (između ostalih urnebesnih likova koje je te sezone odglumio s iskrenošću djeteta i duhovitošću najzabavnijeg Bosanca ikad) iz zadnje sezone Top Liste Nadrealista. Ako znate o kome pričam (ma znate, ti skečevi su bili lajt-motiv cijele sezone – Davor kao Hamuš, Đuro kao Džasmin – “Džasmine, dira me Hakala!” – “Hakala, ostavi ga, jebo ti mater svooju”), znate o čemu pričam.
Davora su također ubile devedesete – rodio se u Sarajevu gdje je i započeo filmsku i televizijsku karijeru (sredinom devedesetih nastavio ju je u srpskoj Složnoj Braći, humorističnoj seriji Neleta Karajlića), počinio samoubojstvo nakon faze ovisnosti o heroinu u slovenskom Novom Mestu 1999. (imao je 30 godina), a sad Dom Kulture u Banja Luci nosi njegovo ime. S ponosom, nadam se.

MATIJA HABIJANEC

Epizoda 1 ili KAKO JE HRVATSKA NOGOMETNA REPREZENTACIJA DOBILA NOVE DRESOVE, A NEVEN CVIJANOVIĆ SAME POHVALE, kolumna br. 1, 19.2.2004.

(čitaj još njegovo)