DNEVNIK GASTARBAJTERA
 

BRANKO OSKAR

(kolumna broj 7, 18.1.2005.)

TAXI & ARBEITSLOSER

Evo, prošlo je par mjeseci odkada nisam pisao. Zbile su se mnoge stvari na koje nisam imao utjecaja, a koje su me blokirale u svim sferama života. Jebiga, još nisam našo poso, tako da bi se kolumna slobodno mogla preimenovati u "Dnevnik arbeitslosera". Nadam se ne za duže vrijeme. Nije da sam sjedio prekriženih ruku i molio Boga da ne nađem posao. Mogo sam ja za 900 eura prat suđe u Sheratonu. Aha, šta kažete? Možda bi mi se nasmiješila sreća kao onom našem Dancu koji je čistio po Danskoj, a danas drži u vitrini danskog Oscara. Ja sam se ipak odlučio za drugu varijantu: upisao sam taxi kurs ko što sam i reko.

Dakle, kurs je trajao tri dana od osam ujutro do pol 9 navečer. Cijeli fucking dan. Moro sam si napravit sendviče i uzet nekaj za pit (bezalkoholno mislim) da bi moje napaćeno tijelo izdržalo cijelodnevnu torturu njemačkim jezikom (još uvijek nedovoljno razumljivim). Kurs je inače 180 eura, mislim, ak nekog zanima i ispit 65. Bilo mi je stvarno bed otići tamo i glumit gljivu kak se ono veli. Mislim si ak me neko nešto pita kaj da velim, a da ne fulam cijelu masu gramatike. Reko sebi, Brane, oni čokolade (od milja, da ne bi bilo) voze, ko da oni govore bolje od tebe. I otiđem ja tamo. Ujutro. Pospan u banani. Očekivao sam da ce biti, ono, petnaestak ljudi maksimalno, a kad ono pedesetak. Nema veze, rekoh sebi, bolje ćeš se sakrit iza, da te niko ne vidi. Sakrijem se ja iza i ispred mene odmah uočim dvojicu naših (uvjetno rečeno).

Sad ja razmišljam kak da im uletim, kad su počeli ulazit drugi. Stari, mladi, brkati, ćelavi, tamni i žuti. I naravno, face koje odgovaraju samo našem podneblju. Ali da je samo nekom vidjeti sve te face, pojave, kretnje. Od najtežih brđana do brkatih tetki debelih guzica. Ne znam jel bilo više od pet ljudi, onako običnih, ko ja. Naprijed u prvu klupu se uguro frajer isti onaj nazi iz James Bonda. Ćelavi, brkati nazi u trenirci i gojzericama dole, a gore jaknica, traperidji. Ne znam jel bi mu bolje pasala futka ili je baš ovakav original. I frajer je stvarno bio nabrijan na strance jer je nešto kao uletio, nisam ga baš razumio, na što je, na sreću, odmah dobio spuštalicu od jednog domaćeg koji je uzgred budi rečeno još veći i širi od njega, a pokazalo se i inteligentniji (to je taj jedan od normalnijih). Iza njega sjedio je frajer(opet brko) koji ko da je izašo iz radionice Zorana Čalića i bio sam sto posto uvjeren da je frajer Srbo, ali, jebiga, ispalo je da nije. Ne znam šta je, samo znam da Njemac nije bio. Uglavnom, komična pojava. Ak neko zna film Moljac onda će znati kako ovaj lik izgleda. Bilo je tu staraca koji valjda oće odradit još koju godinu do penzije, mladića koji nisu uspjeli završit srednju, tetke-kućanice, vujne koje su valjda pregrube za ženske poslove i naravno mi, stranci. Klokani pitaju kretenska pitanja htijuć se napravit pametnima i zainteresiranima. Znate one glupane na faxu ili na sličnim seminarima koji se uvijek neki kurac javljaju. Mislim...

Dobili smo dvije skripte od po sto strana, a unutra radno pravo, socijalno, prometno, trgovačko i idi u pizdu materinu pravo (danas sam malo prost). Zatim povijest grada, godine, gradski kulturni spomenici pa o taxiju pa još sve na njemačkom. Čudo jedno. Pa još cijeli grad, ulice, hoteli sa četiri i pet zvjezdica, pa taxi stajališta, pa apoteke... I tu se opet sjetim čokolade i povratim nadu. Sreća mi je jedino što ovdje ulice poznam kao i u rodnom Zagrebu što iznosi sveukupno pet i pol posto. Mislim, ono, strasse, gasse, prasse... Dobro je kad je Linzer, Grazer ili Wienerstrasse ili Hauptstreasse, ali kad od pol ekipe nemreš izgovorit ime... mislim... Berthesgadenerstrasse, Fröschlmooserstrasse... Ma dobro, polago sam ja na faxu i puno veće ispite, rječnik u ruke i peri...

Nego, htio sam ispričati kako sam stekao i neka prijateljstva koja će se malo vjerojatno održati. Kad je zvonio odmor skočio sam ko nekad u srednjoj. Konačno 15 minuta mira. Naši su se skupili onako, ko latinosi u ćuzi. Bio je tu neki bosanac koji je zujo ko ja koji je također spomenuo crne profesionalce. Onda jedan sitni cigo koji je tu rođen, jedan mali iz Koprivnice (ali već hadezejac-nabijem ga) također tu rođen i naravno moj novi trodnevni frend Miki. Miki se predstavio ko da je malo zapadno od Beograda, ali se ispostavilo da je iz Doboja. Dobro ajde, malo zapadno. Jedino je on tero kakvu takvu zajebanciju pa ga se trebalo držat da cim prije prođe vrijeme, tim i više kaj ju je tero i pod predavanjem tako da se ekipa sva okolo stalno smijala na uštrb predavača. Naravno, i mene, koji bi se samo nasmijao kad bi Miki zaroktao jel ono drugo što bi pričao nisam iz poznatih razloga pola razumio. Tako na kraju ispade da razumijem samo govor svinja u ovoj tuđini među alpama.

Miki je imao tri banke, dvoje djece, skoro ništa radnog staža i zube kojih se ne bi postidio samo višegodišnji triperaš. Koji opis, ha? E da, i neku polu futku. Ali je bio, kak bi se ono reklo, neki hibrid fakina, jebivetra i seljačine. Svaki bi odmor trčo u kantinu na pola litre točene, a ja naravno za njim. Samo što ih je on mazno sedam, a ja dve cijeli dan. Znao je on i za Drugi Način, Azru, Deep Purple što je veliki uspjeh za ovaj grad i "nase" ljude ovdje. Mogo bi biti ambasador, jebate. A znao je i popit, šta jes, jes. Drugi dan smo uboli deset limenki Goessera u dućanu i pod odmorima cugali. Za veliki, kantina. Srednja škola, jebate. Poslje smo još isli u birtiju i nacugali se do kraja. Koji taxi kurs. Na kraju smo se rastali bez telefona. Nit sam ja njega pito ni on mene. Mislio sam si, di ću s njim, još ću se navuć na alkohol.
To bi bilo to u vezi mojega kursa a da je zanimljivo. Ostalo mi je tih dvjesto strana i karta grada da ih naučim kaj ja znam do kad. Ko na faxu, kad spremiš spremiš. Izađeš, padneš pa ponovo spremaš. Jebat ga.

Imam jos dve anegdote vezane uz ovog lika da dočaram koliko je to moguće koji je to kalibar. Sjedimo u kantini pod velikim odmorom i pijemo pivo. Na TV-u neko skijanje. Žene valjda. Odjednom se on okrene nekom klincu koji je jeo za stolom iza nas-na njemačkom. Hilde, Hilde, koja je stigla Hilde. Mali nit je gledo skijanje, a nije bogme ni Miki te ga pogleda onako splašeno. Kaze on malom: takva imena imaju krave. Moja baka ima kravu koja se zove Hilde. Okrene se i nastavi piti pivo. Ja sam umro od smijeha.
Drugo, prica on meni o nekom Rumunju koji ima dole familiju, djecu i tako to. Kao ovdje je na crno i pazi kako privređuje za obitelj. Ima nekog starca koji mu daje po 200-300 eura da mu se poigra sa jeli...
I sad Mikiju nije jasno kako se ovome može dići kad ga dedica obliže, a ja se upitam zašto se Miki odaje razmišljajući na glas. Možda se ni njemu ne uči za taxi...

 

UČENJE NJEMAČKOG ZA TAXI, GOTFRIED BENN I ŠEVAC OVACA (kolumna broj 6, rujan 2004.)

SKA FIESTA I JAZZ JOŽA, (kolumna broj 5, lipanj 2004.)

EVO, BIO SAM MALO DOMA (kolumna broj 4, 7.5. 2004.)

TURCI (kolumna broj 3, 9.4.2004.)

I've got more than your eyes can see, (kolumna broj 2, 29.3.2004.)

Tomson i Knindja ko u stare babe mindja (kolumna broj 1, 1.3.2004.)