DNEVNIK GASTARBAJTERA
 

BRANKO OSKAR

(kolumna broj 6, rujan 2004.)

UČENJE NJEMAČKOG ZA TAXI, GOTFRIED BENN I ŠEVAC OVACA

Ljeto je prošlo u trenu. Dva i pol mjeseca nerada i ludovanja po domaji došlo je kraju. Sada valja radit. Uzet život u svoje ruke e da bi se poslije opet plandovalo. Kako god ovo optimistično zvučalo, sam pokušaj realizacije istog odma čovjeka baci u bed. Ne, ono, u totalnu bananu, sondarn (nego) u frustraciju svojstvenu samo nama dotepencima. Ne zna čovjek di će, šta će, kud da se krene... Blokada rodjaci. Posla ima kolko hoćeš, ali samo neke struke se traže tipa električari, kuhari, stolari, pekari itd. Ali sve sa papirom. A šta ćemo mi? Koji imamo gimnaziju i još ne znamo jezik? U smetlare rodjaci. To nam se smiješi. Jebiga, bar smetlari imaju soma i pol do dva eura. Eh, kad bi bio smetlar. Da sam smetlar mala moja ne znam bil me htjela; kad bi noću bila sama iz kontejnera bi jela. Zajebavam se. Neću da budem smetlar, a bogami ni gradjevinac jer nisam redneck. Odnosno gorštak. Odnosno brdjanin. Ne želim na svoje njezne ruke navući žuljeve i sa Bosancima se u blatu navlačit na alcohol. Neego... Nego, otkrio sam u novinama da traže taxiste posebno za noćnu vožnju, a što mi odgovara. To bi trebala biti slamka za koju ću se uhvatiti da osiguram ostatak mog gradjanskog ponosa. Last train to Skaville.

E, a da bi se vozilo taxi treba položit dvjesto stranica na njemačkom. Šta ćemo sad rodjaci? Jebiga, ja vidim po gradu pakije, Turke, crnce, stare babe da furaju taxi. Pa što ne bi onda mogo i ja? Zar ne? I tako se ja onda bacim u ofenzivu. Na štrebanje. Mislim si, da prevedem neki tekst, naučim nove riječi, nove fraze. I dohvatim se knjige Die deutsche Literatur 1945-1960, a u njoj drito na Gottfrid Benna (nikad čuo). Sad šta taj frajer trkelja, pomislim, bilo bi najbolje sa nekim podijelit pa ga umetnem u upisak. Kolke sam muke imao sa prevodjenjem ovoga... pa da to onda bar netko pročita. Možda nekome bude i zanimljivo.

Vežite se rodjaci! Loše prevedena, integralna verzija...

Gottfried Benn - Dvostruki život:

Dakle, ostao sam 1933. u Njemačkoj, doduše, prije svega u Berlinu. Ukoliko ovo ostajanje u Njemačkoj potrebuje obrazloženje-evo nekoliko obrazloženja.

1. Tada u Njemačkoj pojam emigracije nije bio poznat. Znalo se da su Marx i Engels

pošli u London pričekati svoje vrijeme. U novije vrijeme doputovalo je nekoliko Španjolaca u Paris, bježeći od političkih okolnosti u svojoj zemlji. Znalo se za političke izbjeglice, ali masivno i etnički odredjen pojam emigracije, kakav je kod nas nakon 1933. bio uobičajen, nije bio poznat. Znalo se takodjer za ruske emigrante, ali njima je stajao bijeg nasuprot gubitka života. To je bio jedan vitalan refleks, a tko je i bio 1933. sposoban i spreman 30. januar u Berlinu usporediti sa 8. novembrom u Moskvi? Dakle, ako sada pripadnici moje generacije i mojeg intelektualnog kruga napuste Njemačku, još uvijek nisu emigrirali u navedenom polemičkom smislu već pakiraju svoje stvari na put kojem ni trajanje ni intezivitet nijedan od njih ne vidi jasno. To je bila više jedna demonstracija negoli ofenziva, više jedno skretanje nego akcija. Emigracija kao otpor nije kod nas bio poznat pojam. Pri čemu mi, uostalom, i upada da se većina onih koji su tada napustili Njemačku ni u kom slučaju ne smatrahu sudrugovima sa ruskim emigrantima, već naprotiv, sa onima, od kojih su ovi bježali. Ja osobno nisam imao povoda napustiti Berlin . Živio sam od svoje lijecničke prakse i nisam imao ništa sa politikom.

2. Što danas državopravnici, političari, filozofi misle o toj materiji ja ne znam, ali da o svemu raspravljaju dokazuje i teskoća pozicije u kojoj se nalaze. U svakom slučaju, ja i mnogi drugi morali bi promatrati Vladu kao legalno izabranu egzekutivu. Kontra argument zapravo ne postoji. Od naroda izabrani predsjednik je, nakon očito teškog promišljanja, imenovao novu Vladu. Njeno postavljanje nije bilo ni u kom smislu totalitarno, centar i konzervativci su bili u njoj, Reichstag je i dalje opstajao, novine izlazile, a postrojenja bila i dalje u pogonu. Je li predsjednik bio jedan pametan i dalekovidan čovjek ili nije bio pametan i dalekovidan kao što se danas tvrdi, nije bilo tada za pretresati. Nije bilo za diskutirati. Predigra ovome dešavanju završila je 1932. sa jednom presudom na državnom sudu u Leipzigu. Više istanca, pritom, nije postojala u Njemačkoj. Dakle, to je bila jedna legalna Vlada, cijem pozivu za suradnju nije bilo povoda se suprostavljati.

3. Stranački program. Nisam ga nikad do kraja proučio, nisam nikad bio na NS (Nazional Social.) skupovima, nisam ni prije ni poslije 33. niti jedne NS novine abonirao, ali sam naravno znao da sadrži pod brojnim točkama jedan zli antisemitizam. Ali tko još uzima jedan stranacki program za ozbiljno?

Bilo je, vjerujem, 22 stranke i isto toliko stranačkih programa. Svi su se svadjali sa svima, finih nije bilo i kako se kasnije pokazalo, Senekin Qui potest mori, non potest cogi- nije vrijedio ni za koga. Da će se stranačke točke programa ostvariti, prema iskustvu tadašnjih političkih okolnosti, nije se moglo ni u kom slučaju očekivati. Naprimjer, sadržavao je NS stranački program takodjer jednu točku: "Ukidanje kamatnog ropstva"-a kamate su tada igrale ipak veću ulogu nego ikad. Kapital i investicije su bili bogato podijeljeni, iskorišteni i kroz dvorce i brilijante povećani, i kada bi se nešto i poništavalo to bi bilo nešto sasvim drugo, ali ne i kamate. Dakle, ipak se, doslovno, ova proklamacija nije mogla uzimati-a onda ipak, kada su svoje rasne teoreme počeli provoditi, kada se strah uvukao u kosti... ali to još nije bila 33.

Antisemitizam je jedno jako ozbiljno pitanje da si dopuštam posvetiti mu još nekoliko rečenica. "Problem Zidova" meni nije bio poznat. Bilo je potpuno isključeno da bi se u mojoj obiteljskoj kući očekivalo ili izražavalo antisemitsko razmišljanje. Razmišljanje protiv jednog naroda koji je potekao od Krista.

U školi i za vrijeme studija nije bilo drugačije. Na vojnobolničkoj Akademiji, kojoj zahvaljujem moje obrazovanje, nije bilo malo "miješanih", ali to se iskusilo tek nakon 33. kada su sa lista za sanitarne oficire morali biti izbrisani. Prije toga se o ovom pitanju podrijetla nitko nije zamarao. (Imao sam priliku za vrijeme moje službe vidjeti "časnu listu", u prvom svjetskom ratu poginulih, sanitetskih oficira, koja je tek za vrijeme Nacista bila izašla u raskošnom uvezu. Imena bijahu poredana po abecedi, i bilo je osam Cohena.) U odlučujućim godinama imao sam u Berlinu mnogo židovskih poznanika. Jedinan takav, liječnik, kome zahvaljujem na najvećoj duhovnoj i tjelesnoj pomoći je bila jedna židovska liječnica. Pojedini ljudi, koji su u godinama oko 1930. stvarno stajali uz mene, sa kojima sam najčešće provodio večernja druženja, te jedan, kojeg bi mogao odrediti kao prijatelja, je bio Židov. Kako sam ga takvim smatrao za moju godinu u vojsci, tako i danas iz New Yorka, ništa se nije promijenilo. Ja sam promatrao "problem Židova" statistički, rekao bih. Za moga života vidio sam, odnosno citao tri Židova za koje bih jednostavno rekao da su genijalni: Weininger, Else Lasker-Schüler, Carl Einstein, pritom Schönberg, i onda dolazi nevidjeno mnoštvo poticajnih, agresivnih, senzitivnih značajnika, od kojih sam pojedine i poznavao: S. Fischer, Flechtheim, Cassirer, obitelj Ullstein- moj je izbor neznatan i nedugačak jer se nisam kretao u visokim krugovima. Od knjiga živućih židovskih autora, na mene su najači utisak ostavile i moj unutarnji put odredile: Semy Meyer-Problem čovjekovog duhovnog života; Erich Unger-Mit, stvarnost i spoznaja; Levi Bruhl-Razmišljanje primitivaca.

Zaključno: Nikad nisam imao sumnju i danas ne sumnjam da bi period moga života bez nearijskog učešća bio potpuno nezamisliv. Sjaj kraljevstva, njegovo unutarnje i izvanjsko bogatstvo, može se u bitnome zahvaliti upravo židovskom udjelu stanovništva.

Preplavljujuće mnoštvo poticaja umjetničkih, znanstvenih i gospodarskih improvizacija, koje su od 1918-1933. Berlin stavile uz bok Parizu, potječu u velikoj mjeri od nadarenosti toga dijela stanovništva, njihovih medjunarodnih veza, njihovog senzitivnog nemira i prije svega istančanog instinkta za kvalitetu. Sve je to kroz političke odredbe ili ustavne mjere poništeno odnosno potpuno iskorijenjeno. To je značilo da je Europa bila zatrta, povijest blokirana, kutlura uništena- to ne bi očekivao 1933 ni od jedne vlasti ovoga svijeta. Liberalno doba, pisao sam, nije moglo vidjeti tu moć, pogledati je u oči već je gledalo od nje i sa tim bi se opažanjem i ja složio. Ali tada, kasnije, moć se vidjela i ja sam je vidio.

Evo ga, to je taj Gottfried fucking Benn. Majstor trkeljanja i obavezna literatura za ljude kojima se njemački još ne gadi. Za kraj bih izdvojio još jednu poslasticu kakvih smo se mi u Hrvatskoj povremeno mogli "nauživati" preko novina. Evo da i Austrija nije imuna na ovakve stvari. Ne znam kako bi ih spretnije nazvao. Naime, jedan je austrijski dedica, 82 mu je tek, odlučio malo poprčiti svoje stado. Ovdje se nije radilo ko u nas o kozama već o ovcama, ali je zato bilanca bila stravična: dvije ovce su uginule, a jedna pobacila od dedine ljubavne igre. Nevjerojatno. Koji jebač. Sve je ovo bilo na televiziji i ništa nisam izmislio.

Bože pomolimo se...

 

UČENJE NJEMAČKOG ZA TAXI, GOTFRIED BENN I ŠEVAC OVACA (kolumna broj 6, rujan 2004.)

SKA FIESTA I JAZZ JOŽA, (kolumna broj 5, lipanj 2004.)

EVO, BIO SAM MALO DOMA (kolumna broj 4, 7.5. 2004.)

TURCI (kolumna broj 3, 9.4.2004.)

I've got more than your eyes can see, (kolumna broj 2, 29.3.2004.)

Tomson i Knindja ko u stare babe mindja (kolumna broj 1, 1.3.2004.)