DNEVNIK GASTARBAJTERA
 

BRANKO OSKAR

SKA FIESTA I JAZZ JOŽA

(kolumna broj 5, lipanj 2004.)

Sljedeći tjedan u Rockhouseu nastupa urugvajska grupa La Vela Puerca, a 30. dolazi i David Bowie u naš grad. Iako izuzetno cijenim Davida kao umjetnika, za njega me zaboli kurac. Ali ovi, ovi drugi mene zanimaju. Dolaze iz zemlje o kojoj ne znam skoro ništa i čije glazbenike nikad nisam upoznao. Znam dosta Argentinaca, ali Urugvaj... ništa. Mladići sviraju Latin Ska, moju omiljenu glazbenu kategoriju tako da sam dodatno entspanend. Rijetko navrate Ska jebači ovdje kod nas, ali ipak češće nego u Zagreb . U München, koji je od mene udaljen nekih 150 km svaki vikend neka Ska tarapana. Jebem li ga kad se nema para za takve izlete. Za takav bi mi provod trebalo cirka 150 €, što mi je ipak malo previše dok se u Rockhouseu čovjek može propisno uneredit za 50. Sjećam se posljednjeg puta, negdje u drugom mjesecu, kada su svirali neki Ska pederčići iz Bayerna imenom Skapastoria. Zvuk je bio toliko loš, bas toliko glasan da je ugušio trube, a ja totalno popizdio. Kad sam se obratio ton drkadžiji on mi odgovara da su basevi skroz na minimumu, a da je basist svoju trzaću napravu pojačao do daske. Stari poznati kompleks basista po kojem imaju najmanju vaznost u jednom bendu što, naravno, djelomično odgovara istini. Koji još laik raspoznaje trzaje basa u jednoj kompoziciji. Zato treba pojačati bas da se umanji vlastita beznačajnost po svaku cijenu. Pa i po cijenu da bend ne zvuči na ništa, da trube zvuče na one istarske ne-znam-kak-se-zovu cvililice. Sve samo da bi se znalo da bend ima basistu i da bi se znalo da on postoji na ovome svijetu. Inače, klub je ful uređen i namijenjen je alternativcima tipa Močvara. Samo što su ovdje ljudi ipak dosta pristojniji i iako ima podosta po-cijelom-tijelu-istetoviranih-punkera i ostalih "sumljivih" tipova, ovdje ne trebaju redari. Nema ih. I brijem da bi se tu teško desila frka za razliku od naših klubova. E da, i Močvara bi usporedbi interijera ispala teška rupčaga. Što je, meni se čini, polako i postala. Tako da se ja sada polako spremam za taj događaj. Š paraju se pare za cjelonoćno ludovanje. 10 pivi i skanking all night long. Nadam se samo da Urugvajci neće imati iskompleksiranog basistu...

Prošli sam tjedan imao poprilično uzbudljiv vikend. Bili smo žena, ja i jedna frendica Čehinja kod lika iz prve kolumne. Manfreda. I tako brijemo mi, pijemo, svira Manu Chao. Prava Latin fiesta. Kada upadaju u local dva tipa i dvije ženske od 4, 5 banki. Prilazi Manfred i kaže mi: der Man ist dein Kroate. Ja reko: mojne me jebat! Inače bi me bolio kurac za nekog srednjovječnog zemljaka, ali onako pijan pozovem ja njega za stol. --Manfred! Daj čovjeku piti. –Ja sam Joža, drago mi je-predstavi se čovjek. Ja sam htio crknut od smijeha kad je progovorio međimurski. Još kad bi mu mogao opisati facu tada bi slika bila puno vjernija. Uglavnom frajer 5 banki, pristojno odjeven, kulturan, zahvali se na piću i ode k svojima. Poslije toga naravno da je uslijedila jezikova juha: pa kaj moraš svakom pijancu u ovom gradu pijaču plaćat? Kaj imamo mi para na bacanje? Itd. Itd. Ženo, buš vidla da bu i on platil, i daj muči ko Boga te molim...

Večer se nastavlja. Curice piju svoja pićenca dok ja gutam odlična velika točena pića. Muzika pere, tu i tamo se dižem i cagam. Žene se smiju, znaju kolko je sati. –Idem ja rigat-spomenjem usput i odplešem do veceja. Ruka u grlo, Nijagara. Pridižem se i nekako izlazim kada preda mnom scena za sjećanje. Za vječnost. Neki siroti Austrijanac gurnuo glavu u pisoar i ispušta zastrasujuć zvuk svojstven samo onim rigačima koji ne rigaju često. Nisam znao šta da radim ljudi moji, dal' da se smijem il' da mu pomognem. Kad je digo glavu i pogledo me ja sam se moro počet smijat. Dečko, negdje mojih godina, pristojno odjeven plave kose i plavih očiju, izgužvane face upire pogled u mene, ali me ne vidi. Znate na šta mislim. Jebote, umro sam od smijeha. Za tolike godine lumpovanja po Zagrebu sa ovakvim se nisam sreo. Poslije sam pokopčo da jadnik nije mogao u WC od mene pa se u frci odlučio za pisoar. U svakom slučaju ziva komedija. I Austrijanac zna da bude Balkanac, kad se dobro zapije.

Pred sam fajrunt, oko četiri, razilazi se društvo od gsna. Jože. Dolazi Jožek za naš stol, a i Manfred nam se pridružio posto ostasmo zadnji gosti. Daj rundu!-vikne Joža. Svakom po pivo i brlja. Kaj buš sad, nemreš odbit kad frajer plaća. Pa ta runda, pa još jedna pa sve u kurac. U jednom trenutku smo počeli Joža i ja pjevat one stare tipa “ima dana kada ne znam šta da radim” i mogu vam reći da čovjek ima moćan bariton. Tako smo nekako došli i do toga da on svira u jednom Jazz bandu koji svira u gradskom podrumu. Sad ga ja zajebavam da nek on ne zajebava, kad Joža ni pet, ni šest, skoči, i veli: idemo! Je, kaj bumo sad, već je tak pol šest, idemo tak i tak prema doma.

Joža nas je odpeljo u jebeni Jazz club. Uređen do jaja. Brijem da samo drvo u interijeru vrijedi 50 soma €, a instrumenti... tu sam tek puko. Bubnjevi, klavir, trube, sax... ludilo. Kako mi je želja svirat trubu, a nikako da skrpam pare, svaka prilika da dunem u koju je i više nego rijetka. Jožek je zvadil trubu kaj vredi najmanje 2 soma €. Veli: to je od našeg trubača, al možeš malo puhnut. Puho sam ja, puho ali ništa hvale vrijedno nije iz nje izlazilo. Onda trombon, prekrasan zlatni trombon, opet ništa. Jebiga, treba bit koncentriran i trijezan da bi se proizveo neki zvuk, valjda. Popili smo svaki po jednu, ne znam ni ja kakvu, kratku, ljutu, i otišli doma.

Nedjelja je po obicaju bila odvratna.

 

EVO, BIO SAM MALO DOMA (kolumna broj 4, 7.5. 2004.)

TURCI (kolumna broj 3, 9.4.2004.)

I've got more than your eyes can see, (kolumna broj 2, 29.3.2004.)

Tomson i Knindja ko u stare babe mindja (kolumna broj 1, 1.3.2004.)