DNEVNIK GASTARBAJTERA
 

BRANKO OSKAR

EVO, BIO SAM MALO DOMA

(kolumna broj 4, 7.5. 2004.)

Dao sam otkaz na svome super poslu od 300 eura ne bi li mogao ići na sud u Zagreb. Kako mi nisu dali slobodno par dana odlučih ih odjebati i ostati kod kuće malo duže. Parnica kojoj sam morao prisustvovati sada je već napunila tri godine, a radi se o prometnoj u kojoj je sve kristalno jasno. Naime, jedan mi se kreten zabio u guzicu dok sam stajao na semaforu. Možete si to zamisliti, a još je bio trijezan. Sada ljudi iz Euroherza neće priznati odgovornost dok se taj majmun ne pojavi na sudu i ne da izjavu. Kako se ovaj već par puta nije odazivao konačno će sutkinja izdati nalog za privođenje. Koji smrdljivi nonsense i rupa u zakonu. Još da ni ne spominjem kako mi nisu ni isplatili totalnu štetu na mojoj super Hondi Accord iz 81. Trošila je 11 litara, uzgred budi rečeno. Iako je sve jasno, što je potvrdila i sutkinja, koriste sve proceduralne smicalice ne bi li što vise odugovlačili. Zamislite nekog čovjeka kome bi auto trebao za posao ili za tako što, a koji nema para da složi krntiju. Strašno. Tako da želim poručiti čovjeku, kome bi se moglo desiti takvo kakvo zlo, da samo moli Boga da ga nije pogodio netko osiguran kod Euroherza. Prezirem ih, a zakon dozvoljava da takvi uopće mogu biti registrirani.

Zbog takvih situacija čovjek osjeti neko tužno zadovoljstvo što je napustio domovinu u kojoj je pravna sigurnost na totalnoj nuli, gdje sudnice izgledaju poput birtija na provincijalnim kolodvorima, a suci žvaču sendvice tokom zasjedanja.

Kako nisam vidio doma preko tri i po mjeseca uzbuđenje je u meni bilo veliko i raslo sve više kako se dan odlaska bližio. Čovjek u ovoj tuđini, koji ovdje nema nikoga, koji je napravio prilično veliki rez u svome životu i ima pravo biti uzbuđen u ovakvim trenucima. Jedva sam čekao čuti uživo "kaj briješ?" ili "kaj se radi?" i ostaviti iza sebe "was macht" i "was gibt?". Ožujsko pivo koje ovdje mogu piti samo kod braće Bosanaca za dva i pol eura, maštao sam piti u prirodnom okruženju iz koga je izraslo ovo pivo. Ili ova piva. Da ne spominjem gorki koji mi ovdje nude samo iz Maraskine radionice.

I tako, nakon pet i pol sati vožnje stigao sam. Zagorski bregi i livade zamijenili su austrijske Alpe i crnogoricu. Ma koji osjećaj, za ovakve trenutke vrijedi živjeti. Koliko mi samo paše nas pejsaž i reljef ne mogu opisati. Drveše, livade, raštrkane kućice. Strašno.

Prvu subotu je odmah pao roštilj, ekipa, pivo. Kao nekad. Samo što moram priznati da je vremensko-prostorna distanca ipak ostavila nekog traga. Ipak sam osjećao da se sve pomalo mijenja. Sklon sam to pripisati i našem odrastanju i činjenici da ljudi evoluiraju kako karakterom tako i osjećajima. Nije bilo nekadašnje razuzdanosti uvijek svojstvene našim zabavama te što je najvažnije, nije bilo pravog filinga. Možda je to bila samo slučajnost ili moje trenutno tupilo jer pravoga smijeha, toliko potrebnog svakom čovjeku, ipak je bilo. Mislim da ne trebam opisivati pijane ispade i valjanja po livadi. Nakon toliko iščekivanja čovjek ipak više očekuje pa kad se projekcije zamišljenog ne počnu ostvarivati, jasno je da slijedi razočaranje. Ne znam. Još mi tu nije sve posve jasno, al nekaj mi tu ipak ne štima...

Trebo sam ići i na Hladno Pivo, ali nismo dobili karte jer smo komotno čekali zadnji dan. Tako sam slično popušio i Manu Chao. Čuo sam da je bilo odlično i na jednom i na drugom koncertu. Ma uostalom, ko ih sve jebe. Sve je to ionako prolazno, a u gužvi se ne da disati, od buke pričati, jednom riječju dojadila mi je takva vrsta zabave. Jednostavno ne uživam više. Najbolje bi mi bilo da pustim trbuh i podbradak, napravim dvoje djece i odem u kurac. Zasigurno ovo sve zvuči patetično i depresivno, ali bogami i odgovara stvarnom stanju moje duše. Barem ovih dana. Jedino što me držalo i činilo vedrim posljednjih mjesec dana bila je priroda koja se budi u svom šarenilu boja tako da nisam pao u depru sada kada sam konačno stigao doma.

Zadnjih par puta moji dolasci primili su jednu šablonu djelovanja tako da su me i ovoga puta primorali na isto postupanje. Naime, odmah bi na pragu stisno jedno Ožujsko u grlo i prije nego bi unio stvari u kuću. Zatim bi otišo do suseda koji mi snima Malnare i nastavio piti pivo sa veselom druzinom (odnosno luđacima) sljedeća tri dana. Kada bi to potpuno iscrpljen odgledao, došli bi na red filmovi koje sam posljednjih mjeseci propustio. Ovoga puta sam zapamtio tek dva naslova što će reći da su mi se samo dva svidjela. Šibicari sa Cageom i Tvoju mamicu također. Pogledao sam i jednog Srbijanca "Mala noćna Muzika". Strašno. Loše, naravno. Mislim da ga se i napušen teško može progutati. Ja sam ga odgledo do kraja samo zato što glavni glumac liči na jednog starog frenda, pa sam se cijelo vrijeme iščuđavo sličnosti. Vrijeme je brzo prolazilo i valjalo je nešto napravit. Valjalo se napit, drugi dan prespavat i opet ništa ni osjetit ni doživit. Banana. Pola ljudi nisam ni stigo vidjet, sa starcima sam bio tek jedan dan, a toliko sam se radovao. Sve je to ipak puno drugačije kada si zamišljaš od stvarnosti na licu mjesta. Prava gastarbajterska priča. Uvijek kukaju kako brzo prođe urlaub, a da ne spominjem sramotu da su (da smo) pijani svaki dan. Gastarbajterska je tuga pregolema.

Želio bi spomenuti još da, kako sam se ovdje odvikao, da sam se ponovo navuko na ono smeće od nase televizije. Tako lako. Začudio sam se, a mislio sam da ću ubuduće gledati jako malo televiziju. Valjda mi je falila domaća riječ ili pak dobri stari engleski, francuski ili švedski. Odbijao sam sa gnušanjem gledati filmove gdje likovi otvaraju usta kao ribe i mašu rukama kao majmuni u vidljivom neskladu sa uzbuđenjem sinkrozinatora. Uvreda inteligencije. Kako moje tako i cijelom njemačkom narodu. Zanimljivo da još nisam skužio kako Francuzi, Španci i Talijanci rješavaju te USA filmove. Saznat ću, nadam se. Poljaci su naime najveći debili na tom polju. Frajer priča odnosno čita sve glasove koji su samo malo prigušeni u pozadini. Fuj. I tako sada na odlasku ostavljam iza sebe novi super RTL, Super Novu debilanu i masu predivnih emisija na HRT-u od kojih me još davno Malnar odgovorio. Ako štogod i sfali, ima moj drug Vlado satelit sa svim tim lijepim programom.

Suma sumarum: jedan solidan, po ničem poseban, gastarbajterski urlaub je odrađen. Brijem da se polako pretvaram u masu onih našijenaca koji žive za urlaub a koji onda em brzo prođe em ga se ne sjećaju jasno.

Vraćam se Austrijo tebi, u snijegom zametene Alpe...

 

TURCI (kolumna broj 3, 9.4.2004.)

I've got more than your eyes can see, (kolumna broj 2, 29.3.2004.)

Tomson i Knindja ko u stare babe mindja (kolumna broj 1, 1.3.2004.)