DNEVNIK GASTARBAJTERA
 

BRANKO OSKAR

I've got more than your eyes can see

(kolumna broj 2, 29.3.2004.)

 

Malo malo javljaju se kompići sa upitima jel' ima kakav posao ovdje gore. Moj odgovor je uvijek isti: daj, nisam ni sebi još ništa naš'o, a kamoli da tebi nešto sredim i to jos na crnjaka. Papiri su potrebni u svakom slučaju osim ako ti neki rođo ima rest ili birtiju pa da mu pereš tanjure u kuhinji. Situacija, u nekad za radnicima zjapećim zemljama, se uvelike promijenila. Posla jednostavno nema, odnosno da budem precizniji, dobroga posla nema. Slušam ovdje priče kako su nekada na kolodvoru čekali agenti raznih poduzeća nebi li se dokopali radne snage sa istoka. Sišao bi sa vlaka i već imao posao. Sa papira, bez papira, sve se dalo srediti. Danas se kuka o skupoći, o malim plaćama, o porezima što ti uzmu pola prekovremenog, o euru koji je sve zavio u crno pa da dalje ne nabrajam. Čovjek da bi se uvalio u dobru firmu te tako privređivao nekih cca.1400 € treba kao i svuda dobru žnjoru. Nije dovoljno da ti stric ili tetka tamo rade pa da te preporuče, već da osobno znaš šefa ili da imaš obrazovanje koje mi stranci jednostavno nemamo. Dobro znanje njemačkog jezika da ni ne spominjem.

 

Što se tiče posla to su bile prve stvari koje sam primjetio: naši ljudi su vrlo slabo obrazovani i vrlo slabo barataju jezikom. Druga generacija odnosno njihova djeca jezik poznaju, ali ne i građu koja se uči u školama. Koliko samo njih nema uopće završenu srednju školu. Oni koji i uspiju savladati tu “muku” postaju profesionalci na kasama, u lagerima, kamionima itd. Svakako da ih ima i fakultetski obrazovanih, ali brijem da ih je jedan na pedeset. Upravo je jasno vidljivo kako se ruralni mentalitet njihovih roditelja prelio u njihove mlade zatucane glave. Nekada sam gledao svoju gastarbajtersku familiju kada bi pristizala kuci na praznike iz Njemačke kao male Bogove. Dobri auti, lijepe stvari, pametni da te Bog oslobodi. Danas vidim da je sve to pičkin dim. I od ljudi i od njihovog materijalizma. Ovdje nisu ništa. U rangu su sa domaćom nižom klasom te ih samo ona i prihvaća. Naravno, i oni njih. Naravno, kad su i isti kalibar. Često se danas nasmijem kad se sjetim naših politicara kako pominju našu “dijasporu” kao ugledne i cijenjene ljude u inozemstvu. Ima dakako i takvih, ali šta su oni u moru ljudi koji ovdje žive i ko se i kada na njih sjeti i obazire. Doktor u Švici ili advokat u Njemačkoj. Big deal. Šta je njih pet na masu onih naših polupismenjaka i seljaka kojih se onaj gore doktor postidi kad ih vidi. Ne da se ne mogu uklopiti nego stvarno ne mogu. Ima to naravno i svojih prednosti, ali uistinu mi ne bi trebali podazrivi pogledi domaćih kada se stanem izrazavati u infinitivima. Sva me ta njihova iseljenička zajednica podsjeća na srednjovjekovne židovske kolonije po evropskim gradovima gdje su izolirani živjeli i šljakali. Ja bih ovdje mogao do penzije raditi bez da znam i riječ njemačkog. Šta će ti kad imaš HRT 1, 2, 3, radio ovaj, onaj, naše kafiće i domaću ekipu na šteli. Ne želim ništa loše o našim ljudima ni reći ni misliti, ali kada me na momente zapljusne energija koju im mentalni sklopovi isijavaju moram popizditi.

Ljudi koje sam ja dosada upoznao su mahom, upravo ti lageristi, čistači, kamionci. Kada kojega pitam di i šta radi, počnu se izvrdavati, muljati, lagati. Srame se svoga posla. Kakvu imaš plaću? Nerijetko sam upravo dobio basnoslovne iznose ili neiznošenje “poslovne tajne”. Tada mi ih biva žao. Tada najbolje uviđam koji su to robovi svojih mentaliteta i ovisnosti o mišljenju okoline.

Da se razumijemo, ja sam prije dva mjeseca počeo raditi u Metrou, ali ne kao zaposlenik Metroa već firme koja čisti u Metrou. Moji kolege rade u Metrou, a ja u Putz firmi. Jel se razumijemo? Tako ja pričam jednom Austrijancu, studentu publicistike, kako sam našao posao. Dođem uveče u pola 9 u Metro na Fisch Abteilung, ispraznim kante za smeće, uzmem miniwash pa lijepo šprickam naokolo. Poslije obrišem stalaže sa ribom i čekam svojih 290 €. Imam i socijalno i penzionsko. Sve za čuku i pol. Nije loše. Još bolje zvuči kad se pretvori u kune. I boli me kurac oće neki Bosanac ili ko drugi mene gledat ko smetlara. Oće li taj Austrijanac; “intelektualac” mene gledat ko Balkanskog sirotana ili kako već. Ostali će kolege čistači odlaziti svojim domovima za blagdane u svojim, od usta odvojenim, BMW-ima, u Hondama sa spojlerima i pričati priče kako su šefovi u Metroima, radnici u biroima i tako dalje i tako bliže.

Ja ću samo sjesti, otvoriti pivo i zapjevati onu: I've got more than your eyes can see.

 

Tomson i Knindja ko u stare babe mindja (kolumna broj 1, 1.3.2004.)