DETOX ONLINE

 

50. tjedna kolumna by Max, Cro Cyber Junkie (14.7.2004.)

UVODNIK

OKRUTNO LJETO

Dugo nisam pisao. Zapeo sam u heroinskom mulju. Svaki dan mi je isti. Probudim se oko 11h, načet krizom, počnem smišljati kako spasiti i današnji dan. Sve to odavno nema nikakvog smisla, ali besmisao je ionako moj stil života već jako dugo... neki bi rekli, predugo... no i to je preslaba riječ. Morao sam prestati razmišljati o sebi i svom životu i upravo zato nisam pisao. U protivnom bi poludio. Ljeto je tako okrutno.

Danas sam isčitavao dijelove svog dnevnika s početka 2000.-te godine. Nevjerojatno je koliko su tada stvari bile drukčije. Konzumirao sam dop, ali ni približno kao sada, po nekoliko puta dnevno, ako je moguće. Odakle mi novci? Ni ja ne znam. Doslovce svaku kunu koju zaradim dajem na dop, grebem starce (lepeza izmišljotina koje im prodajem beskrajna je i neviđeno maštovita), posuđujem od prijatelja i poznanika. Nekima vraćam lovu, nekima ne - ne zato jer ne želim već jednostavno ne mogu (kad moram birati između skidanja krize i vraćanja duga naravno da izabirem ono prvo). Prodao sam nekoliko svojih vrijednih stvari... još nisam počeo prodavati stvari iz kuće koje nisu isključivo moje (TV, video i slično), još uvijek ne kradem niti pljačkam. Ne dilam. Ne prostituiram se, no to je skoro pa nemoguće u ovom gradu. Ili ja ne znam za te kanale, a znam skoro sve aktivnosti podzemlja ovog grada. Znači još sam dobar.

Jedna cura me je u mail-u pitala zašto stalno iznalazim loše izgovore da se i dalje nastavljam drogirati? Odgovorio sam joj da ja uopće ne nudim izgovore jer mi ne treba razlog. Drogiram se i to je samo po sebi izgovor, razlog i odgovor. Volim se drogirati, želim se drogirati i moram se drogirati. Ja sam narkofil, narkoman i ovisnik. Jesam li bio dovoljno jasan? Zasigurno jesam. Dakle, da se vratim na prvotnu misao. Promjene... koliko su se stvari promijenile u zadnjih nekoliko godina. Zvučat će potrošeno i izlizano, ali i sam pogled na razliku između Maxa iz 2000.-te i Maxa iz ove, 2004.-te može slobodno biti povod da ovaj čas bacim gun, žličicu, limunsku kiselinu, elastični zavoj i vaticu, Pitate se zašto nisam spomenuo dop, zašto i on ne bi završio na asfaltu ispod mog prozora? Trenutno ga nemam, a i kad bih ga imao sumnjam da bi pravio društvo ostatku opreme. Ili bi ga skuhao i pospremio u žilu ili bi ga (vjerojatno u napadu ludila) sutra prodao, da imam kakve koristi i zrnce sreće u samom startu krize... da imam tu lovu pa si opet kupim piz ako kriza postane nepodnošljiva. Eto, opet sam se vratio na početak, opisao krug. Kako god okreneš, svaki put ću završiti sa gunom u ruci, iglom spremnom i uperenom prema blijedoj koži. Uskoro igla probija kožu, probija krvnu žilu, ja, već iskusno, laganim pokretom prsta povlačim špricu prema natrag da se uvjerim da je igla unutar žile. No već sam prilikom ulaska igle u ruku osjetio kako sam probio žilu i znam da će se u gun-u odmah pojaviti kaplja krvi koja će se, poput crvene orhideje, rascvasti u heroinskoj otopini... znak da je sve spremno za injektiranje još uvijek tople smeđkaste (nijansa boje kreće se između prozirne žute pa sve do tamno smeđe, ovisno o vrsti i kvaliteti heroina) tekućine i priuštiti si rješenje za sve ovozemaljske probleme, bilo da su psihološke ili fiziološke prirode. Naravno, pod uvjetom da je roba kvalitetna. Rješenje, nažalost, ne traje vječno. Ali tu prvu minutu nitko ti ne može platiti. U njoj je stješnjena teorija cijelog svemira, života i smrti, objašnjenja nisu potrebna niti moguća. Jednostavno znaš. Znaš. Polako otvaraš oči, još si živ iako si na trenutak bio na onom svijetu. Mora da se tako osjeća čovjek kad tek umre, u onih prvih par sekundi na drugoj strani. Svima onima koji još uvijek šmrču dop ili ganjaju zmaja, poručujem vam, isplati se... vjerujte, isplati se. Ja se vraćati neću, u to možete biti sigurni. Prije ću se skinuti s dopa nego odustati od igle i opet šmrkati ili pušiti. Kažu da je sve to isti kurac, ali nije. I ja sam mislio da je jest, ali razlika je zajebana stvar. Oduvijek sam želio probati ubosti se, obično bi bez svjesne odluke odgađao taj događaj jer, nigdje mi se nije žurilo, godine su prolazile i na kraju evo me...vrijeme je sazrelo da i ja osjetim taj toliko razvikani flash . I razvikanost je opravdana.

Jeste li primjetili jednu određenu stvar sveprisutnu našim modernim hi-tech životima? To je način razgovora preko telefona. Na primjer, kad vas netko (pri tom mislim na poznanike i prijatelje... općento likove s kojima ste u dobrim i čestim odnosima), s mobitela nazove doma, a ubrzo dobijete dojam da će se razgovor oduljiti, vi odmah nudite da na trenutak prekinete razgovor i da vi tu osobu nazovete sa svog kućnog telefona, kao, da frend ne troši impulse bezveze. A šta, vi ih dobijate besplatno? U nas se još uvijek fiksni telefon smatra nekakvom zdravo-za-gotovo igračkicom koja je praktički besplatna. A kad iz dragog nam HT-a doputuje papir ispunjen gomilom brojeva i slova, sa konačnom cifrom ispod crte, onda nas umalo strefi kap. Mislim, mene ne, ali moje roditelje da. Toj konačnoj cifri poprilično kumujem i ja sa svojim surfanjem po majci svih mreža, nemani koju nitko na ovom, a ni na onom svijetu ne može kontrolirati. Ali draga mi je, nemate pojma koliko. Da je nema, moj život bi bio bitno drugačiji ma koliko se činilo da pretjerujem s tom izjavom. Malo se zamislite pa ćete doći do istog zaključka. Na prijelazu iz proljeća u ljeto mnogi su se po prvi put susreli s modemom. Razlog je poznat... Severinin kućni porno video uradak. Što sve neće ljude natjerati da sjednu ispred, mnogima omraženog, stroja. A omražen im je bio samo zato jer im je nepoznat, a sve ono što su čuli iz druge ruke, bilo je većinom nejasno, maglovito i u pravilu s negativnim konotacijama. Kao, Internet jer đavolje maslo. Ma... po njima, općenito, tehnološki napredak dolazi odozdo. Ali, vrlo je prikladno kad im pukne automobilska guma u nekoj pripizdini da s mobitela nazovu vučnu službu koja dojaše u roku od pola sata i spasi stvar... to je već u redu. Pokušat ću što manje trošiti riječi na te i takve ljude mada će to biti skoro pa nemoguće. Iz njihovih se redova regrutiraju svi oni netolerantni pojedinci, ksenofobi, antisemiti, homofobi, šljam s moralom na "zavidnom" nivou koji su spremni osuditi svaku pojavu nečega što prelazi okvire uobičajenog i tradicionalnog. Ne želim sad da pomislite kako jurišam u prvim redovima kad se radi o pravima istospolnih zajednica ili tamo nekog afričkog studenta na razmjeni. Ne, predrogiran sam ja za to, heroin me je usporio i skrenuo s normalnog puta, stihija me odnijela predaleko da bi imao snage i volje dignuti šaku i zamahati onom zastavom sa duginim bojama na kojoj velikim masnim slovima piše "mir", tolerancija" ili nešto treće. Ali uvijek mi zasmeta svaki vid netolerancije, zaboli me svako kršenje osnovnih sloboda i prava pojedinca da bude upravo ono što on želi ili što je već postao samim svojim rođenjem, bez straha da bi mogao popiti batine ili biti zakinut na neki suptilniji način, dobiti metaforičku pljusku, biti stavljen "na svoje mjesto". Ja jesam narkoman, ali ne dam da me se gazi ili vrijeđa. Ponekad mi dođe da svima pokažem svoje "magistrale" na podlakticama i viknem: "Ja sam narkos, to je moj izbor, to je moja bolest, ali nisam zato manje vrijedan, manje inteligentan!" Svatko ima neku svoju veliku "glupost" u životu. Moja je heroin, a vaša?

Stanje na narko-tržištu o mom gradu već tjednima je jako loše i to me frustrira. Nikad ne možeš biti siguran da će te, kad okreneš dilerov broj, dočekati pozitivan odgovor i brza akcija. Ali to ne znači da je naša policija postala aktivnija i učinkovita. Stvari su jednostavno u startu postavljene naopako. I što je manji grad, to je situacija nepovoljnija. Recimo, u Zagrebu ili Splitu nikad nećeš ostati bez sheme. Naravno, to vrijedi samo ako poznaješ dovoljno velik broj dilera ili ljudi koji ti mogu pomoći. A kod mene, možeš poznavati cijelu heroinsku populaciju a da ti to ništa ne vrijedi jer su svi okrenuti u istom smjeru, kupuju od dva do tri gradska dilera koje ionako i sam poznajem pa nema smisla zvati prijatelje koji su u istoj gabuli kao i ja. Zna se dogoditi da u gradu jednostavno nema heroina. Koji je to onda nered u gradu. Svi zovu svakog, a nitko nikome ne može pomoći. Svi nešto čekaju, troše se impulsi uprazno, skupljaju se novci, šture informacije kolaju uokolo, ali dopa nema. I uvijek isti odgovor. Nema se i ne zna se kad će se imati. Ili, biti će tek večeras. I onda kad napokon roba stigne u grad, u neke gluhe noćne sate, lavina se pokrene, postane prometno na mjestima gdje inače vlada pustoš. I nakon sat vremena, kad se stvar smiri, baš osjetiš kako je grad odahnuo, kako se lakše diše.

U tom trenutku se pojavljuje još jedan problem. Naime, neki od nas koji se bodu, jednostavno zaborave tijekom dana kupiti novi gun. A zna se dogoditi da ti se šprica u ključnom trenutku začepi ili dođe do nekog drugog problema zbog kojeg se ne možeš furnuti. I što onda činiti? Jednu sam noć, iako sam doma imao nekoliko već iskorištenih šprica (ali su bile pomalo tupe) okušao sreću i pokušao kupiti novi inzulinski pribor u dežurnoj ljekarni, čisto da se lišim mučenja sa tupom iglom. A da budem iskren, baš me zanimalo hoću li u gluho doba noći uspjeti dobiti jednu špricu. Da samo znate kako me je frajer otkantao. Samo je, preko interfona, kratko prozborio: "Sutra ujutro, momak." Ma šta sutra ujutro?! Zna li on što je upravo učinio?! Da je netko drugi bio na mom mjestu, neki stvarno okorjeli junkie (suprotno općem mišljenju, ja još uvijek ne spadam u navedenu skupinu jer se sigurno ne bi išao furati s tuđim gunom) kojemu nije bitno s čim će se ufurati, taj bi posudio gun od bilo koga, sve samo da se uroka što prije. Tko će čekati do jutra, pobogu? A ako ne uspije kod poznanika i felow junkija pronaći neki prljavi, sto puta korišten gun spreman je prokopati po smeću ili na mjestima gdje inače narkići znaju odbaciti iskorištene šprice. I eto sranja, eto boleština kojima lijeka nema. I sad ti priupitaj onog frajera u noćnoj službi ljekarne zašto nije htio prodati jedan jebeni inzulinski pribor koji stoji svega jednu kunu i za koji nije potreban recept. To je gola obijest. U samo jednoj sekundi sjebo je nečiji život samo zato jer mu se tako sprdnulo ili mu se nije dalo mrdnuti guzicu i posegnuti u ladicu sa špricama. Možda imaju takvu direktivu odozgo, ne prodavati noću inzulinske pribore... možda. Ali to je onda još gora stvar. Što je sa onom damage reduction politikom koju provode sve razvijene zapadne države? Zar mi ne spadamo među takve? Očito da ne. U nas vjerojatno još uvijek vlada razmišljanje da je bolje da prljavi narkići što prije crknu, a to što mi netko ne želi prodati gun u jedan sat proslije ponoći, to je zorni primjer takve politike. Na kraju krajeva, na mom mjestu se mogao slobodno mogao naći stvarni dijabetičar koji iz nekog razloga nema inzulinski pribor. Zar to nije ludost? Zar taj jadnik treba ići u bolnicu, na Hitnu Pomoć da bi si spasio život? Čuo sam podosta sličnih priča, i to priča koje nemaju veze sa narkomanijom. Mnogi ljudi nisu noću mogli dobiti nužne ljekove. Uistinu mi nije jasan taj lešinarski stav nadležnih institucija. Nedaj Bože teško se razboljeti u ovoj zemlji. Nitko te ne štiti, bolnice se slobodno mogu nazvati klaonice, čekanje je konstanta kojoj nema kraja, liječničko osoblje se uvijek drži skupa (baš kao čopor hijena) pa ako netko od njih i pogriješi (a toga ne nedostaje) šanse za istjerivanje pravde su minimalne. Lova i samo lova... to je jedini način da brzo dobiješ ono što ti treba, bilo da se radi o specijalističkom pregledu nakon kojeg ćeš dobiti točnu dijagnozu, skupim lijekovima ili pravodobnoj, stručno izvedenoj i uspješnoj operaciji. Počesto ni novac nije jamstvo da će sve ispasti u redu. Jebote, ko da živimo u Ugandi. Mnogi bolnički odjeli imaju efekt vremenskog stroja ili dobrog holoapartmana. Uđeš i odjednom se nađeš u 1923.-oj godini. Kroz hladne i polumračne hodnike u prugastim pidžamama tumaraju zaraženi Variola Verom dok za njima jurca glavna sestra stokilašica i vraća ih u karantenu. Ripljući i bljujući krv prođe i pokoji tuberan, nema veze, sve je to za ljude. Kroz debele i zahrđale prozorske rešetke vire, od puste sline musavi mentalni bolesnici na kojima se uredno svaki dan vrše opiti i pokusi, a terapija elektrošokovima je najnormalnija stvar. Metar debeli zidovi ruševnih zgrada govore da se nalazite na zajebanom mjestu odakle nećete tako lako izići, barem ne u uspravnom položaju. Noću se kroz hodnike razliježu jezivi krici bolesnika na samrti, a ujutro, s prvim svjetlom čuje se škripa kotača invalidskih kolica... to ona izlazi da bi podno stare sekvoje čula posljednji pjev ptica, posljednji koji će ona čuti. Uputila mi je nježni pogled i tiho prozborila: "Uživaj dok možeš, uživaj dok si mlad i zdrav." Eh, da ona zna ko što ne zna.

Računalo, prekini program


Max, Cro Cyber Junkie, 14.7.2004.


ARHIVA KOLUMNI:

DŽEM' HADARČE kolumna no. 49. 5.6.2004.

ALI (epizodna, onako.sportska uloga), kolumna no. 48, 4.5.2004.

JEDAN ZAJEBAN DAN, kolumna no. 47, 24.3.2004.

NEDILJON U TRI (timbeeeeeer!!!), kolumna no. 46, 7.3.2004.

KLUB PISACA (moj Tyler Durden i ja), kolumna no. 45, 8.2.2004.

TREĆE UHO (slušaj vamo!), kolumna no. 44, 22.2.2004.

LJUBAV (zvono od mutnog stakla), kolumna no. 43, 6.2.2004.

VANILLA SKY, kolumna no. 42, 27.1.2004.

JEDNA OD POSLJEDNJIH (vijesti iz podsvjesti), kolumna no. 41, 22.1.2004.

PRIJATELJI STARI GDJE STE? (devetorica veličanstvenih), kolumna no. 40, 18.1.2004.

NOVOGODIŠNJA KOLUMNA, kolumna no. 39, 1.1.2004.

BOŽIĆNA KOLUMNA (nepodnošljiva lakoća postojanja), kolumna no. 38, 26.12.2003.

MALENA II (plus bonus track: dan poslije), kolumna no. 37, 13.12.2003.

SVEGA POMALO II, kolumna no. 36, 7.12.2003.

AL ALLELE, kolumna no. 35, 00.00.2003.

SANJIVA DOLINA (ili: kako postati trol) kolumna no. 34, 14.11.2003.

HORROR MJESECA STUDENOG, kolumna no. 33, 8.11.2003.

UMJETNOST PSOVANJA, kolumna no. 32, 31.10.2003.

JUNKYARD DOG, kolumna no. 31, 24.10.2003.

PLACEBO PODPITANJA, kolumna no. 30, 16.10.2003.

TOUR DE FOLIJA (bello imposibile), kolumna no. 29, 6.10.2003.

NEKI NOVI FILM, kolumna no. 28, 3.10.2003

IPAK SE MOŽE, kolumna no. 27, 26.9.2003.

LIJEPA F., kolumna no. 26, 19.9.2003.

ŠMRKANJE TRAVE U VENE, kolumna no. 25., 12.9.2003.

ŠTO AKO...? (Razum, Osjećaji i Ćevapi), kolumna no. 24., 30.8.2003.

VRUĆINA , kolumna no. 23., 21.8.2003.

MALENA , kolumna no. 22., 14.8.2003.

VEZE I VEZICE, kolumna no. 21., 8.8.2003.

SUPERNOVA PRIČA, kolumna no. 20., 1.8.2003.

X, kolumna no. 19, 25.7.2003.

NOVO DOBA, kolumna no. 18, 16.7.2003.

HIDDEN DRAGON, CROUCHING KING (Godine Zmaja), kolumna no. 17, 29.6.2003.

RONOV ODLAZAK, kolumna no. 16, 22.6.2003.

OMNIBUS , kolumna no. 15, 15.6.2003.

NEDJELJA, PONEDJELJAK, kolumna no. 14, 8.6.2003.

KEEP IT REAL, kolumna no. 13, 1.6.2003.

THE SPACE BETWEEN, kolumna no. 12, 22.05.2003.

KLASIKA II (Kuća Duhova) , kolumna no. 11, 16.5.2003.

NEUGODAN SUSRET , kolumna no. 10, 1.5.2003.

IDEMO DALJE, kolumna no. 9, 22.4.2003.

NAPOKON DETOX, kolumna no. 8, 7.4.2003.

SVEGA POMALO, kolumna no. 7, 28.3.2003.

BOXING HEPTANONI, kolumna no. 6,16.3.2003.

PROPOVJED, kolumna no. 5, 9.3.2003.

PLJUNI I ZAPJEVAJ, kolumna no. 4, 1.3.2003.

REZIME, kolumna no. 3, 25.2.2003.

SUSRET PRVI, kolumna no. 2, 20.2.2003. (postavljeno isti dan oko 18.30)
KLASIKA, kolumna no. 1, 13.2.2003. (postavljeno 17.2.2003.)