DETOX ONLINE

 

48. tjedna kolumna by Max, Cro Cyber Junkie (5.6.2004.)

UVODNIK

DŽEM' HADARČE

Tri su sata popodne. Pušim cigaretu naslonjen na rub prozora i uživam u lijepom, doduše malo burnom danu. I tada, napokon, hvala Ti Bože, dobijem inspiraciju za pisanje. Zapravo, nije to inspiracija već potreba za izbacivanjem svega onoga što me tišti, svega što vam nisam od srama mogao reći. Ali sad je sazrelo vrijeme i za to, za bolnu i čistu istinu.

Na kartonu iznad kojeg se nalazi podloga za miša nažvrljana je gomila telefonskih brojeva, raznih šifri, internet adresa, nebuloznih crteža, ostataka gareži onih sad već davnih dana kad bi ostavio komad nagorjele folije na tom povijesnom kartonu. Što sam uopće htio reći? Da, na donjem dijelu tog kartona debelim je slovima napisan i zaokružen jedan datum. 15.04.2004. Zašto? Zato jer je to dan kad sam se prvi put intravenozno puknuo dopom. I od tog dana postao sam pravi junkie. Konačni korak je učinjen. Početak kraja. Nema više šuškanja folijom, nema više motanja tuljca za pušenje, nema više kupovanja novog upaljača svaki drugi dan, nema više šmrkanja dopa u nos (toga već odavno nema) i problema koji s tim dolaze (kronično začepljena surla, problemi sa sinusima), nema više ničega...samo ja, šprica (inzulinski pribor, da budemo službeni), limunska kiselina, sportski elastični zavoj (koji je nekoć služio u puno zdravije svrhe), žlica i vatica. Prvi put kad sam se piknuo u žilu, imao sam pomoć jednog prijatelja koji je bio toliko puknut da me je teškom mukom (nakon desetak pokušaja...čak me je "gađao" u list na nozi) pogodio u moje jedva vidljive žile. Pristojno me izmučio, toliko da na kraju nisam ni oćutio flash od puste nervoze. Odmah sam shvatio da pucanje iglom nije za mene i vratio sam se dobroj staroj foliji...ali samo na nekoliko dana. Odlučio sam još jednom pokušati, ovaj put uz pomoć jednog drugog kompanjona. I uspjelo je iz prve. Nakon tog dana morao sam uzimati dop skupa s tim frendom koji ima sigurniju ruku i koji me je i dalje uredno "pogađao", bez itijedne naznake out-a. I tako, negdje nakon pet dana počeo sam samostalno izvoditi taj ritual. I dobro me išlo jer ipak, najbolje je kad čovjek sam to radi. Izvještio sam se u tolikoj mjeri da nisam ni morao točno ugledati žilu već bi je skoro napamet gađao. Uskoro sam na desnoj podlaktici i pregibu s unutrašnje strane lakta napravio finu crtu napravljenu od malih krastica i krvnih podljeva pomoću koje sam mogao pratiti smjer žile. Naravno, bilo je i početničkih pogrešaka, pokoji out (to je užasan osjećaj), nisam pazio da igla bude uvijek oštra pa sam se par puta dobro isklao, krvario kao Isus na križu. Ali sve je to bilo za užitak. Što se tiče količine heroina koju sam koristio, ona se popela na finu količinu, a počesto bi se furao i nekoliko puta na dan. I tako, zahvaljujući mojoj nezahvalnoj konstituciji, potrošio sam one žile koje su bile pogodne za bezbolno i sigurno furanje. Ponekad bi se, prislino, furnuo u neku od žila na gornjem dijelu stopala, a na red su došle i one loše i tanke žile na šaci koje lako pucaju. I tako, nastradala je moja cijela desna podlaktica jer na lijevoj baš i nemam vidljivih žila. Nije da nisam pokušavao i tamo se bosti, ali nije bilo uspješno.

Danas mi je bio posebno dobar dan jer sam otkrio novu bunar(čić) na desnoj podlaktici, jednu debelu žilu koja se uopće ne vidi, ali znam da je tamo. I pogodio sam je iz prve! A očekivao sam opet mučenje poput onih koje sam si priuštio posljednjih dana. Stoga sam odmah kemijskom olovkom obilježio to mjesto, za ubuduće. Sad mi padaju na pamet ljudi koji se furaju godinama i još uvijek imaju slobodnih, neoštećenih žila na rukama. Sigurno bi mi sad iskusni junkiji dali par savjeta o furanju u ostala mjesta na tijelu, ali vjerujte mi, kad bi me vidjeli golog, shvatili bi o čemu vam pričam. Potpuni nedostatak vidljivih žila. Uvijek sam bio takav, čak i u doba intenzivnog bavljenja sportom. Bolničke sestre bi uvijek imale problema samnom prilikom vađenja krvi. Kakve li će sad imati probleme ako im dopadnem šaka? Jer, ona najbolja mjesta na rukama, odakle se inače vadi krv, jebeno su potrošena. Nema šanse otamo nešto izvući. Jebote, nevjerojatno je kako sam se u samo mjesec ipo dana potrošio. Ne bi da sam višegodišnji intravenozni ovisnik. Gadno sam se zajebao kad sam prešao na iglu. Je da je sve to fino i krasno, lupi te flash, dop me čak i dulje drži, ali na kraju sve se svodi na isto. Šmrkao, pušio ili se pucao u žile, sve je to heroin. Jedino što mi više u grlu ne stanuje ona mala životinjica koja cvili svaki put kad jače udahnem. Ali zato pucanje iglom nosi vrlo jebene opasnosti. Neću ih uopće spominjati. Bio sam oprezan i pažljiv, s nikim nisam dijelio niti jedan komad pribora, niti sam s ikim zajedno kuhao i istoj žlici. Stoga, ne bi trebao biti u strahu od bolesti. Ali zato sam se psihički i financijski potrošio. No dobro, financijski, to je već odavno konstanta mog života, ali psiha mi je jako sjebana. U paničnom sam strahu od krize, svakodnevno. Promijenio mi se i narkomanski svjetonazor. Sad su mi kod biranja dopa važne neke druge stvari. Kamenčići mi uopće nisu bitni i upravo po toj sitnici je moj diler skužio da sam prešao na iglu. Nisam se uopće branio kad mi je postavio to pitanje. A i čemu? No dolazi ljeto i kratki rukavi predstavljaju veliku opasnost. Kako to riješiti? Jedino na način da se skinem s dopa ili da se vratim ganjanju zmaja. Ali to više nije to, nije privlačno. Iako, u par navrata sam ipak potegao koji dim s folije, ali samo u slučajevima kad bi se već furnuo, a ostao bi mi koji kamenčić sa strane kojeg mi je bilo žao mrviti. Ipak još u meni živi onaj stari Max, vjeran foliji i malom zmaju.

Oni koji me od početka prate, znaju za moju sklonost prema serijama i sapunicama. Opet sam se navukao na jednu od navedenih. Riječ je o Star Trek DS9...postao sam pravi trackie (čitaj: treki), vjerni fan Zvjezdanih Staza. Gledao sam jedno popodne emisiju na RTL-u koju vodi Sanja Doležal (ja je volim nazivati Odležal), ex pevaljka Novih Fosila, iz one najkomercijalnije faze. Emisija ima, za neupućene, naslov identičan imenu vječno živahne Sanje što, opet, neodoljivo vuče na Oprah Show. U sanjinoj emisiji sve je jako slično emisiji do bola bogate afroamerikanke, ali po mom sudu, Sanjica nije ni do koljena Oprici. Baš prije nekoliko dana Sanja je obrađivala temu Star Trek-a i Star Wars-a (žao mi je što nisam gledao onu emisiju na temu droga...sigurno je bilo neviđenih bisera) i uvjeren sam, svaki normalan čovjek nije mogao odoljeti a da se ne zapita: "Pa jel se ova Sanja pravi glupa i totalno neinformirana, ili samo glumi glupaču da bi bilo interesantnije, da bi atmosfera dobila na intenzivnosti?" Njena neupućenost graniči s...ne znam, stvarno ne znam s čim bi se to dalo usporediti. Sanja se ponaša kao začuđena sedmogodišnja curica koju su tek prije jedne minute upoznali s pojmovima s kojima se susreće u, pazi(?!), vlastitoj emisiji. Ajde da ne zna ništa o Deep Space 9 jer je to relativno nova stvar, ali da nema pojma općenito o Zvjezdanim Stazama ili o Ratovima Zvijezda, o tim sad već klasicima u svjetskoj kinematografiji, onda jebiga...jebiga Sanja, zasrala si motiku. A što je još gore, ona se tako ponaša u većini vlastitih emisija. Ma što sa ja skanjivam i pišem u bijelim rukavicama, vrijeđam vlastitu inteligenciju ne bi li povrijedio njenu sujetu koju sigurno posjeduje u pristojnim količinama...hm, a tko ju od nas humanoida uopće ne posjeduje? Javne osobe su u samom vrhu ljudi osjetljivih na svoju inteligenciju, a Sanja je privatno također, bez obzira na sasvim suprotan efekt koji odaje njena vrckava (u stilu: 17 mi je godina još) pojava, sto posto sujetna osoba. Užasno me, još od davnih pjevačkih dana, nerviraju njen lik i djelo, a sa ovim stilom začuđene djevojčice velikih očiju i raskuštrane plave kosice (izgleda kao lik iz japanskih crtanih filmova) postigla je skoro pa vrhunac gluposti. Ona kao da ne živi u ovoj zemlji...na ovoj zemlji, da budem jasniji. Prema gostima se ponaša kao prema debilima, odnosno kao prema djeci u vrtiću. Očito da je riječ o profesionalnoj deformaciji jer, ako se na varam, ona je vlasnica (ili je bila) jedne institucije za predškolski odgoj...dakle, dječjeg vrtića. A što tek u njenim budućim emisijama možemo očekivati...to je tek ono najgore. Ponavljam (i sigurno se grdno varam), možda glumi, ali uvjeren sam da ono sa svemirskim temama nije glumila. Prosječni čovjek, htio ne htio, mora, prilikom šetnje po TV kanalima, bar jednom zastati popodne ili kasno navečer na drugom programu i pogledati, ako ništa drugo, hrpetinu interesantnih likova, faca i efektnih maski. Ferengiji, Kardasijanci, Vulkanci, Romulanci, Bajorci, Klingonci, Mjenjoliki, Vorte, Brini, Trili, Makiji, Jem'Hadar-i...mala digresija (u stilu Ante Pancirova, prozvao sam ga čovjek-digresija jer ju pre-često koristi): sigurno ih nisam nabrojio niti polovicu, sve su to nevjerojatno interesanti likovi i nema šanse da to normalnoj osobi bilo koje životne dobi bude nezanimljivo. No Sanja očito, usprkos činjenici da ima djecu koja sigurno prate Zvjezdane Staze, nema pojma o stvarima koje sam upravo zapisao. I upravo oni potonji, Jem'Hadar-i su frikovi s kojima imam jednu zajedničku osobinu. Ni oni ne mogu živjeti bez određene supstance (u njihovom slučaju to je ketracel-bijelo ), kao ni mi, popularno zvani džankiji. Likovi iz serije, Osnivači i Vorte, odnosno ekipa iz Dominija su genetički dizajnirali Jem'Hadare da budu ovisni o toj drogi (ako je nemaju, ubrzo umiru u najgorim mukama), a na taj način ih kontroliraju i drže u pokornosti s jasnom nakanom da Jem'Hadari budu njihovi vojnici. No, neću sad o tome. Naravno, ja (mi junkiji), ne bi umrli da nam se uskrati heroin, ali sama pomisao na nedostatak dopa makar i na pola dana zastrašujuća je! Da, dragi moji, dotle sam se doveo. Moja borba više nije usmjerena prema skidanju s dopa već prema njegovoj svakodnevnoj nabavci. Za mene nema funkcioniranja bez heroina. Ali, spas uskoro dolazi u obliku Ibogaina. Na Narkomanija.com forumu priča se o Ibogainu sve u šesnaest. I drago mi je zbog toga. Uskoro ću i ja biti dio zasad nevelike obitelji koja se podvrgla inicijaciji, odnosno tretmanu Ibogainom. Šaman kaže da treba čekati da bude pun mjesec pa da rezultat bude maksimalan. Dobro, čekati ćemo da se na nebu pojavi pun mjesec. Ko da smo vampiri. Ma baš me briga. Glavno da ja krenem u to, a za pojedinosti me nije briga. Eh, kako će to divno biti ako mi ovo ljeto bude heroin-free . Pa da uživam i bez dopa. Još uskoro počinje europsko nogometno prvenstvo...to će biti ludilo. Zabiti se u neki kafić s velikim televizorom, uz pivo i čips i ajmoooo! Hrvatska, Hrvatska! Iskreno, nije mi čak ni bitno ako ne prođemo u drugi krug. Ako ja prođem u svoj drugi krug (što znači uspješan detox i višetjedna apstinencija), to će biti najveća pobjeda.

Uspio sam pogledati onaj house-made porno film sa našom Severinom Nacionale Vučković u glavnoj ženskoj ulozi. Bravo Seve! Stvarno je prava jebaljka. Jedanaest minuta prave karačine sa svim obvezatnim likovima i položajima. Partner joj je neki ružnjikavi frajer, kažu neki hercegovački tajkun. A možda je poštar ili onaj što očitava plinska brojila. Bilo kako bilo, nije joj bio pametan potez snimati se u seksualnom odnošaju s bilo kim, pa makar se radilo o čovjeku njenog života (što očito taj kit sa snimke nije). Jer, nikad ne znaš što sutrašnjica donosi. Ova afera pravi je primjer toga. I sad, što je učinjeno, učinjeno je. Jedan veliki mit u hrvata je srušen, i to stvarno srušen. Sanjarili smo o njenim golim grudima, mekanoj i obloj bijeloj guzičici, a snatrenje o nekakvom seksu, pogotovo o onako tvrdom kao što možemo vidjeti na snimci, bilo je već na rubu huljenja. Bez obzira na raznorazne seksualne aluzije prilikom medijskih pojavljivanja (spotovi, fotke), Severina je uvijek posjedovala jednu znatnu količinu čistoće, da ne kažem djevičanstva. Seve je bila prava dalmatinka koja nedjeljom ide u crkvu, voli bilu boju, a ako se i jebe, to čini samo u misionarskoj pozi dok svekoliki hrvatski puk čeka da se uda za svog princa (ona viruje u njega i samo s njim želi dite...čak i kad je vara s njim joj je lipo), po mogućnosti da to bude neki Goran Ivanišević ili sličan mu nacionalni heroj...naravno, dalmatinac. Ali nakon što čovjek pogleda onu snimku, svi mitovi se ruše kao WTO Twin Towers u New Yorku. Mala je konačno dala. Mislim, davala je ona oduvijek, ali materijalni dokaz je tek nedavno pribavljen. Otkad sam to pogledao, konstantno mi u glavi svira ona njena pjesmica "Mili Moj". Zašto? Pitaj Boga. Da se nisu sreli stvarno bila bi grjehota. E moja Seve...ali, ipak ponavljam...ma bravo Seve!

I konačno, moj banner ima puni legitimitet. Dosad su mi ona šprica i žličica bile samo mislene imenice, a sad su okrutna stvarnost...nadam se ne zadugo. "Nadaj se, nadaj, Max", sad bi mi rekli narko veterani. Jebiga, nema mi druge. "U nadi je spas", odgovaram im ja.


Max, Cro Cyber Junkie, 5.6.2004.


ARHIVA KOLUMNI:

ALI (epizodna, onako.sportska uloga), kolumna no. 48, 4.5.2004.

JEDAN ZAJEBAN DAN, kolumna no. 47, 24.3.2004.

NEDILJON U TRI (timbeeeeeer!!!), kolumna no. 46, 7.3.2004.

KLUB PISACA (moj Tyler Durden i ja), kolumna no. 45, 8.2.2004.

TREĆE UHO (slušaj vamo!), kolumna no. 44, 22.2.2004.

LJUBAV (zvono od mutnog stakla), kolumna no. 43, 6.2.2004.

VANILLA SKY, kolumna no. 42, 27.1.2004.

JEDNA OD POSLJEDNJIH (vijesti iz podsvjesti), kolumna no. 41, 22.1.2004.

PRIJATELJI STARI GDJE STE? (devetorica veličanstvenih), kolumna no. 40, 18.1.2004.

NOVOGODIŠNJA KOLUMNA, kolumna no. 39, 1.1.2004.

BOŽIĆNA KOLUMNA (nepodnošljiva lakoća postojanja), kolumna no. 38, 26.12.2003.

MALENA II (plus bonus track: dan poslije), kolumna no. 37, 13.12.2003.

SVEGA POMALO II, kolumna no. 36, 7.12.2003.

AL ALLELE, kolumna no. 35, 00.00.2003.

SANJIVA DOLINA (ili: kako postati trol) kolumna no. 34, 14.11.2003.

HORROR MJESECA STUDENOG, kolumna no. 33, 8.11.2003.

UMJETNOST PSOVANJA, kolumna no. 32, 31.10.2003.

JUNKYARD DOG, kolumna no. 31, 24.10.2003.

PLACEBO PODPITANJA, kolumna no. 30, 16.10.2003.

TOUR DE FOLIJA (bello imposibile), kolumna no. 29, 6.10.2003.

NEKI NOVI FILM, kolumna no. 28, 3.10.2003

IPAK SE MOŽE, kolumna no. 27, 26.9.2003.

LIJEPA F., kolumna no. 26, 19.9.2003.

ŠMRKANJE TRAVE U VENE, kolumna no. 25., 12.9.2003.

ŠTO AKO...? (Razum, Osjećaji i Ćevapi), kolumna no. 24., 30.8.2003.

VRUĆINA , kolumna no. 23., 21.8.2003.

MALENA , kolumna no. 22., 14.8.2003.

VEZE I VEZICE, kolumna no. 21., 8.8.2003.

SUPERNOVA PRIČA, kolumna no. 20., 1.8.2003.

X, kolumna no. 19, 25.7.2003.

NOVO DOBA, kolumna no. 18, 16.7.2003.

HIDDEN DRAGON, CROUCHING KING (Godine Zmaja), kolumna no. 17, 29.6.2003.

RONOV ODLAZAK, kolumna no. 16, 22.6.2003.

OMNIBUS , kolumna no. 15, 15.6.2003.

NEDJELJA, PONEDJELJAK, kolumna no. 14, 8.6.2003.

KEEP IT REAL, kolumna no. 13, 1.6.2003.

THE SPACE BETWEEN, kolumna no. 12, 22.05.2003.

KLASIKA II (Kuća Duhova) , kolumna no. 11, 16.5.2003.

NEUGODAN SUSRET , kolumna no. 10, 1.5.2003.

IDEMO DALJE, kolumna no. 9, 22.4.2003.

NAPOKON DETOX, kolumna no. 8, 7.4.2003.

SVEGA POMALO, kolumna no. 7, 28.3.2003.

BOXING HEPTANONI, kolumna no. 6,16.3.2003.

PROPOVJED, kolumna no. 5, 9.3.2003.

PLJUNI I ZAPJEVAJ, kolumna no. 4, 1.3.2003.

REZIME, kolumna no. 3, 25.2.2003.

SUSRET PRVI, kolumna no. 2, 20.2.2003. (postavljeno isti dan oko 18.30)
KLASIKA, kolumna no. 1, 13.2.2003. (postavljeno 17.2.2003.)