DETOX ONLINE

 

48. tjedna kolumna by Max, Cro Cyber Junkie (4.5.2004.)

UVODNIK

ALI (epizodna, onako.sportska uloga)

Već je prošlo pododsta, i previše tjedana od mog zadnjeg javljanja. Nisam niti provjeravao mail (vjerojatno je sve otišlo u crveno) pa ne znam što su mi ljudi pisali, jesu li tužni ili sretni što sam prestao s pisanjem. Nisam načisto sa samim sobom što mi je dalje činiti. Toliko toga se izdogađalo u zadnjih mjesec dana pa ne znam odakle početi s reminescencijama. evocovanjem, kako bi to rekli naši komšije i braća s onu stranu Drine. Čak me djelomično drži i nekakav strah i pitanje smijem li, i što je još bitnije, želim li izreći istinu.

Znate li kako se osjećam, a ima već jako dugo da se tako osjećam? Osjećam se kao da imam epizodnu ulogu u vlastitom životu. Pitate se, pa tko onda ima glavnu ulogu? Nitko, odgovaram vam ja. Baš nitko. Moj život ne liči ninašta, moj život nije kao film. Postojim samo kad si nabavim dopa, a ostatak vremena na ekranu su samo smetnje. Smetnje predstavljaju krizu, a program je (kad ga ima) mutan i negledljiv, a njegov sadržaj slab i nikakav. HRT ili na primjer, Nova TV su u usporedbi samnom, s programom u mojoj glavi, najbolje kodirane satelitske poslastice, prepune aktualnih filmova, vrhunskog informativnog i zabavnog programa, pakleno zanimljivih sportskih komentatora, program cijepljen protiv bilo kakvog oblika marketinškog višesatnog silovanja. Onda pretpostavljate kako izgleda moj program. Samo se mučim jer kad i nabavim dopa, to jednostavno više nije to. Već sam odavno prestao osjećati blagotvorne učinke heroina. pa se ti i dalje drogiraj, moj Maxime. idiote. Ali neću kukati, bar ne ovako javno. Dosadio sam i sebi i ljudima s kuknjavom. I ne znam ima li više smisla uopće dalje pisati ove kolumne jer se pojavio jedan ALI, jedan veeeliki ALI. ne Muhamed Ali ni Ali G.

Da. ALI. otkad sam pročitao jedan post na narkomanija.com, donekle humorističnu i samoironičnu ispovijest jedne cure koja je već 14-tu godinu na dopu (više nema niti žila da se ubode, a ima jednog frenda, doktora koji joj traži žile jer ih ona više ne zna niti može pronaći, taj tip je na dopu od 1975.-te!), ja više ne znam što da napišem a da ima neku težinu. Cura krkne 14 heptanona dnevno, pukne se s pola grama dopa i na kraju niti ne kljuca! To se zove tolerancija i ovisnost. Šta ja tu uopće tražim sa svojom baby pričicom, kome ja šuškam folijom pokraj uha, kome prodajem maglu? Što je moj mali zmaj prema njenoj žlici punoj skuhanog heroina. prema onome što će napustiti njeno tijelo nakon samo 5 sati i onda otpočeti s tiradom zvanom prava pravcata nepatvorena apstinencijska kriza kakvu nikad niste vidjeli u nitijednom filmu, kriza kakvu nitijedan režiser ne može dočarati ne znam kako vješto i vjerno snimljenim scenama. Ništa! Jedino što ide u moju korist jest činjenica da je svakome njegova muka najteža, pa i onome koji je po prvi put osjetio krizu. koja će netragom nestati kroz dva, tri dana.

No ono što me je proveselilo u njenoj priči je stvar da cura usprkos svemu i dalje ima jako dobar posao, ima kompjuter kojim surfa, čak ima i svoj vlastiti site, a i (po njenim riječima) izgleda sasvim pristojno, nitko ne bi rekao da se cura (zapravo već žena jer ima 29 godina) drogira. To je za sve one koji su me iz pustog neznanja optuživali da sam folirant jer, kao, imam kompjuter i pišem tamo neke kolumne, a pravi junkie treba živjeti u prljavom stanu bez namještaja, sa samo jednim trulim jogijem u kutu najveće sobe jer je svu svojinu odavno već prodao za dop. Eto vam nje pa je pitajte je li se može? Može se, može? Samo, to je najgora vrsta mučenja. Sve pare koje zaradiš daješ na dop. zato i moraš imati dobro plaćen posao jer da ga nemaš odavno bi se skinuo, završio u zatvoru ili riknuo (bilo od zlatnog, bilo od pravog metka).

Nedavno sam u Jutarnjem listu čitao da su velika većina heroinskih ovisnika u djetinjstvu ili adolescenciji bili aktivni sportaši. Ima tu puno istine. I ja sam jedan od njih, a većina junkija koje poznajem također su se intenzivno (neki već i profesionalno) bavili sportom. No što se dogodilo?

Postoji nekoliko mogućih scenarija. Jedan od navedenih u tom članku je priča o mladim košarkašima koji bi večeri i noći provodili po party-ima gdje bi se kljukali kokom i bombonima, a da bi sutradan bili sposobni za trening, spuštali su se heroinom. Baš krasno. Ali, vjerujete mi, za jutarnju ubojitu kokainsku ili exstasy-jevsku napetost nema boljeg lijeka od fine lajne heroina. Onda si spreman na sve napore, bez ikakvog beda. Ma koliko umoran bio, dop te pošalje u svijet mira i sreće, vrhunske koncentracije, lakoće pokreta i psihofizičkih napora. Ali to ne može dugo držati vodu. Uskoro pucaš ko zgaženi cvrčak. Možeš čak i umrijeti. što se i znalo događati. Sjetite se samo nedavnih nerazjašnjenih smrti na sportskim terenima. Dečko se samo izvrne i gotovo, adio Mare. Kao, srce ga je izdalo. Pa kako neće, kad se tako nezdravo manipulira vlastitim zdravljem? Kad se sav taj koktel droga susretne sa nadljudskim naporima, organizam odluči štrajkati. Sasvim jasno.

Onda, sljedeća mogućnost. Recimo, neka ozbiljna ozljeda mladog i perspektivnog sportaša udalji od daljnjeg profesionalnog (pa čak i rekreatvnog) bavljenja tim sportom. Ozljeda može biti toliko ozbiljna da jedini sportovi kojima se nakon nje može baviti su pikado, biljar ili šah. A tada dolazi do velike rupe u potrebi za adrenalinom i izbacivanjem viška energije (ili agresije) i ta se rupa nekako mora popuniti. Logičan slijed vodi u droge, bilo one za dizanje (koje zamjenjuju nekoć zdravu potrebu za trošenjem energije) ili one za spuštanje (koje efektno smanjuju ili čak ubijaju nasušnu potrebu za trošenjem snage). I kad taj zamjenski način sportskih aktivnosti prijeđe u naviku, nekoć uspješni sportaš postaje uspješni narkoman. A zbog njegovih inače naprednih tjelesnih sposobnosti droge na njega drukčije djeluju, odnosno, ne uništavaju ga u tolikoj mjeri kao nekog tko se nikad nije bavio sportom. Što opet znači da se bivši sportaš može drogirati puno dulje i kvalitetnije nego ostatak nesportskog puka, bez da osjeti mnogobrojne negativne posljedice. Oni čak i bolje podnose eventualne apstinencijske krize što im opet daje iskrivljenu sliku o drogama i vodi ih u daljnji negativni niz. Oni kažu: pa vidiš kako mi kriza nije tako jaka... znači da se i dalje mogu drogirati bez straha od negativnih posljedica. A kad vrag stvarno dođe po svoje, onda dolazi do potpunog kolapsa. Onda se nađeš pred zidom i jedino rješenje je skinuti se zauvijek. Pozitivna stvar u cijeloj priči je ta što bivši sportaši imaju nešto čemu se mogu vratiti, nešto što će ih mentalno ispunjavati kao što ih je ispunjavala droga, a prije toga je to bio sport.

Postoji već ispričana priča o stanovitom bivšem splitskom plivaču koji je u svoje doba bio uspješan. Odao se heroinu i kad se odlučio skinuti s dopa, vratio se plivanju i dalje postizao zavidne rezultate. Tom tipu je nadimak Grop i splićani sigurno znaju o kome pričam. No Grop je jedan od rijetkih koji je uspio na taj način pobijediti heroin (iako već odavno ne znam što se događa s tim čovjekom). Velika većina na kraju postaje samo dio tužne statistike, broj među gomilom ostalih brojeva u evidenciji narkomana. Predavanje pred ovisnošću je zajebana stvar i malo njih (bili oni bivši sportaši ili ne) uspije normalno živjeti nakon heroinske kalvarije. ako uopće dožive kraj te priče.

A gdje sam ja u toj temi? Što se meni dogodilo? Meni se dogodila priča broj dva. Ozljeda koja me je zakucala za fotelju na duže vrijeme, a kad sam se i pridigao, nikad više nisam mogao niti potrčati, a kamoli još nešto raditi uz to trčanje. Nemate pojma kako to zna biti ubitačno. Cijeli život živiš s tim sportom i onda ti ga netko grubo oduzme, bez ikakve nade da ćeš se ikad, makar približno, vratiti na stare staze. Pitaš se, pa zašto baš ja? Dogodilo mi se ono o čemu sam samo čitao, nikad niti ne pomislivši da bi se to isto moglo dogoditi upravo meni. Provodiš dane i noći u tupom razmišljanju, a rješenja niotkud. Nadljudskim naporima se pokušavaš vratiti u život, usprkos svim negativnim liječničkim prognozama. Pokušavaš, a svaki pokušaj te baci još dublje u ponor iz kojeg nema povratka. Imaš obje noge, a kao da ih nemaš. Što će mi to što mogu hodati kad je sporo i pažljivo hodanje vrhunac mojih sposobnosti. Što to meni znači. meni koji sam mogao pretrčati maraton? I onda se sjetiš da si prije nekoliko godina, iz čiste znatiželje probao jednu supstancu koja te je tako razniježila, odnijela sve brige i boli, bilo psihičke ili fizičke. I to je to! Dajte heroina, amo dajte! I još si više uništiš život. Ali nije važno, ništa više nije važno. Napokon možeš mirno spavati jer ti heroin umrtvi sve psihičke muke, svi problemi se čine mizerni. pa što ako ne mogu trčati? Pa imam heroin? Heroin je prava stvar. Bar se neću udebljati bez obzira što se više ne mogu baviti sportom. Dop je savršeni dijetalni proizvod. Preporučam ga svim ženama koje imaju problema s kilogramima. Ionako trošite tisuće i tisuće kuna na razne, većinom neučinkovite preparate, kure i dijete. Potrošite te iste novce na heroin i rezultati su zagarantirani. Gola je istina kad za heroinsku ovisnost kažu da je skup sport. Obrati pažnju na imenicu sport. Dakle, heroin jest sport. Zato mnogi bivši sportaši samo promijene naziv svog sporta. A sport je uvijek sport. Još malo pa će naš sport ući i u uži izbor za Olimpijske Igre. Negdje 2012.-te biti će samo pokazni sport, a realno je za očekivati da 2020.-te bude i službeno dio velike Olimpijske obitelji sportova. Već vidim razne discipline konzumacije heroina. Osnovna podjela je na šmrkanje, pušenje i injektiranje. Tko će brže, tko će više. umjetnički dojam se također ocjenjuje. Onda, crtanje raznih obligatnih i slobodnih likova na foliji. Tko će duže rastezati četvrtinu grama dopa na foliji, tko će brže skuhati i ufurati pola grama u žile, tko će se najfinije, s najmanje prolivene krvi ufurati s iznimno tupom i iskrivljenom iglom. A tek natjecanje u trpljenju krize? To je tek idejni bunar bez dna. Pa da ne zaboravimo i ekstremni dio heroinskog sporta. Recimo, furanje speedball-om (koktel kokaina i heroina) pa ko živ - ko mrtav, uzimanje heroina pod blokatorima, pucanje iglom u najrazličitija opasna mjesta na i u tijelu (čak iglom direkt u srce ako treba). Pripreme za natjecanja traju, naravno, tijekom cijele godine. Doping kontrola je također bitan dio priče. Jer, netko se može puknuti nečim da bolje podnosi heroin (to vrijedi za natjecanje tko će više, a da se pritom ne overdozira). Najvažnija stvar je ta da se sva natjecanja (a i treninzi) izvode sa medicinskim heroinom neupitne kakvoće. Još se mislim o tome postoji li uopće potreba za odvojenim natjecanjem muškaraca i žena. Nema potrebe niti za generacijskim podjelama. Svi su Elite klasa, bez obzira na godine i spol. Naravno, postojali bi kvalifikacijski turniri, državna, europska i svjetska prvenstva, razni kupovi, lige, klubovi. sve kao i u već priznatim sportovima. Novčane nagrade, trofeji (zlatna šprica, žlica, cjevčica), nagrade u opremi (rola folije, komplet neotpakiranih gunova, žlice s potpisom neke od heroinskih legendi), specijane nagrade (potpuno mijenjanje krvi nekoj specijaliziranoj klinici u Alpama plus desetodnevni tretman općeg oporavka nakon napornog natjecanja) i hvala Bogu, nagrade u samoj supstanci, dakle stanovita količina heroina.naravno, medicinskog. Ovo su samo osnovne stavke, a o pojedinostima bi se moglo još puno pisati.

Sve ovo shvatite kao gorku šalu jednog izluđenog narkomana. Ja bi najradije da se onaj čovjek koji je sintetizirao heroin nije niti rodio. proklet bio. Heroin je gori izum od TNT-a. Nobel je pičkica prema C. R. Wright-u.



Max, Cro Cyber Junkie, 4.5.2004.


ARHIVA KOLUMNI:

JEDAN ZAJEBAN DAN, kolumna no. 47, 24.3.2004.

NEDILJON U TRI (timbeeeeeer!!!), kolumna no. 46, 7.3.2004.

KLUB PISACA (moj Tyler Durden i ja), kolumna no. 45, 8.2.2004.

TREĆE UHO (slušaj vamo!), kolumna no. 44, 22.2.2004.

LJUBAV (zvono od mutnog stakla), kolumna no. 43, 6.2.2004.

VANILLA SKY, kolumna no. 42, 27.1.2004.

JEDNA OD POSLJEDNJIH (vijesti iz podsvjesti), kolumna no. 41, 22.1.2004.

PRIJATELJI STARI GDJE STE? (devetorica veličanstvenih), kolumna no. 40, 18.1.2004.

NOVOGODIŠNJA KOLUMNA, kolumna no. 39, 1.1.2004.

BOŽIĆNA KOLUMNA (nepodnošljiva lakoća postojanja), kolumna no. 38, 26.12.2003.

MALENA II (plus bonus track: dan poslije), kolumna no. 37, 13.12.2003.

SVEGA POMALO II, kolumna no. 36, 7.12.2003.

AL ALLELE, kolumna no. 35, 00.00.2003.

SANJIVA DOLINA (ili: kako postati trol) kolumna no. 34, 14.11.2003.

HORROR MJESECA STUDENOG, kolumna no. 33, 8.11.2003.

UMJETNOST PSOVANJA, kolumna no. 32, 31.10.2003.

JUNKYARD DOG, kolumna no. 31, 24.10.2003.

PLACEBO PODPITANJA, kolumna no. 30, 16.10.2003.

TOUR DE FOLIJA (bello imposibile), kolumna no. 29, 6.10.2003.

NEKI NOVI FILM, kolumna no. 28, 3.10.2003

IPAK SE MOŽE, kolumna no. 27, 26.9.2003.

LIJEPA F., kolumna no. 26, 19.9.2003.

ŠMRKANJE TRAVE U VENE, kolumna no. 25., 12.9.2003.

ŠTO AKO...? (Razum, Osjećaji i Ćevapi), kolumna no. 24., 30.8.2003.

VRUĆINA , kolumna no. 23., 21.8.2003.

MALENA , kolumna no. 22., 14.8.2003.

VEZE I VEZICE, kolumna no. 21., 8.8.2003.

SUPERNOVA PRIČA, kolumna no. 20., 1.8.2003.

X, kolumna no. 19, 25.7.2003.

NOVO DOBA, kolumna no. 18, 16.7.2003.

HIDDEN DRAGON, CROUCHING KING (Godine Zmaja), kolumna no. 17, 29.6.2003.

RONOV ODLAZAK, kolumna no. 16, 22.6.2003.

OMNIBUS , kolumna no. 15, 15.6.2003.

NEDJELJA, PONEDJELJAK, kolumna no. 14, 8.6.2003.

KEEP IT REAL, kolumna no. 13, 1.6.2003.

THE SPACE BETWEEN, kolumna no. 12, 22.05.2003.

KLASIKA II (Kuća Duhova) , kolumna no. 11, 16.5.2003.

NEUGODAN SUSRET , kolumna no. 10, 1.5.2003.

IDEMO DALJE, kolumna no. 9, 22.4.2003.

NAPOKON DETOX, kolumna no. 8, 7.4.2003.

SVEGA POMALO, kolumna no. 7, 28.3.2003.

BOXING HEPTANONI, kolumna no. 6,16.3.2003.

PROPOVJED, kolumna no. 5, 9.3.2003.

PLJUNI I ZAPJEVAJ, kolumna no. 4, 1.3.2003.

REZIME, kolumna no. 3, 25.2.2003.

SUSRET PRVI, kolumna no. 2, 20.2.2003. (postavljeno isti dan oko 18.30)
KLASIKA, kolumna no. 1, 13.2.2003. (postavljeno 17.2.2003.)