DETOX ONLINE

 

43. tjedna kolumna by Max, Cro Cyber Junkie (6.2.2004.)

UVODNIK

LJUBAV (zvono od mutnog stakla)


Rekoh da neću pisati o ljubavi, ali smijem li ostaviti tako važnu, možda i najvažniju temu netaknutu? Imam li pravo na to? Ispijeni i nasmrt umorni lik iz ogledala kaže mi da nemam. Tu smo samo nas dvojica i ne smije biti tajni. Prije no što počnem, s ovom zrcalnom usporedbom želim reći da sam sve kolumne pisao isključivo posvećene samo onome tipu koji me gleda iz ogledala. Jer, da sam razmišljao što će narod reći na sve moje riječi, sumnjam da bi se ikad okuražio i počeo pisati kolumnu o vlastitoj heroinskoj ovisnosti. Samo toliko.

Ljubav. Koja teška i ozbiljna riječ... tako nejasna riječ. Ljubav je najvažniji faktor kad govorimo o heroinu. Ne mislim samo na ljubav prema nekoj osobi. Pritom, u prvom redu, mislim na ljubav prema samom sebi (to je ona opjevana ŤThe Greatest Love Of All) i ljubav prema heroinu, a tek nakon toga na sve ostale vrste ljubavi. Ljubav prema voljenoj osobi, prema roditeljima, prijateljima, poslu, hobiju, i na kraju krajeva, ljubav prema životu.

Ono što nas tjera da se drogiramo manjak je ljubavi i poštovanja prema samome sebi. Dugo sam se premišljao i tek nakon ove rečenice sam definitivno odlučio objaviti ovu kolumnu. Sad samo moram uspjeti u skoro nemogućoj misiji. Dosad sam uvijek imao neku nit, skicu kako bi trebala izgledati pojedina kolumna, imao sam već gotove rečenice u glavi. A sad toga nema. Imam samo tu jednu jedinu riječ i osjećaje koje ne znam pretočiti na papir. Morati ću posegnuti duboko u sebe, zaroniti u mrak i na površinu izvuć teški teret u podsvijest potisnute mržnje prema samom sebi.

Sve je počelo još u ranom djetinjstvu (a gdje drugdje?), u doba kad svako normalno dijete počinje bivati svjesno sebe kao jedinke, originalnog primjerka ljudske vrste. Sve je ukazivalo na to da ću biti uspješno biće. Bio sam inteligentno, znatiželjno, komunikativno i svestrano dijete. Ali, negdje je došlo do pogreške. U pubertetu se dogodio nagli zaokret koji je obilježio moj budući život. Ne radi se o nekoj određenoj stvari ili traumi. Jednostavno sam se povukao u sebe, dobio neki šugavi kompleks manje vrijednosti iako sam i dalje bio uspješan u školi i izvanškolskim aktivnostima. Nešto me je kočilo u postizanju potpune slobode, barem koliko današnji svijet dopušta. Tražio sam izlaz iz te, meni nepoznate i nove situacije, ili makar nešto da mi ublaži osjećaj zarobljenosti u duševnom zatvoru. I tada sam pronašao alkohol. A nakon toga, kroz godine su naišla i ostala sredstva za ublažavanje mentalnog nemira. Bio sam tako zadovoljan što sam pronašao lijek. Naravno, tada nisam ni bio svjestan svega toga. Sve sam radio instinktivno. Čak i u prvom periodu dopanja nisam bio svjestan zbog čega se drogiram. Mislio sam da je sve to samo zabava, razbijanje dosade. I kad sam shvatio da je heroin savršen bijeg od vlastitih slabosti, problema, depresije onda sam navalio na njega ko sivonja. S vremenom je došlo do toga da nisam mogao zamisliti dan bez dopa. Čak i da nema fizičke krize, tko bi izdržao navalu loših osjećaja? Budiš se s mišlju da tvoj život ne vrijedi ni pišljiva boba, da nemaš nikakvu budućnost, da te nitko ne želi voljeti, a i ti sam si izgubio sposobnost voljenja. Pitaš se čemu služi ovaj život uopće? Zar je on sam sebi svrha? Ako je tako onda nema ničega lošeg u drogiranju. Treba samo preživjeti tih nekoliko desetljeća i onda odlaziš na neko bolje mjesto. Pa da nakon života i nema ničega, i to je bolje od ovoga. Poželiš da imaš desetak kilograma heroina pa da se samo drogiraš, da prokljucaš cijeli život ma koliko trajao. Jer, kad si ovisnik, a trenutno nemaš dopa, ovaj svijet je gadljivo i neprijateljsko mjesto. Toliko se treba truditi i dokazivati, a bez dopa nemaš niti trunke snage. Ako i uspiješ u nekim stvarima pojavljuju se klasične dileme tipa: ŤŠto se više trudiš, više i imaš, a samim tim imaš i više za izgubiti. A na kraju svi dođu na isto. Pa čemu onda trud?ť. I tako fukcionira mozak prosječnog ovisnika o heroinu. Većina njih nije ni svjesna ovoga što sam napisao. Sve im se svelo na automatizam. Bude se i planiraju kako se puknuti. Kad to naprave, onda je sve lijepo ili ako ništa drugo, barem nije ružno. I tako voze svoj život u krug koji traje 24 sata. Još je i dobro dok krug traje 24 sata. A kad se granica spusti na pola od toga ili čak na trećinu? Onda si na zadnjoj stanici prije kraja puta.

Jednom sam rekao da me samo ljubav može spasiti od heroina. Samo ljubav me može spasiti od samog sebe, bolje rečeno. Ali ja niti tražim niti je ona mene našla. Ne želim je sve dok god sam rob heroina jer bi moja ovisnost bila samo dodatni uteg ionako zajebanoj situaciji koja bi se eventualno izrodila u slučaju da stvarno naiđem na osobu poradi koje bi ozbiljno razmislio da se zauvijek ostavim heroina. Jebote, koja rečenica. To znači da kad bi u se ovom trenutku ludo zaljubio i kad bi mi osjećaji bili uzvraćeni, tek onda bi počeo razmišljati o pravom detoxu. A to bi značilo da odmah priznam voljenoj osobi u kakvim sam govnima. Takvo nešto definitvno nije temelj za dobru vezu, pod uvjetom da ta osoba ne utekne glavom bez obzira kad čuje ono što joj imam reći. Tko bi želio trpiti moje emocionalne klackalice, moj neugodan karakter kad me pukne psihološka kriza, moje bezbrojne kaprice? To igra jedino u slučaju kad se dvoje vole odavno, kad su se zavoljeli prije no što je heroin obuzeo jedno od to dvoje. A da krizno stanje bude startna pozicija, s tim se ne želim niti mogu pomiriti. Takvu paradu negativnih osjećaja i postupaka ne želim niti sebi, a niti nekom drugom. Nikad nisam nikome želio biti uteg. Svaku svoju muku sam odradio u solo akciji. I baš to je jedan veliki problem. Ne želim ničiju pomoć, ne želim da itko zna, ne želim da me itko vidi slabog. A kod heroinske ovisnosti nema soliranja ako se stvarno želiš izvući. Sumnjam da postoji osoba koja je potpuno sama uspjela u tome. Ja želim biti prvi. I biti ću, u to sam uvjeren. Današnja kolumna nije nekakvo razmišljanje i premišljanje što da radim po pitanju ljubavi (a i suludo je na taj način razmišljati jer ljubav nije lift pa da pritisneš gumb i on dođe). Odavno sam odlučio i pri tom ostajem. Za mene nema ljubavi dok god ne raskrstim sa heroinom. I gotovo! Nema rasprave!

Da, kaznio sam se svjesno. Ali i to je samo način bjega od istine. A istina je ta da sam emocionalni invalid, da sam to zapravo uvijek bio, čak i kad sam bio slobodan od svih poroka. Pravim puni krug i nailazim na osnovni razlog zbog kojeg se drogiram. Trebalo mi je više od 40 kolumni da to sebi i vama napokon priznam. Nije dosada, nije potreba, nije zabava, nije sport, nije…nije ništa od svega toga. Samo ljubav. Ljubav. Rekao sam da za mene nema ljubavi dok ne raskrstim s heroinom. A dobro znam da ni tada ja ne bi mogao voljeti nekog. Šansa da mene netko voli pristojna je, ali šansa da ja nekog volim je skoro pa nikakva. U meni je to odavno zamrlo, polagano, da nisam ni osjetio da se gase molekule koje proizvode slatkasti osjećaj zaljubljenosti. A gorčina heroina ih je samo dodatno zacementirala. Za mene su ljubav i intimnost nešto tegobno i teško ostvarivo. Ne osjećam se dobro dok me netko gladi po kosi, ta glava na njenom koljenu kao da nije moja. Čini mi se kao da ja toj osobi smetam, da joj smrdim. I ma koliko se ja uvjeravao da nije tako, opet ne mogu protiv sebe i svojih osjećaja. I onda ta osoba to vidi i zna da nešto nije u redu. I tada počne urušavanje. Na kraju ostajem sam jer to na kraju krajeva i želim. Čak nema niti one gorčine rastanka. Postoji samo kiselkasto olakšanje. Opet sam sam. Napokon. Opet nikog ne opterećujem, opet smo tu samo ja i cijeli svijet. Ja, u svojoj kupoli od mutnog stakla, a svijet vani živi i uživa. Nova djeca se rađaju, starci umiru, vječno kolo života se okreće. Ja i dalje postojim samo unutar mog zvona, dlanova zalijepljenih na površinu stakla, željan svježeg zraka, ali prevelika sam kukavica da bi ponovno pokušao živjeti izvan svog malog svijeta. I svako novo razočaranje me sve više nuka da se povlačim u sebe, u svoje zvono od mutnog stakla. Nemam snage preokrenuti slijed događaja i slobodno izići među ljude jer nikad zapravo nisam bio dio tog njihovog svijeta. Nikad.

Medicinska sestra: ŤDijagnoza doktore?ť
Doktor: ŤSestro, pišite: Klasična depresija uzrokovana manjkom ljubavi i poštovanja prema samom sebi, pogrešno liječena laičkim metodama odnosno heroinom. Zato sad imamo dva problema. Depra i ovisnost. Hm, nema nam druge, usmrtite mladića.ť
Medicinska sestra: ŤKoju metodu da uptrijebimo?ť
Doktor: ŤPo želji pacijenta.ť

Zaključak: Svaki narkoman će vam reći neki svoj razlog zbog kojeg se počeo i zbog kojeg se nastavlja drogirati. Mogu to biti svakojaki razlozi i izgovori, ali u temelje svakog saliven je manjak ljubavi i poštovanja prema samom sebi. To je kao broj ukucan na šasiju svakog motornog vozila. I iz tog zaključka treba krenuti sa rehabilitacijom, treba iznaći motive i mogućnosti da se nesretni pojedinac izvuče iz te septičke jame u kojoj se jako dugo, možda i desetljećima nalazi, tušira se i pere govnima koje je sam posrao. Možda je to uzaludna borba jer skoro je nemoguće, bilo kakvim znanstvenim ili alternativnim, čudotvornim metodama, izbrisati nešto što se taložilo u čovjeku od samog njegova rođenja. Zato i svi oni koji su uspjeli skinuti se s heroina i dalje djeluju nesretno i prljavo. Zato jer i dalje podsvjesno sami sebe mrze bez obzira koliko ljubavi primali od drugi ljudi. Ovo je ujedno i poruka svim onima koji pate zbog heroinske ovisnosti njihovih bližnjih, onima koji ih nadljudskim naporima pokušavaju vratiti u normalan život. Pitate se zašto se oni drogiraju kad u vama imaju bezuvjetnu podršku i ljubav? Sav trud je praktički uzaludan, sve dok vaš sin, kćer, brat, sestra, ljubavnik(ca), otac, majka, rođak ili prijatelj i dalje pate od manjka ljubavi prema samima sebi. A toj bolesti nema lijeka... ili se varam?

Max, Cro Cyber Junkie, 6.2.2004.


ARHIVA KOLUMNI:

VANILLA SKY, kolumna no. 42, 27.1.2004.

JEDNA OD POSLJEDNJIH (vijesti iz podsvjesti), kolumna no. 41, 22.1.2004.

PRIJATELJI STARI GDJE STE? (devetorica veličanstvenih), kolumna no. 40, 18.1.2004.

NOVOGODIŠNJA KOLUMNA, kolumna no. 39, 1.1.2004.

BOŽIĆNA KOLUMNA (nepodnošljiva lakoća postojanja), kolumna no. 38, 26.12.2003.

MALENA II (plus bonus track: dan poslije), kolumna no. 37, 13.12.2003.

SVEGA POMALO II, kolumna no. 36, 7.12.2003.

AL ALLELE, kolumna no. 35, 00.00.2003.

SANJIVA DOLINA (ili: kako postati trol) kolumna no. 34, 14.11.2003.

HORROR MJESECA STUDENOG, kolumna no. 33, 8.11.2003.

UMJETNOST PSOVANJA, kolumna no. 32, 31.10.2003.

JUNKYARD DOG, kolumna no. 31, 24.10.2003.

PLACEBO PODPITANJA, kolumna no. 30, 16.10.2003.

TOUR DE FOLIJA (bello imposibile), kolumna no. 29, 6.10.2003.

NEKI NOVI FILM, kolumna no. 28, 3.10.2003

IPAK SE MOŽE, kolumna no. 27, 26.9.2003.

LIJEPA F., kolumna no. 26, 19.9.2003.

ŠMRKANJE TRAVE U VENE, kolumna no. 25., 12.9.2003.

ŠTO AKO...? (Razum, Osjećaji i Ćevapi), kolumna no. 24., 30.8.2003.

VRUĆINA , kolumna no. 23., 21.8.2003.

MALENA , kolumna no. 22., 14.8.2003.

VEZE I VEZICE, kolumna no. 21., 8.8.2003.

SUPERNOVA PRIČA, kolumna no. 20., 1.8.2003.

X, kolumna no. 19, 25.7.2003.

NOVO DOBA, kolumna no. 18, 16.7.2003.

HIDDEN DRAGON, CROUCHING KING (Godine Zmaja), kolumna no. 17, 29.6.2003.

RONOV ODLAZAK, kolumna no. 16, 22.6.2003.

OMNIBUS , kolumna no. 15, 15.6.2003.

NEDJELJA, PONEDJELJAK, kolumna no. 14, 8.6.2003.

KEEP IT REAL, kolumna no. 13, 1.6.2003.

THE SPACE BETWEEN, kolumna no. 12, 22.05.2003.

KLASIKA II (Kuća Duhova) , kolumna no. 11, 16.5.2003.

NEUGODAN SUSRET , kolumna no. 10, 1.5.2003.

IDEMO DALJE, kolumna no. 9, 22.4.2003.

NAPOKON DETOX, kolumna no. 8, 7.4.2003.

SVEGA POMALO, kolumna no. 7, 28.3.2003.

BOXING HEPTANONI, kolumna no. 6,16.3.2003.

PROPOVJED, kolumna no. 5, 9.3.2003.

PLJUNI I ZAPJEVAJ, kolumna no. 4, 1.3.2003.

REZIME, kolumna no. 3, 25.2.2003.

SUSRET PRVI, kolumna no. 2, 20.2.2003. (postavljeno isti dan oko 18.30)
KLASIKA, kolumna no. 1, 13.2.2003. (postavljeno 17.2.2003.)