DETOX ONLINE

 

42. tjedna kolumna by Max, Cro Cyber Junkie (27.1.2004.)

UVODNIK

VANILLA SKY


Shvatio sam! Napokon! Shvatio sam što ja cijelo vrijeme pokušavam učiniti ovom kolumnom. Moje skidanje s dopa s vremenom je postala sasvim sporedna stvar u cijeloj priči. Ono što moje pisanje propagira jest smanjivanje, i u nekom mom savršeno-distorziranom svijetu, potpuno ukidanje diskriminacije narkomana, prvenstveno onih koji konzumiraju heroin. Borim se za pravo izbora pojedinca da bude, ako to baš želi ili drukčije ne može, narkoman. I da ga zbog toga ne osuđuju, stigmatiziraju i žigošu ko bespomoćno tele. Eto, to je krajnji zaključak.

Ali, opasne stvari se događaju! Ni sam ne znam kako ih protumačiti. U zadnjih tjedan dana (nakon najnovije kolumne) dobio sam podosta mail-ova u kojima me ekipa podržava u mom prestanku pisanja! Što reći? Kako objasniti? Kažu mi oni, samo naprijed, dosta nam je bilo! Max, mi smo uz tebe, završi sa ovom falšom štorijom! Optimist u meni (jedan mali, mali, mali nakazni i tako rijetko viđen čovječuljak) vjeruje da oni podrazumijevaju da moj prestanak pisanja znači i prestanak drogiranja. Nadam se da je tomu tako, odnosno da je ekipa dobronamjerna i vjeruju u moj prestanak drogiranja. A ako misle da im je dosta mog preseravanja onda idem odmah u prvu šumu iskopati si grobak i ubiti se iz zasjede. Uvijek je tako kod mene. Vječno sam nesiguran u sebe i u svoja djela ma koliko me ljudi hvalili. Kad smo već kod toga, evo i malo samohvale. Jedna od stvari koje me stvarno čine sretnim i na momente se uhvatim kako sam sebi zidam spomenike upravo je podrška javnosti glede mog pitkog stila pisanja. Naravno, uzmite u obzir da sam doslovno laik i da sam završio školu koja nema nikakve ama baš nikakve veze sa pisanom riječi, a iz zadaćnica nikad nisam polučio veću ocjenu od +3. Možda je problem bio u profesoru? Iz tisuća mail-ova, od stotina ljudi, koje sam primio u zadnju godinu dana, bez obzira kakvog predznaka bili postovi, nitko mi nije rekao da loše pišem ili da to ne znam raditi. Čak i oni koji su me popljuvali, učinili su to zbog neslaganja samnom ili gađenja prema narkomanima, a ne zbog lošeg pisanja. Čak bi i na kraju svih tih uvreda rekli da je barem forma privlačna, ako već nije sadržaj. Mogao bih sažeti sve njihove poruke u jednu koja kaže: ŤUhvati se pisanja o nečem drugom, prljavi narkomanu!ť Ajde hoću, hoću. Ne berite brigu. A ako budem velike sreće čitat ćete moja djela i u opipljivom pakiranju, i to u više navrata. Ali to su zasad samo obećanja, kako vama, tako i sebi. Alooo!!! Izdavači! Aloooo! Evo me! Iskoristite me! Prodajem se jeftino! Vrlo jeftino! Nemate pojma koliko jeftino!

No, hvala Bogu, još je više onih koji predlažu da još malo pišem, bar za njih ako se već meni ne da. Nije to lako, dragi moji fanovi i fanići. Ići protiv sebe, raditi nešto što ti ne šmeka, to je najgore što si čovjek može priuštiti. Pogotovo meni. Poznajem se i predobro u takvim situacijama i znam da će mi puknuti film. A da nivo pisanja srozavam na niži od podnošljivog još je gora stvar. Stoga, ne znam, ne znam dragi moji što da vam odgovorim. Pisati ili ne pisati, pitanje je sad. Držim svoju lubanju u ruci i pričam s njom. Ova se ne zove Yorick. Dat ću joj neko drugo ime. Možda Narcick (čitaj, u slobodnom spelovanju, Narkić)?

Stigla je ponoć. Uvijek sam imao dilemu kad bi bilo što pisao (a obično pišem na razmeđi dvaju datuma) kako da datiram dotično djelce. Je li to spada u onaj upravo, doduše samo službeno, mrtav dan ili u ovaj koji se, u ovo mrklo doba noći, tek rodio? Pitanje je sad. Opet hamletovske dvojbe. A oko čega? Eto što se događa kad nemam o čemu pisati. Želite li da nastavim? Može? Dakle, ima li ova kolumna težinu rođenja jednog djeteta pa mu morate prišiti službeni datum rođenja (makar mu glava izišla u 23:52h, a noge u 00:06h), ili je to nešto na razini proizvoljnosti? Teška filozofija. Glava ove kolumne je već vani, a noge se još ne naziru. Možda cijelo dijete iziđe tek za koji dan? Ili je ovo moje četrdesdrugo čedo sakato pa nogu niti nema? A i kako ja mogu išta izroditi ako sam muško? Uh. Vidiš, nitko se još nije zapitao da možda Max nije neka cura koja se uspješno krije iza muškog pseudonima. To bi morala biti neka jebeno muškobanjasta curetina, brkata ženetina, po mogućnosti kurata i prištava lezbača ili spisateljski genije, mudati pisac porno pričica iz ženske perspektive. Mogu li još malo? Baš mi se sad pišu budalaštine. Želio bi i prostačiti, onako divlje i neobuzdano. Pička, kurac, govno, sisa! I tako sto puta, ponovo i nanovo. Aaaaaaaaaa!!!!!! Dajte mi da nešto udarim, bar nekoliko puta, neku vreću, plišanog medu! Želim udariti zid glavom, s petog kata baciti monitor susjedu na auto, drškom od metle se opaliti po nožnom palcu, želim pregristi pun plinski upaljač pa da mi eksplodira među zubima (što bi se lako moglo dogoditi jer trenutno uistinu, vrlo gorljivo, grizem upaljač)! A bajne li samokontrole. A da je malo doooppppaaaa? To bi sve riješilo. Ovo je jedna od rijetkih prilika da pišem tijekom psihičke krize. I mogu vam reći da je intenzivna. Čak se ni fizički ne osjećam najbolje. Ma šta? Osjećam se očajno! Nervozan sam do ludila. Neugodni hladni trnici šeću mi niz kralježnicu. Pišem ovo i ne znam hoći li poslati na site. Zapravo, baš me briga. Noć je duga, ima vremena. Isprazniti se moram, a prekasno je da urličem na mjesec. Ispravak, sat je pravi, ali mjesto je krivo. Jebiga kad živim u gradu prepunom uspavanih radnika i seljaka…htio sam reći, primitivaca. Ali to je već neka druga tema. Da pogledam kroz prozor? Shit, roleta je spuštena, a tako mi se ne da dizati ju. Mojoj lijenosti nema kraja. Ipak se pridižem iz ovog ukrućenog položaja, povlačim remen, roleta se pobjedonosno, sa očajnom škripom podiže, otvaram prozor. Brhhhh. Hladno je, polumokro. Strava. Na ulici pustara. Iako živim na vrlo prometnom mjestu, automobila nema, nitijedan nije prošao u posljednjih pet minuta. Što nam to govori? Pa da su svi pametni i da se svi griju doma, gledaju TV ili već spavaju. Ma čemu sve ovo? Potpuni manjak ideje i inspiracije. Sad shvaćam Malenu kad je rekla da joj se nije dalo ni živjeti a kamoli pisati. Nisam trebao reći one stvari o njoj. Ali morao sam i gotovo! Ja ne bih bio ja da nisam napisao ono što sam tog trenutka i mislio. Ovo je najgore stanje za bilo što, a ponajmanje za pisanje. Već sam rekao da bi bilo bolje da napravim neku nasilničku budalaštinu. A da se maskiram u pljačkaša i pokucam susjedu na vrata pa ako mi netko otvori da uletim u stan kao furija, urličući protrčim kroz sve prostorije, izgazim ih u krevetu i probudim iz učmalosti hladne zimske noći i da isto tako neopisivom brzinom nestanem? Pa da me pamte bar po tome. Ma neee. U ovoj zgradi, u ovom gradu ima i previše luđaka, slučajeva za promatranje. Jedan manje neće ništa promijeniti. Vakuum, jebeni vakuum. Isisano je sve pametno iz mene, ako ikad ičeg pametnog i bilo u ovoj čupavoj glavurdi. Obratite pažnju na zadnje dvije riječi prethodne rečenice. Citiram: Ťčupavoj glavurdiť. A što sam htio reći? Pa to je jedan od mojih načina zametanja tragova. Netko me je sad zamislio kao osobu raskuštrane kose, neuredne frizure. A ja sam zapravo obrijane glave. Ćela mi se sjaji ko ispolirana hauba mečke lokalnog gastarbajtera. I tako zamećem tragove već godinu dana. Perfidno, poput lisca. A to je opet dvostruka prijevara. Jer, moja glava nije niti obrijana. Na kraju, postavlja se pitanje kakva je moja glava zapravo? Jedino što je jasno, a to je da je luda. No to se izvana, na sreću, ne vidi.

Veliki dio ove kolumne pokazuje kako funkcionira mozak jednog junkija kad ga pere psihička (i pomalo fizička) kriza. Asocijativno mišljenje u svom divljem izdanju, skačem s teme na temu, s motiva na motiv. Sve je porazbacano, a opet tako povezano. I kad se to prenese u nemirnu noć, u istrzane polusnove (jer sumnjam da ću noćas čvrsto spavati) onda se doživljavaju pakleni snovi, tako vjerni i živopisni. Skoro da ih možeš dotaći, pomirisati. Skoro da si budan, a zapravo si u snu sna, pa čak i dublje. Budiš se u novom snu i tako po nekoliko puta. Pričaš ljudima što si sanjao, a onda shvatiš da još uvijek spavaš. A onda, onda kreće ludilo. Znaš da sanjaš i sve je moguće. Krećeš se gdje i kako god želiš. Letiš s jednog mjesta na drugo, činiš sve ono što poželiš, želje ti se ostvaruju u istom momentu kad si ih i poželio. Ali tako je teško držati konce sna u rukama. Uvijek ti pobjegnu, to je neizbježno.

Sat je upravo otkucao 03:12h. Kad smo već kod snova, svratio sam u svoju sobu jer mi je malo dopizidilo gledati film ŤVanilla Skyť. Toliko su porazbacali te kadrove da ne znaš više što je san, a što java. Zato mi je i svejedno što će dalje biti. Na kraju filma će se ionako sve razriješiti pa će nam sve biti jasno. Mislio sam i skoknuti autom do obližnje 0-24h trafike kupiti cigarete, ali ne da mi se. Ionako je vrijeme za počinak.

Škriip! Skviik! Pljas! Dummm! Kršššš! Nešto se vani dogodilo. Naginjem se s prozora i imam što vidjeti. Podno moje zgrade, na jednoj nakošenoj livadi stoji svježe razbijen auto. Prednja šajba se potpuno rasprsla, a iz napukle haube se dimi. Malo pričekam hoće li itko izići iz auta, ali ništa se ne događa. Super, odličan povod da ipak iziđem kupiti cigarete, a usput i provjerim ima li mrtvih. Brzo izlijećem vani i došetam do razbijenog auta. U međuvremenu, iako je duboka noć, već se nakupilo znatiželjnog svijeta, ali svi samo stoje okolo i gledaju. Pale se i svjetla na prozorima okolnih zgrada, zvijeri su nanjušile krv. Razbijena Honda Civic ima zamračena stakla pa se ne vidi tko je unutra, a nitko nema muda uzeti stvar u svoje ruke i pogledati, pomoći unesrećenima. Odjednom, otvaraju se vrata automobila i iznutra izlazi neka žena, sva u šoku. Mumlja nešto nepovezano, spominje muža. Ostali priskaču u pomoć i pažljivo izvlače supruga koji je također došao svijesti. Na njoj se ne vide ozljede, ali on je fino udešen. Glava mu je oblivena krvlju, a razbio je i ruke tako da mu se na desnoj čak mogu vidjeti tetive i razderano meso. I on nešto mumlja, razaznajem kako govori da ne treba zvati niti policiju niti hitnu pomoć. Vraga ne treba. Ona ga drži i ljubi ga po krvavoj glavi tepajući mu. Oboje su mortus pijani, u zraku se jasno osjeti njihova alokoholna apa. Ljudi okolo već, svaki za sebe, vade mobitele, ne mogu se dogovoriti tko će zvati. Neki čak ni ne znaju broj hitne pomoći, zamisli samo! Krvavo-pijani čovjek ih čuje pa počinje, poput probuđenog medvjeda, urlikati da ne zovu hitnu, a kamoli policiju. Ja sam se lagano udaljio, sjeo u auto i otišao kupiti cigarete. Vozio sam jebeno brzo, čak sam na jednom semaforu, misleći da ću uhvatiti žuto, proklizao sve do polovice križanja. Naravno, osvrnuo sam se da vidim je li me netko vidio (nedajbože policija) i nastavio dalje. Ipak je gluho doba noći. A policija ionako ima sad pametnijeg posla. Ispred zgrade, na mjestu udesa, situacija je bila nepromijenjena osim što se skupilo još više znatiželjnika. Policija, Hitna pomoć ili vučna služba još se nisu pojavili. Nije mi se dalo ponovo gledati ono dvoje pijanih, a bilo mi je i hladno.

Vrativši se doma, odgledao sam film do kraja i išao leći. Još jednom sam pogledao podno zgrade i vidio da dolje na mjestu nesreće nema ničega. Nema žive duše, a niti demolirane Honde Civic. Koliko je vremena prošlo? Zar se već izvršio uviđaj, zar je tako brzo došla vučna služba? Ništa mi nije bilo jasno. Ili sam sve to samo sanjao, bio pod utjecajem filma koji priča o sličnim stvarima? Uštipnuo sam se da vidim jesam li možda još uvijek u snu. Bio sam posve budan i svjestan.

Namjestio sam krevet i dobro se ušuškao. Nisam više htio razmišljati o onome što se dogodilo ispod moje zgrade. Odlučio sam sutradan obići mjesto nesreće ne bi li primjetio kakve tragove, da se uvjerim da to nije bio samo san ili neka moja podsvjesna gluparija. Protivno svim očekivanjima, zaspao sam kao klada. Sanjao sam grozne snove, a najgore od svega bio je dio sna u kojem nisam imao ruke. Obje su mi bile grubo otkinute skroz iznad laktova. Na lijevom batrljku imao sam palac i kažiprst, a na desnom mi je iz bicepsa virio samo srednjak koji se, eto tako, klatio bezveze i nisam imao nikakve kontrole nad njim. I što je još najsmješnije, trebao sam negdje svirati klavir. Samnom su bili i još neki ljudi također bez ruku pa je to u tom snu nekako bilo i normalno. Čak je jedan od njih vozio auto pa sam ga pitao kako to da je dobio dozvolu kad nema ruku. On mi je odgovorio da ti za vožnju ni ne treba više od dva prsta. I on je, kao i ja imao samo dva žalosna prsta koja su niknuli iz nadlaktice na lijevom batrljku. Koji jebeni san. Otvorivši oči promrdao sam rukama da se uvjerim da su još uvijek tu. Odahnuo sam. Još uvijek mi je bilo hladno, valjda zbog traumatičnog sna, pa sam uključio kaolifer i na jednom mjestu podigao deke da ulazi topli zrak. Kao nekad, kao u prvoj kolumni. I tada i sada, kad bi se budio, mrzim sebe i cijeli svijet. Samo sanjarim o pizu dopa koji bi mi iz temelja promijenio sliku. Čini mi se kao da mi je cijeli život u negativu, a pokoji dim dopa bi odmah pretvorio sliku u ono kakva bi trebala biti. Žarke boje pršte s svih strana, ja sam nasmješen i iskreno sretan, nema sranja, nema boli, nema straha ni srama. Ovo je jedan od mnogih dana kad sam uvjeren da mi nema sreće bez heroina. Heroin, It's my life, It's my wife, kako je to nekoć pjevao Lou Reed. On se izvukao…hoću li i ja moći? Nisam siguran više u ništa, a ponajmanje u vlastitu snagu i volju. Prije je sve bilo jednostavnije. Prije sam bio jači. Ili bolje rečeno, heroin u meni bio je slabiji. Uvalio sam se u vrhunska govna i više nema laganog i vještog izbjegavanja krize i svega što ona nosi. Ništa mi više ne može nadomjestiti heroin. Prije su i razne tablete šljakale, a sad više ni one ne garantiraju da ću uspjeti. Jedini nadomjestak za heroin je…opet heroin. Krug je zatvoren. Konačno. Konačno sam slobodan jer znam da mi je put u budućnost obilježen heroinom. Ne trebam se više trzati, grčevito držati za zidove i bježati od problema. On je postao dio mene, kao moje ruke. I samo u snu ga se mogu riješiti, samo u snu mogu biti sretan bez njega. I možda baš ovo prepuštanje stvori podlogu za novi bijeg. Kad se zvijer umori i opusti, onda ću joj uteći. Zašto sve ovo pišem? Čemu sve ove prazne riječi? Zašto vas opet razočaravam? Danas mi je takav dan, nema drugog izgovora. Sljedeći put ću možda biti optimističniji, možda ću pričati sasvim drugu priču. Možda.

Max, Cro Cyber Junkie, 27.1.2004.


ARHIVA KOLUMNI:

JEDNA OD POSLJEDNJIH (vijesti iz podsvjesti), kolumna no. 41, 22.1.2004.

PRIJATELJI STARI GDJE STE? (devetorica veličanstvenih), kolumna no. 40, 18.1.2004.

NOVOGODIŠNJA KOLUMNA, kolumna no. 39, 1.1.2004.

BOŽIĆNA KOLUMNA (nepodnošljiva lakoća postojanja), kolumna no. 38, 26.12.2003.

MALENA II (plus bonus track: dan poslije), kolumna no. 37, 13.12.2003.

SVEGA POMALO II, kolumna no. 36, 7.12.2003.

AL ALLELE, kolumna no. 35, 00.00.2003.

SANJIVA DOLINA (ili: kako postati trol) kolumna no. 34, 14.11.2003.

HORROR MJESECA STUDENOG, kolumna no. 33, 8.11.2003.

UMJETNOST PSOVANJA, kolumna no. 32, 31.10.2003.

JUNKYARD DOG, kolumna no. 31, 24.10.2003.

PLACEBO PODPITANJA, kolumna no. 30, 16.10.2003.

TOUR DE FOLIJA (bello imposibile), kolumna no. 29, 6.10.2003.

NEKI NOVI FILM, kolumna no. 28, 3.10.2003

IPAK SE MOŽE, kolumna no. 27, 26.9.2003.

LIJEPA F., kolumna no. 26, 19.9.2003.

ŠMRKANJE TRAVE U VENE, kolumna no. 25., 12.9.2003.

ŠTO AKO...? (Razum, Osjećaji i Ćevapi), kolumna no. 24., 30.8.2003.

VRUĆINA , kolumna no. 23., 21.8.2003.

MALENA , kolumna no. 22., 14.8.2003.

VEZE I VEZICE, kolumna no. 21., 8.8.2003.

SUPERNOVA PRIČA, kolumna no. 20., 1.8.2003.

X, kolumna no. 19, 25.7.2003.

NOVO DOBA, kolumna no. 18, 16.7.2003.

HIDDEN DRAGON, CROUCHING KING (Godine Zmaja), kolumna no. 17, 29.6.2003.

RONOV ODLAZAK, kolumna no. 16, 22.6.2003.

OMNIBUS , kolumna no. 15, 15.6.2003.

NEDJELJA, PONEDJELJAK, kolumna no. 14, 8.6.2003.

KEEP IT REAL, kolumna no. 13, 1.6.2003.

THE SPACE BETWEEN, kolumna no. 12, 22.05.2003.

KLASIKA II (Kuća Duhova) , kolumna no. 11, 16.5.2003.

NEUGODAN SUSRET , kolumna no. 10, 1.5.2003.

IDEMO DALJE, kolumna no. 9, 22.4.2003.

NAPOKON DETOX, kolumna no. 8, 7.4.2003.

SVEGA POMALO, kolumna no. 7, 28.3.2003.

BOXING HEPTANONI, kolumna no. 6,16.3.2003.

PROPOVJED, kolumna no. 5, 9.3.2003.

PLJUNI I ZAPJEVAJ, kolumna no. 4, 1.3.2003.

REZIME, kolumna no. 3, 25.2.2003.

SUSRET PRVI, kolumna no. 2, 20.2.2003. (postavljeno isti dan oko 18.30)
KLASIKA, kolumna no. 1, 13.2.2003. (postavljeno 17.2.2003.)