CRNA PHANTERA

kolumna no.1 (24.2.2003.)


UVODNIK


Nakon što sam pročitala ispovijest Maxa, prvog cyber junkeea, dala sam se u razmišljanje. Ideja je odlična i mislim da može pomoći mnogima koji možda nisu spremni povući crtu u svom životu i promijeniti stvari na bolje. Ne mogu se poistovijetiti sa njime jer nikad (hvala Bogu) nisam imala s drogom i ničim sličnim, ali znam što je odvratan osjećaj. Znam kako je kad se ujutro probudiš a ne želiš to, znam kako je to kad želiš prespavati cijeli jedan period znajući da te čeka nešto što si već proživio ili možda još nešto gore. Kako u takvim situacijama ostati uzdignute glave? Pitajte mene, tu sam doma. Ono što se meni desi u jednom mjesecu drugi ljudi najčešće ne dožive za cijeli život. Situacije iz moga života posramile bi i redatelje Santa Barbare. Ne znam jesam li dostojna vaše kolumne, ali mislim da imam što podijeliti sa čitateljima. Možda iz mojih primjera nauče kako se othrvati od ove proklete boli, kako postati jačima i cijeniti sebe... Znam da je teško učiti na tuđim greškama i da kod malo koga pali, ali možda neka mlada cura koja se nađe u situaciji sličnoj jednoj od mojih odluči postupiti drukčije, možda se sjeti da meni nije uspjelo... Stvarno mislim da imam šta za ispričati. Naravno htjela bi ostati anonimna, odnosno pod pseudonimom "Crna Phantera".

Nije mi namjera nikakva medijska manipulacija. Ne želim nikakvu popularnost, ne želim da me ljudi prepoznaju na ulici, da upiru prstom u mene niti da me smatraju za nekakvu žrtvu. Sve u mom životu sama sam napravila, iz svega sam se sama izvukla. Moja svakodnevnica protkana je bezbrojem slučajnosti, koje čovjek ne može niti zamisliti. Moj ljubavni život nije za javnost, ali ako ostanem anonimna, stvarno može pomoći mladim curama da ne upadaju u zamke koje si same svakodnevno postavljaju. Iza mene je "veza" sa čovjekom
povezanim s mutnim poslovima koji ima zaručnicu (naravno, bez mog znanja za nju), odnos s dečkom kojeg sam upoznala preko chata, ljetna avantura s čovjekom druge rase koja mi je promijenila život, uloga ljubavnice čovjeku koji je u "sretnom braku" (u to sam svjesno ušla), kratka veza s čovjekom
koji je nestao (doduše pojavio se 4 mjeseca poslije, jednom porukom, tko zna otkud) i koji po mom mišljenju ima veze s drogom, zatim veza s čovjekom 22 godine starijim. Bila sam mnogima utjeha, pozitivno je jedino što sam uvijek bila u sjeni, niti jedan od njih me nikada nije pretjerano eksponirao i sve
je uvijek bilo nekako tajno. Uvijek mi je to smetalo, a sad shvaćam koliko je to bilo dobro za mene, jer nitko ustvari ne zna što se točno događalo u mojoj glavi dok sam na prvi pogled uzivala u kavi s frendicama kao i ostale moje vršnjakinje.

Malo o meni:

Imam 20 godina. Skroz sam normalna cura, bas kao i svaka moja vršnjakinja. Mnogo ljudi mi se čak divi. Mnogi mi zavide i tajno priželjkuju živjeti kao ja. Zašto? Zato jer me nitko ne poznaje. Financijski relativno dobro stojim, studiram ono što sam oduvijek htjela, uvijek sam okružena brdom "prijatelja", uvijek sam nasmiješena. Valjda ni najbolji psiholog ne bi na
prvi pogled shvatio što se događa u meni. Idem na tečaj slikarstva i keramike. Imam puno hobija, obožavam muziku, ma baš sam "tipična adolescentica".

 

CRNA PANTHERA

Sve je počelo prekidom moje prve prave veze. Trajala je 2 i pol godine i tek sad shvaćam da je bila jedna od najpozitivnijih stvari u mom životu. Imala sam nepunih 18 godina i bila sam svjesna da se moram iživjeti, misleći pritom na izlaske s frendicama, tulume, pijanke, brijačine s nepoznatim
dečkima i sve ostalo što tinejdžeri rade. I počelo je tako... Nakon prekida desilo se par nevažnih brijačina s dečkima kojih se sad više ni ne sjećam. Okružena uvijek svojom ženskom hordom, gdje god smo se pojavile bio je lom.
Bambus? Stock? Votka? Bilo šta samo da buba u glavu. Uvijek sam bila aktivna što se osjećaja tiče, uvijek sam imala o kome razmišljati. Jedan dan smo se ja i moja horda slučajno našle u bircu koji se nalazio u kvartu jedne od njih. Bezveze, onak, birc ko birc. Od tog dana postao nam je glavni stacionar. Kad si svaki dan na istom mjestu na kavi, udomaćiš se, skužiš
škvadru koja je tamo svaki dan... Bila je jedna grupica dečkiju, ili da kažem muškaraca s obzirom na to da je svaki od njih bio prešao onu granicu kada prestaješ biti dečko, a postaješ muškarac, bar po godinama. Njihova zainteresiranost za nas bila je očita. I kao i uvijek uz neku njihovu glupu šprehu, koja je nama očito imponirala, upoznali smo se. Ja sam se uhvatila
najružnijeg, Vladu. To je odvratan osjećaj kad ti je netko izrazito ružan, a opet vidiš u njemu nešto neodoljivo. Ja sam to radila vjerojatno zato jer sam uvijek mislila da ako imam ružnog dečka, da mi neće ništa nažao napraviti i da ću ga uvijek imati u šaci zbog njegovog izgleda. Kako je to samo pogrešno razmišljanje, al dobro, uzmite u obzir moje godine. Zajedno
smo brijali po zagrebačkim diskotekama i bilo je ustvari guba kako smo spojili ekipe. Budući da tada još nisam vozila, bilo mi je svejedno koliko ću popit i kakva ću doći doma. Glavno samo da starce ne probudim.

Jednu večer odlučila sam krenuti u akciju. Bilo je lako. Baš kako sam i planirala. Par puta sam ga pogledala na način kao da sam mala, naivna curica kojoj treba muški zagrljaj. Bila sam tada premlada ili preoptimistična da bi pomislila da me je čovjek skroz krivo shvatio. Polupijana probaljezgala sam
nekoliko rečenica kojih se na svu sreću nikad nisam sjetila. Ostala mi je od toga rupa u sjećanju, ali kako drugi dan saznajem, pozlilo mi je i izbacila sam sav sadržaj iz svog želuca nasred plesnog podija. Frendice su me dovezle
kući. Bez obzira na moj blackout, sjećala sam se jedne stvari, da je on zagrizao, ali sam mu se vjerojatno previše gadila u tom trenutku da bi me poljubio ili bilo što drugo napravio samnom. Još sam ja i bila sretna zbog toga... "kakav dobar dečko, mogao me iskoristiti, a nije, znači, stalo mu je do mene". Je... moš si mislit. Je, on je zagrizao, ali ne za ono za što sam ja postavila mamac... I očito je odlučio dobiti to pod svaku cijenu, na koji god način...


crna_phantera@hotmail.com