CALEXICO

CALEXICO - Tucson, Arizona

Ma za sve je kriv taj Žikica Simić. On je pisao o nekim bendovima za koje nikad nisam čuo, u Gradu Benzina & R'N'R-a country je slušao samo Bare, a i on ne nešto previše. Taj Žikica je stalno nešto pisao o srcu pustinje, te sunce upržilo, te on jaše na konju, a u pozadini sviraju Green on red i Gram Parsons. I meni je to baš bilo kul, zbog Clint Eastwooda i Jeremiahe, usamljeni kauboj jaše i te stvari. A ne znam, po meni je Slavonija baš k'o stvorena za te stvari. Em je ravno i mirno, em je na kraju svijeta, i svi su nešto u kurcu. Rođeni u blatu. E, onda sam slučajno dobio prekrasni "Trinity session" od još prekrasnijih Cowboy Junkiesa i otkrio onu melankoličniju stranu tog fantastičnog američkog izuma: rock and rolla. Od onda sam redovno nabavljao i uživao u prekrasnim svjetovima tih pomalo patetičnih ali meni jako dragih bendova: od Žikicinih Giant sand, Valentićevih Walkaboutsa, preko duhovnog oca Tom Waitsa, do novijih Uncle Tupelo ili Steve Earla.

A srcu su mi posebno prirasli junaci ove priče. Svakih nekoliko godina tako se pojave dragi gosti u mojoj sobi, i ovu su godinu Calexico svojim albumima učinili puno ljepšom. Za uvod ću iskoristiti činjenice, uvijek ima neko koga to zanima.

Calexico su zapravo dva tipa: John Convertino, bubanj i sve vrste udaraljki i klavijatura i Joey Burns, gitare i glas. Naučili su svirati sve te instrumente učeći od najboljih (pročitao sam i da su vlasnici impresivne kolekcije starih, pomalo arhaičnih lokalnih instrumenata), bili su prateći muzičari mnogim herojima i sva ta iskustva pomiješana su u ovoj kuhinji. Kao uzore spominju sve njih, uz još Erik Satiea, Serge Gainsbourga ili Stereolab. Naravno, pomaže im hrpica prijatelja, svako na svoj način i svi su dio tog privlačnog svijeta neke čudne Amerike, onakve kao što ju je Lynch u zadnjem filmu pokazao. Ona nepregledna polja i pomalo bolestan slide. Sve tako američki.

A sve počinje još 1990. kada nakon Giant sand, njih dvojica nastavljaju samostalno, prateći i pomažući drage prijatelje. Na koncertima su prvo prodavali jednu kasetu "Superstition Highway", ali pravi debi "Spoke" nije baš bio primijećen te 1996. kada se pojavio. Što zbog ne baš kvalitetnog zvučnog zapisa (dobro, to je lo-fi, znam, ali opet...), što zbog samog materijala, ali postaju primijećeni tek nakon drugog albuma. Taj drugi album, "The Black Light" je pokazao o kakvom se dragulju ovdje radi. Čudna kombinacija Meksika, Južne Amerike i Delte ovdje je došla u savršenu ravnotežu, sve je na svom mjestu, raskošna produkcija, odlične teme, mahom instrumentali. Old Man Waltz i Sideshow i Trigger služe kao soundtrack kroz vožnju Amerikom o kojoj čeznu stanovnici ovdašnjih krajeva. Od svih naziva za taj žanr, najviše mi se svidio "gringo-rock". Uspiješ se ufurati u tu ikonografiju i sve one Shepardove priče, da ne spominjem Kerouaca i Bukowskog. I baš ti je super.

Onda, 2000.godine izlazi "Hot rail". Isto krasan album, ništa se bitno nije promijenilo, a i zašto bi. Na početku El Picador, žestoka mariachi tema i onda kreće onako kako smo već navikli: Ballad of Cable Hogue, i Sonic wind, i Mid-town, sve do završne naslovne stvari. Kritičarske primjedbe su izrečene na račun ponavljanja već uspostavljenog "koncepta", kao, ništa novo pod suncem, ali pred nama je još jedan sjajan album, možda zato što još nije snimljen film koji njih dvojica zamišljaju kada sviraju. Za sada je soundtrack gotov.

U drugom mjesecu dolaze u Sloveniju i to je odlična prilika da provedete zimsku večer u onim predjelima koje je Žikica tako rado posjećivao u svojim panegiricima, a tko zna, možda i on te večeri bude negdje u publici.

Toni Šarić (21.1.2001.)