TOČKA_BE_A

Igor Božović
(igor.bozovic@tel.net.ba)


KAKO JE TIP OD MALOG I DEBELJUŠKASTOG NAPRAVIO LJUDINU


Jeste li znali kako je Lewis Caroll, tvorac Alice In Wonderland, najvjerojatnije bio pomalo perverzan. Pa naravno! Čovjek je imao naviku fotografirati djevojčice. Ne znam što je radio sa slikama, sigurno od njih nije pravio razglednice. To me je i ponukalo da napišem ovotjedni tekst. Koja perverzija i slikanje djevojčica?! Nisam o tomu mislio, nego o fotografiji. Tu ima više laži, perverzije i montiranih situacija nego što uopće možete i sanjati. (Zašto: kakve to veze ima sa L. Carollom. Nema.) Dakle…

Jedan moj kolega, samozvani umjetnik-fotograf, prije dvadesetak dana odluči kako će napraviti izložbu. Nije ni sanjao kako će to sve završiti. Tip se fino opasao fotoaparatima: jedan Minoltin sa crno-bijelim filmom od 21 DIN-a (uvijek je filmove nabavljao na crnom tržištu; otuda i ruska mjera), drugi Zenitov (opet ruska roba) sa filmom u boji od 12 ASA (po njegovim riječima, da ''more u sunce okrenit'', pa ne znam, valjda nije lagao. Ja se u to ne razumijem.) i treći nekakav digitalni od Camedie. Tako naoružan zaputio se po gradu i hvatao dobre fotke. Naiđe tako na neku profesoričicu u nezgodnoj pozi, na šefa policije kako se dere na svoju ženu i sve to i zabilježi. Dobro, zabilježio je i nekih simpatičnih sličica poput djece u parku, ali da sam vam to ranije napisao, ne bi vam tekst bio uopće zanimljiv. I tako, šećući gradom i glumeći umjetnika, naiđe na autobusni kolodvor. Čim se namjestio da uslika prvu fotku, kad eto ti tipa u plavoj radnoj kuti. Već sa deset metara viče: "Halo, ej, šta to bolan radiš, odakle ti dozvola, znaš ti gdje si došo, pa koga si pito…" Naš fotograf počne se pravdati: "Pa umjetnički, malo za izložbu i tako." Tip će na to: "Nemoj ti meni umjetnički, ruski špijun jedan, ja ću tebi glavu odrubit, nego haj' ti odavle, nemoj da te više vidim ovdje, gubi se, sunce ti tvoje, magarče jedan."
"Dobro", pomisli naš fotograf, "još sam dobro proš'o, nego ti bježi odavde dok ti je glava još na ramenima." I tako se uputi dalje. Razmišljao je o zabrani fotografiranja i objektima državne sigurnosti. Mislio je, ako ovako nastavi, zabranit će da se i obitelji na godišnjem odmoru fotografiraju, jer - obitelj je temelj društva, pa ako ne možeš slikati objekte državne sigurnosti, kako ćeš… Dođe tako razmišljajući do tvornice kruha i keksa, vidi nekakav zanimljiv stub, napola uništen i taman da ga uslika, kad… Pogodili ste. Tipovi u plavim radnim kutama. I viču. On odmah spusti aparat i prije nego li dođu do njega, poče se pravdati: "Evo, odmah idem, oprostite, mislio sam da je dopušteno, neću ništa, samo vi radite svoj posao, odoh ja, eto Bog…" Oni su cijelo to vrijeme sve jednako vikali na njega: "Špijun jedan, da ti mater, da ti oca, da ti sve redom, kako te nije stid, ovdje objekt od državne sigurnosti…" A fotograf će: "Kakve sigurnosti, tvornica kruha i keksa, odakle vam pravo tako me…" No i oni će: "Šta tebe briga kako, naša tvornica, naš kruh, naši keksi, naši državni posli…" Fotograf će opet: "Dobro, oprostite, ovo je bilo samo umjetnički…"

Na te riječi svi ušute. Dobro, fotograf je još brbljao, to mu je u prirodi bilo, ali i on je brzo ušutio. Pogledao ih je u čudu, a zatim su se i oni pogledali međusobno, slegli ramenima i malog pod ruke i da ga vuku nekamo. "Nemojte, ljudi, nemojte, sve ću vam dati, evo ovaj aparat, ruski, fin, malo stariji, ali je ruski, to je kvalitet, vidiš kako radi, da ti pokažem…" Oni se nisu obazirali na njegove molbe nego su ga dovukli šutke do nekog ureda, ostavili ga pred vratima i samo mu glavom pokazali da uđe. On, naravno posluša, nije se smio buniti. Tko zna kakvi su ovo tipovi. Uđe, kaže 'Oprostite' i namjesti uspravan muževan stav dok se visoka fotelja još nije okrenula. A kad se okrenula, imao je što vidjeti. Iz fotelje iskoči sićušan debeljuškasti tip i gotovo potrča da dođe do njega. Kad je došao, prijeteći ga upita: "Tko si i što radiš ovdje?" Fotograf odgovori: "Umjetnik. Oni su me dovuk…" "Dosta", reče sićušni mahnuvši pritom desnicom. "Umjetnik. Ah, najzad."

Uglavnom, da skratim priču, sićušni je želio da ga neki umjetnik uslika tako da izgleda visok. Htio je da tu sliku okači u ured, na zid iznad svoje fotelje. Divio se svojem uspjehu i htio je da ga dostojno obilježi.
Ne znam što je dalje bilo. Kolega mi je rekao kako je imao još nekih sitnijih problema, negdje su mu još branili da slika, ali je uspio napraviti izložbu, na kojoj je bila i slika sićušnog vlasnika tvornice kruha i keksa te još neke montaže. Sam ju je otvorio. Sam je i sastavio uvodne riječi. Ukratko, sve je zvučalo ovako: "Okupili smo se ovdje da održimo malu počast velikoj umjetnosti fotografije, onoj koja nas svojim primjerom uči što je istina, onoj koja nam prikazuje stvarnost i realnu sliku svega oko nas."

Perverzija, zar ne?

(11. 3. 2002.)