BANJA LUKA art&music news

(no 3, by Sanja Nikolić)

Ova zima stvarno ubija u meni svaki stvaralački duh i propisno me umara svojom monotonijom, pa stoga pokušavam da se liječim nekim starim dobrim prošlim vremenima, u vidu ponovnog slušanja grupe Cacadou Look, ili se brzo preorjentišem na strani teren.

Banja Luka jeste glavni centar svih zbivanja u Republici Srpskoj, posebno danima vikenda, mada se niti radnim danima ne može zamjeriti na pasivnosti. Protekla sedmica je ponudila priličan sadržaj, kompletno svima, kako ode muzičkih dešavanja, aktuelne revije filmova u banjalučkom bioskopu Palas, do zanimljivih predstava u Narodnom pozorištu. Ono što mi je lično strašno iritantno jeste, stalan dolazak ponavljača, odnosno muzičara koji nas pohode nekoliko puta mjesečno, vjerovatno misleći da ih je gladan narod žedan, pa ne znaju da je nastavak-sit, pa prodaju m... za bubrege, otvarajući usta i pokazujući netom ispolirane sjajne zube. Sramota. Nije mi samo jasno kako to neko može konstantno gutati. Pjevačica iz Beograda koja želi da izbriše svoju kvarnu dens prošlost, i tvrdeći da se odlično osjeća u novoj ulozi, pjevačice pitkog rocka (nešto poput Anđe Marić, samo što je ova za dvije stepenice ispred) prilikom prvog gostovanja u lokalnom kafiću , nije dobila niti prolaznu ocjenu, zato što je pjevala pjesme splitske grupe Magacin (Magazin), a tokom poslednje blamaže, jer je u in diskoteci Titanium prodala samo 50 karata uvjerila se da ipak je vrijeme, da stane na loptu i predahne. A možda bi i bolje prošla da je oplela po ćirilici, mislim bilo bi više konzumenata. Svakom po zaslugama.

Više tih pravih koncertnih ugođaja skoro da i nema, ja kao osoba koja što zbog prirode posla i što zaista volim muziku, stvarno ne pamtim da sam uživala u dobroj svirci, osim čast izuzetku, grupi Neverne bebe iz Beograda. Gledala sam more koncerata, ali tvrdim naravno iz svog ugla, da više niko nikada, kao pokojni Serđo Blažić i Atomci, te neprikosnoveni koncert majstor Aki Rahimovski, pa kako se ono kaže, u malim bočicama se sipa otrov. Vrlo je upitno hoće li oni više ikada doći u Banja Luku (mislim na Parni Valjak) zbog onog rigidnog stava Husa da mu je i ovo trenutno odsječeno muzičko tržiste sasvim dovoljno. Može im se, jer su ipak već institucija. Toliko o legendama.

Prethodni vikend je bio potpuno energičan, od rejv partija, pa do dobrih veselica uz Ramba Amadeusa i odličnu grupu 357. Mislim da o Antoniju Pušiću iliti Rambu ne treba ništa pisati jer on je dobro došao gost na sve četiri strane zbog svojih tvrdih, surovo istinitih šala, doskočica i poskočica, koje bi se sve mogle objediniti u jednu jedinstvenu ČOBANE VRATI SE !!!.

Grupa 357 je stvarno posebno dobra ekipa mladih ljudi, koji već od samog starta imaju neku posebnu predstavu svijeta, uz njihovo sasvim dovoljno životno iskustvo. U petak uvečer 14.2. 2003. u već izumrlom rock klubu Onassis (da pojasnim riječ - isti se uskoro ruši), te pakleno vruće i zagušljive večeri, bilo je više nego puno, i tako da mnogi i nisu mogli iz sebi poznatih razloga izdržati cijelu noć, uz 357, koji predvođeni vokalom Nikolom Hadži-Nikolićem, izuzetno dobro uvježbani, pa i da nisu bili, vrijede pohvale, jer to ljudi rade iskreno i bez lažiranja.Takvi primjerci su raritet, pa ih vrijedi čuvati.

24.2.2003.

BANJALUKA art&music news no.2 (31.1.2003.)

BANJALUKA art&music news no. 1 (siječanj 2003.)